PREMIJERA: Inspirirani pričama koje su im pričale prabake dok su bili mali, Denis Bosak i Boss Teatar spremili su predstavu na Noć vještica o najpoznatijoj zagorskoj vještici baš tamo gdje se njezin vrisak još čuje

Kišni jesenski dani tek su uvertira u jedno usporenije doba godina kad su noći duže, a to je u Hrvatskom zagorju nakon odrađenih svih zemljoradničkih poslova označavalo okupljanje obitelji na jednom mjestu. Uvijek je to bilo uz kakvu toplu peć i razno razne zanimacije kako bi mračno vrijeme što prije prošlo, tako su neki kartali, neki zavirili u dno kupice, ali svi su stali kad bi najstariji od njih krenuo pripovjedati.

No, dolaskom modernih vremena, priče koje su se prenosile s koljena na koljena su gotovo iščeznule. Zbog toga nas je oduševilo kad smo saznali kako se u Dvoru Veliki Tabor baš za Noć vještica sprema genijalna predstava temeljena na pričama koje su naše prabake slušale od svoji prabaka.  

Črne noči

Kako bismo doznali točno o čemu je riječ odlučili smo sjesti s glavnim i odgovornim iz Boss Teatra, Poznanovčanom Denisom Bosakom koji nam je približio ‘Črne noči’, ali napravio osvrt na kazališnu scenu Zagorja. Naime, Bosak je protekle godine osnovao spomenuti vlastiti teatar, a domaća ga publika zasigurno pozna s Krapinskog festivala gdje redoviti recitira nove pjesme, te kao biškupa na Martinjima, zagorskom blagdanu svih blagdana koji nam predstoji za dva tjedna. No, iza ovog mladog glumca već je poduža lista odrađenih predstava, kako u HNK Varaždin, tako u mnogobrojnim ansamblima.  

– Zagorec sam, a nakon odrastanja u Poznanovcu dolazim u Zagreb na Akademiju dramskih umjerenosti koju završavam 2018. godine i od tada, uz veliku sreću radim mnogo predstava, kako za odrasle tako i za djecu. Surađivao sam s Deom Presečki na nagrađivanoj predstavi Matijaš Grabancijaš dijak, a ovog ljeta i na Histrionima. Paralelno se bavim i dramskom pedagogijom gdje predajem mladim amaterima, ali sam čak radio i s umirovljenicima – ukratko nam se predstavio Denis Bosak čiji Boss Teatar ima dvije grupe škole glume u Krapini i Bedekovčini, a on sam ih vodi 10. Što je samo potvrda koliki interes vlada za glumom i kazalištem.

Od kad je renomirani redatelj Krsto Papić 1971. godine snimio dokumentarni film ‘Mala seoska priredba’ malo toga se na kazališnoj sceni promijenilo, pa nas je zanimalo kako je Denis uopće otkrio ljubav prema kazalištu u kraju koji je limitiran kulturnim sadržajem tog tipa.  

– Scena je ista kakva je i bila, a to je jako loše. Srećom imamo sam ‘opičene’ roditelje koji su me dva puta tjedno vozili u Zagreb na školu glume, zapravo na ista ova mjesta gdje danas predajem. A prva i prava ljubav krenula je iz dramske sekcije u osnovnoj školi gdje je u meni učiteljica Darinka prepoznala neku tu crtu. Mogu reći kako sam glumac zato što sam imao jako dobru učiteljicu, dok sam predstave gledao jedino kad bi škola išla ili eventualno kad bi neki putujući teatar svratio, što je i pravi razlog zbog kojeg sam otvorio Boss Teatar – kazao nam je Denis koji priznaje kako nije od prve upao na akademiju, ali kako je ušao u uži izbor nije posustao, a u međuvremenu je studirao arheologiju i indologiju pa u šali dodaje kako je rođen za Indiana Jonsa.  

Kakav Marvel

Nakon što su uspješno postavili na noge predstavu ‘Čarolija znanosti’ namijenjenu za mlađu publiku, upravo sad ususret Noći vještica, Boss Teatar sprema i prvu svoju predstavu za odrasle, odnosno 15+ publiku. A gdje drugdje nekog kod najpoznatije zagorske ‘vještice’ Veronike Desinićke u Velikom Taboru.  

– Misao vodilja još kad sam otvarao kazalište bila je skupiti sve stare priče, zbog toga sam i išao po kućama gdje ima još prabaka i pradjedova, dok su još živi kako bi mi ispričali priče, vjerovanja, legende koje su oni slušali kad su bili mali. Tako sam skupio preko 100 legenda o coprnicama, babarogama, babajagama te je taj zbir priča Kristina Štebih iz Čakovca spojila u jedan genijalni tekst. Povezali smo ih preko Veronike Desinićke koja poput Šeherezade kupuje vrijeme od svojeg krvnika tako što pokušava probuditi neku svjetlost i da nije okaj ubiti nekoga samo zato što je optužen za coprnjaštvo. Sad ako uspije ili ne to morate pogledati na predstavi koju režira Barbara Rocco, za tonove i glazbu je zaslužan Davor Rocco, a glumimo Vini Jurčić i ja – najavio je Denis Bosak otkrivši kako se tu radi o legendama koje Marvel nema, a dao bi sve da ih ima:  

– Sad svi znamo za Jack Frosta, Jack-o-Lanterna, irski Halloween, a zaboravili smo svoje likove koji su jeziviji, mračniji, ciničniji, ali i smješniji. Baš zato smo stavili premijeru 31. listopada kad pada Noć vještica pa i zbog same Veronike se sve odlično poklopilo. Neki dan sam čitao kako se opet čuo vrisak, a sad je tamo još jedna Veronika, pa tko zna možda nas dođe pogledati i originalna – rekao je Denis koji ne skriva planove za obići i ostale dvorce s predstavom ‘Črne noći’ koja je u potpunosti na kajkavskom jeziku. No, Denis nam je rekao kako se radi o razumljivom kajkavskom pa će moći i štokavci uživati u legendi.  

Osamostaljenje

Narod bez svojih priča prestaje biti narod. No, isto tako bitno je imati netko tko će ih uprizoriti kako ne bi ostale mrtvo slovo na papiru, pa bile one i najbolje ikad napisane. Stoga je ovaj projekt stvarno hvalevrijedna te nas je zanimalo što je Denisa navelo na osamostaljenje.  

– U relativno kratkom vremenu stekao sam iskustvo igranja u ansamblima. Lijepo je doći u svaki od njih, no ubrzo sam shvatio kako za mene nije državna sisa. Pogotovo zbog toga što svaki kolektiv u nekom trenutku postane toksičan, u prvom redu zbog komfora. Jest da si u njima kreditno sposoban, plaća je na vrijeme, ali lagano polagano gasi vatru u prsima. Svi mi imamo iskru u sebi koja se nasmije izgubiti jer onda postaješ ljuštura, to je velika epidemija u kojoj mi živimo danas. Ljudi prodaju dušu zbog komfora, postanu ljušture i zato im treba kazalište – da vrati dušu – poručio je Denis te nam je pritom otkrio i jedan projekt koji tek sprema, a izlazi iz svih granica komfora, a radi se o spoju Zagorja i Dalmacije, no nekom drugom prilikom više o tome.

Posebno nas je zanimalo što je danas potrebno za biti glumaca, na što nas je Denis iznenadio odgovorom kako je samo jedan posto bitan talent, dok je preostalih 99 posto rada.

– Ljudima je prva asocijacija na glumu neko pretvaranje, a gluma je zapravo istina. Jest, svi mi imamo neke maske, svi se stavljamo u neke kutijice. Svi smo mi profesori, roditelji, doktori, glumci, Hrvati, Zagorci. No, drugo je maska drugo je gluma. Glumiti znači biti iskren, zbog toga je ona užasno zdrava i za amaterski se baviti. Jer kako bi nešto dobro odglumio ne možeš ništa skrivati i potiskivati. Svi mi nosimo maske, ali to nije gluma, to je život – zaključio je Denis Bosak te se pritom prisjetio Aristotela i katarze odnosno onog momenta kad zbog neke scene jednostavno pustiš suzu. Čovjek se rasplače za nekog drugo, a lakše mu je za sebe. To je prema Denisovim riječima kazalište i razlog zašto doći gledati ‘Črne noči’.