KOLUMNA

Kad će opet gorjeti plavi pakao?

Objavljeno: 04.03.2017. jelenajazbec

Hrvatski mediji proteklog su tjedna objavili vijest kako se odlukom suda savjetniku Dinama Zdravku Mamiću vraća 14 milijuna kuna jamčevine, te mu je ukinuta zabrana kontaktiranja sa svjedocima i obavljanja čelnih funkcija u Dinamu.
Sasvim je jasno, njegovim povratkom, gasi se i zadnji tračak nade da bismo uskoro na maksimirskom stadionu mogli gledati prizore nalik onima tako davnih dana 2006. i 2007. godine, kada su se Dinamove titule slavile pred više od 30 tisuća navijača, igrači nisu bili nedodirljive zvijezde, već momci iz kvarta koji su vrlo dobro znali sve navijačke pjesme, a za klub su živjeli i disali svi.
A tko još danas živi i diše za Dinamo?
S jedne strane, tu su oni koji za njega ne žive, već od njega žive. Dinamo kao ušminkano poduzeće za kupnju i prodaju igrača, u kojem se vrte iznosi koji oduzimaju dah, zasigurno u nekim krugovima ima prestiž i može nazivati uspjehom činjenicu da raste u vrijeme kada puno hrvatskih klubova svojim igračima jedva isplaćuje minimalne plaće.
No, što je s narodom?
Nekad se nogomet igrao iz ljubavi, nekad je sport bio glavni izvor zabave za mase, a na maksimirskom stadionu posljednjih je godina uspjeh ako se okupi nekoliko tisuća navijača.
Ono što su nekad nazivali svetinjom, postalo je izvorom frustracija, sukoba i beskompromisne borbe u koju su uključeni svi – mediji, policija, politika i društvo.
Takvo stanje otjeralo je sa stadiona očeve i sinove i ostavilo nekolicinu Mamićevih pristaša, među kojima ima i onih koji će za navijanje na domaćem i gostujućem terenu dobiti dnevnice i specijalan tretman poduzeća Dinamo.
S druge strane, tu su oni za koje se još jedino može reći da žive i dišu za Dinamo. U navijačke anale ušli su kao skupina na čijem je stadionu, slobodno to možemo reći, 13. svibnja 1990. godine, u utakmici s Crvenom Zvezdom, započeo Domovinski rat, a svojim podržavanjem voljenog kluba učvrstili su poziciju jedne od vodećih navijačkih skupina u Europi.
Bad Blue Boysi su nekad bili simbol svetinje. Danas je, čini se, Dinamo svetinja još samo njima. Nakon teške borbe za povratak imena Dinama, oni danas vode jednu sasvim novu borbu protiv uprave kluba. I dalje stoje 90 minuta na kiši, da bi bodrili one koji zarađuju milijune i koji ih se nakon utakmice neće ni udostojiti pogledati, i daju svoju posljednju kunu kako bi podržali voljeni klub na gostujućem terenu, da bi im se na kraju dogodio scenarij poput onoga u Vinkovcima prošle nedjelje, kada uhvatiti dres igrača tog voljenog kluba prestaje biti čast, i postaje sramota.
Da, imaju na stotine mane, i njihov temperament ponekad je teško obuzdati, ali ne može im se zanijekati ovo – imaju bunt, imaju hrabrost, imaju karakter i ustrajnost.
Možda njihova borba neće biti uzaludna, pa će se ponoviti onaj dan iz srpnja 2015. godine, kada je, u vrijeme boravka braće Mamić u pritvoru, ispunjeni Maksimir imao svoj stari sjaj, na tribinu se nije ulazilo kao u Alcatraz, a na sve četiri strane svijeta iz plavog je pakla krenuo svima nam dobro poznati huk.

Najnovije po kategorijama

SRCE ZAGORSKO STOLJEĆIMA KUCA ZA HRVATSKU I PRAVICU: Fini ljudi na tim finim brdima imaju jednu čvrstoću, snagu i postojanost koja se rijetko susreće – ta snaga se odrazila i u onome što ste postigli prije 30 godina

Objavljeno u isto vrijeme

Pročitajte više s našeg weba

Prijavite se na naš newsletter