Prošlo je točno 25 godina od “Oluje”, velike vojno – redarstvene operacije u kojoj su hrvatska vojska i policija oslobodile okupirana područja Republike Hrvatske pod nadzorom pobunjenih Srba, na kojima je bila uspostavljena paradržava Republika Srpska Krajina, bez ikakvog međunarodnog priznanja. “Oluja” je, uz operaciju “Bljesak”, ključna akcija koja je dovela do kraja Domovinskog rata. U operaciji je oslobođeno 10.400 četvornih kilometara, odnosno 18,4 posto ukupne površine Hrvatske, a u akciji je sudjelovao veliki broj Zagoraca, na raznim lokacijama, u raznim uvjetima i situacijama, razvrstani diljem bojišta, kako u Vojnoj policiji, tako i u različitim gardijskim brigadama zaslužnima za oslobađanje teritorija i privođenje Domovinskog rata kraju.
Sveukupno 11.500 branitelja s područja Zagorja bilo je na bojišnici, a u novouređenim prostorijama HVIDRA-e Zabok, smještenima u Svetom Križu Začretju, posjetili smo članove udruge, branitelje i borce za domovinu. Prvi se na herojske pothvate i priče te početke rata osvrnuo Rajko Bartolin, predsjednik udruge, zapovjednik dragovoljačke postrojba ATJ MUP-a RH ”Delta”, čiji je rad pohvalio i predsjednik Tuđman.
– Bitno je da je Zagorje informirano o našim akcijama i ulozi Zagoraca u ratu te samim počecima. Mi smo počeli okupljanjem 1400 pripadnika u sklopu narodne zaštite općine Zabok, tijekom prvih napada na Republiku Hrvatsku. Iako je oružje teritorijalnih štabova bilo predano, prikupilo se naoružanja, većinom lovačkog te se formirala inženjerija i lako pješačko naoružanje. Naša najvažnija zadaća je bila “izvući” oružje nazad iz Varaždin Brega za vrijeme pregovora Čačića i Adanića – rekao je Bartolin te dodao kako se situacija razvijala, oružanje se nakupljalo, broj dragovoljaca je rastao, a i Hrvatska je policija počela ozbiljnije raditi.
Također, Bartolin je naglasio da su Zagorci od samog početka bili izrazito otvoreni prema udomljavanju izbjeglica, kako u javni, tako i u privatni smještaj.
– Prihvatio sam poziv Kriznog stožera općine Zabok da preuzmem obuku i zapovijedanje. To je bio težak zadatak, no prihvatio sam ga i zatražio desetak dana vremena i nešto naoružanja za obuku. To nije bila obična vježba, nego smo se spremali za rat, tada za Vukovar. Onda je Općina Zabok obuhvaćala Sveti Križ Začretje, Veliko Trgovišće, Bedekovčinu itd., a branitelji iz Svetog Križa Začretja bili su prvi Zagorci u Domovinskom ratu. Uputili su se u Pakračku poljanu na zapadu Slavonije i zajedno sa Zabočanima oslobodili Lipik u sklopu akcije “Orada”, drugi grad nakon Vukovara po razrušenosti – rekao je Bartolin i time istaknuo hrabrost “domaćih dečkiju”.
Nadalje, opisao je sablasne prizore pustog Klisa u blizini Lipika, granatiranje i sakrivanje po podrumima te cjelodnevno puzanje poljem, kojeg bi u povoljnijim uvjetima prošli za desetak minuta. Također, kao zapovjednik 21. Zagorske domovinske pukovnije, naglasio je da je to prva pukovnija koja je imala hrvatski grb na amblemu.
– Mi smo tu odavna svi moraju znati, to je naša zemlja, tu žive Hrvati – apostrofirao je zapovjednik Bartolin.
Bez mrlje
Branko Kos, bio je pak načelnik stožera 103. brigade HV-a, domicilne brigade Krapinsko – zagorske županije formirane krajem 1991. godine koja je djelovala na karlovačkom ratištu, Slavoniji te zadarskom zaleđu u obliku taktičke grupe, odnosno, smanjene, no jače naoružane jedinice.
– U operaciji “Oluja”, 103. brigada je, uz još njih nekoliko, djelovala na pravcu od Kostajnice do Petrinje. Brigada se našla na izuzetno teškom pravcu. Kao zapovjednik i časnik, najprije se moraš osvrnuti na neprijatelja – pred Zagrebom, Siskom i Karlovcem se nalazio 21. korpus srpske vojske, najelitnija i najnaoružanija snaga vojske Srpske Krajine. Bila je u neposrednoj blizini Zagreba i imala je 50 posto najnovije tehnike Republike Srpske Krajine u svom sastavu, uključujući dalekometne rakete, usmjerene prema Zagrebu i Sisku, tj. INI Petrokemiji, spremne da se osvete. Kada je krenula “Oluja”, vrlo težak zadatak bio je prevesti 3000 ljudi preko jedine skele na svoje područje, a ta skela je mogla prevoziti svega tridesetak vojnika i dva vozila – rekao je zapovjednik Kos i dodao da je neprijatelj imao zadatak braniti svoje područje, a u slučaju da ga ne uspije obraniti, dužni su se braniti sve dok se skupocjena tehnika ne povuče nazad preko Dvora na Uni.
– Sve postrojbe u početku Oluje su se našle u zahtjevnom položaju. Kao zapovjednik, znao sam da je prvi zadatak neprijateljske vojske bio uništiti vitalne ciljeve teškim topništvom. Vatrena skupina zbornog područja Zagreb je u prvim sekundama napada neutralizirala teško topništvo i rakete, međutim, pješadijskim postrojbama je ostalo vlastito oružje da neutraliziraju bunkere i sl. Oni nisu raspolagali takvom tehnikom, nisu mogli odmah u startu neutralizirati “ukopanu i statičnu” neprijateljsku vojsku, oružja im nisu imali efikasnu funkciju. Teren, odnosno, godinama neraščišćene šikare stvarale su nam probleme, ali i neprijatelj koji je okupirao glavni pravac napada. Dok su te poteškoće trajale, 21. korpus srpske vojske se polagano povlačio, a mi smo, na moju naredbu, bočnim napadom ušli iza leđa neprijateljskih snaga zahvaljujući kolegama koji su razminirali veliki dio teritorija. Nadalje smo imali zadatak očistiti Zrinsku goru, a nakon što smo izvršili tu naredbu, preuzeli smo državnu granicu od Kostajnice do Dvora na Uni – zaključio je priču Kos i rekao nam neke manje poznate činjenice o “Oluji”.
– Nismo poznavali teren, ukupne aktivnosti su trajale desetak dana, a pripreme i angažiranje akcije je pokrenuto još pola godine prije. Često smo ulazili i u neprijateljski teritorij kako bismo napredovali dalje – ispričao je Kos i dodao da je bio u jednom trenutku i opkoljen, no suradnja među bojnim jedinicama je bila uspješna, usprkos lošem sistemu komunikacije.
– Komunicirali smo Motorolama, što je bilo poprilično loše. Imali smo svega 12 kanala, što je neprijatelj mogao vrlo lako ometati s 12 različitih vojnika. Nitko nije vodio brigu o tim sistemima veze, no snašli smo se – zaključio je zapovjednik Kos i istaknuo da su svi zadaci zadani 103. brigadi, od zadarskog zaleđa do Karlovca, izvršeni.
Rat je opisao vrlo okrutnim, neprijateljska želja za osvetom je bila jaka, no 103. brigada nije “ostavila ni mrlju za sobom”, kaže.
Krapinčan Stanko Harmina, pripadnik Vojne policije koji je u Domovinski rat ušao sa svega 20 godina, objasnio je ulogu Vojne policije tijekom ratnog razdoblja.
– Vojna policija sudjeluje u ispunjavanju zadaća pri Ministarstvu obrane RH te u izgradnji međunarodnog mira, sigurnosti i povjerenja. Nakon četverogodišnje okupacije i života u strahu te brojnih neuspješnih pregovora, odlučili smo se organizirati sami. S vremenom smo stasali u silu, a u zoru 4. kolovoza je, nakon uspješnog djelovanja zrakoplovstva, uništen sustav veze kojim su neprijatelji izgubili mogućnost koordiniranja akcije. Udarnu snagu na glavnim pravcima su tvorile gardijske brigade potpomognute specijalnom policijom, Vojnom policijom i MUP-om te dodatnim snagama, specijalnim postrojbama Hrvatske vojske, a bojišnica duga 700 kilometara razgranala se u 30 pravaca – rekao je Harmina, koji je tijekom “Oluje” djelovao na području Petrinje, Drine te Kostajnice.
– Tijekom prvih dana operacije, prodor HV-a po dubini iznosio je pet do 15 kilometara, a većina okupiranih gradova poput Drniša, Petrinje, Kostajnice, Gline, Slunja, Gračaca, Obrovca i naravno, Knina je bilo oslobođeno – zaključio je Harmina.
Odavanje počasti
Stjepan Zimić, pripadnik prve borbene postrojbe u Hrvatskom zagorju, “Barun” iz Kumrovca, pod zapovjedništvom Ignaca Ivanuša i Milana Jakopovića opisao je obuku u Kumrovcu.
– Bio sam pripadnik milicije, došao sam tamo kao dobrovoljac, bio sam u JNA i imao neku obuku, no bilo je mladića koji nisu prošli kroz to. Trebali smo ići u Plitvice, no zbog probijanja neprijatelja, preseljeni smo u Kumrovec, gdje smo prakticirali razne tehnike napada, radili marševe po 12 ili 15 kilometara, odrađivali pravi trening i pripremili se za ratno stanje. Kroz vrijeme, 1992. godine smo pod nazivom “jedinica za posebne namjene” uskakivali gdje je trebalo jer nije imao tko. Osiguravali smo konzulate, aerodrom Pleso pri transportu oružja itd. Međutim, kada se formirao Zbor narodne garde, većinom su iz Kumrovca svi ušli u gardijske brigade, a mi koji smo ostali, namijenjeni smo za posebne zadaće. Svi tereni su bili naši – iz Karlobaga u Gospić, potom Otočac, Novska, Rajić, Knin i kninsku banku te Bilaj – prisjetio se Zimić.
– Bili smo čak i u poluokruženju u Bilaju. Dolje su nam trojica poginula, a danas, nažalost, nema dolje ni kamena za njih. Ti ljudi, Zagorci, branili su Gospić i Bilaj i zaslužuju spomenik. Barem neku vrstu počasti – prokomentirao je Zimić.
Radio je policijske poslove na području Šibenika, Žitnića i Knina, bio dio osiguranja predsjednika Tuđmana, čuvao vitalne objekte i obavljao posao čišćenja nakon vojnih operacija. U ratu je proveo preko 1200 dana, a danas vodi seoski turizam “Lipovačka klet” u Andraševcu.
Elitna postrojba
Tomislav Bedeniković također je bio dio specijalne jedinice “Barun”, prve službene oružane jedinice KZŽ, a kasnije je postao pripadnik prve pješačke jedinice “Tigrovi”. S brigadom je prošao od Vukovara do Dubrovnika, a tijekom “Oluje” djelovao je na području Ogulina i Plitvica.
– Kao elitna postrojba, selili smo se po potrebi. Bili su tu i “Gromovi”, odlični dečki, no nas je bilo malo i “pokrpali smo rupu” svugdje gdje je trebalo. Prije početka “Oluje”, general Bobetko je rekao: “Tigrovi su na Plitvicama počeli, Tigrovi će na Plitvicama i završiti” i tako sam završio u Plitvicama. Do tada smo bili kompletna brigada: imali smo 900 pješaka s pet godina ratnog iskustva, svoju tenkovsku bojnu jedinicu. No, da nismo imali podršku topništva iz pozadine, teško bismo prošli kroz rat. Pred nama je bilo jako puno ljudi, nismo mogli njima konkurirati, ali zajedničkim snagama dobili smo premoć. Bili smo pješački na kraju kvalitetniji od njih dvije klase, no bez tehnike ne možete ništa – rekao je Bedeniković.
– Krenuli smo na Krnjak da bismo došli na Plitvice i krenuli van, dobili smo i pričuvnu brigadu, no nakon dvadesetak kilometara teškog tempa, dečki nas nisu mogli pratiti. 24 sata, s 20-25 kila opreme i 5 godina efektivnog ratovanja, bili smo spremni na sve. Ulaskom u Krnjak imali smo ranjene, tri mrtva, no ušli smo gdje smo trebali, probili se kroz pucnjavu i na naredbu generala Bobetka, krenuli smo preko Slunja na Plitvice i trebali biti tamo unutar iduća dva sata. Koliko god to bilo teško, ako dobijete naredbu, to mora biti izvršeno. Spavao sam svega tri do četiri sata na puški. Usprkos svemu, trčali su ispred nas, gazili smo ispred sebe – ispričao je “Tigar” Bedeniković.
Um vojnika
Na pitanje što se događa u glavi pojedinca na ratištu, Bedeniković je imao spreman odgovor.
– Trebate isključiti razmišljanje, vojnik nije ovdje da razmišlja, već da slijedi naredbe – zaključio je i dodao da se samo tako može funkcionirati u ratnom stanju.
– Nakon prvih nekoliko puta oglušite na tutnjanje i pucnjavu bombi i topova, čak si i zapalite cigaretu uz te zvukove – rekao je Bedeniković i nadalje ispričao da je u više navrata čuo, a i sam je toga svjestan, da na bojišnici nije bilo dečkiju iz Zagorja, neke ključne operacije se nikad ne bi izvršile, a neki gradovi nikada ne bi bili oslobođeni.
Bartolin i Kos dodali su da je ljudski um vrlo čudan i da se u kratkom vremenu događa velik broj stvari na koje se prilagodi. Što se tiče položaja branitelja u današnjoj Republici Hrvatskoj, rekli su da su zadovoljni, no rado bi da se posveti više pažnje njihovoj zdravstvenoj skrbi i da se oda počast onima koji to zaslužuju, onima koji su riskirali svoj život za domovinu. Uz priče s bojišnice i kritiku društva vezanog uz status branitelja, napomenuli su da ih uz to razdoblje vežu i mnoge anegdote, ali i prijateljstva koja nikada neće nestati. Franjo Kantoci, također pripadnik “Tigrova”, za kraj je odlučno dodao da ne bi mijenjao svoje suborce ni za što.
– Veže nas rat, no veže nas i prijateljstvo. Kada se okupimo, zabavljamo se i pričamo o raznim temama koje nisu vezane uz rat – zaključio je Kantoci. (Lovro Belošević)
