Danas je najveći kršćanski blagdan Uskrs, koji sa sobom nosi mnoge tradicije. Jedna takva rodila se u Kostelu kod Pregrade prije pola tisućljeća i danas je poznata pod nazivom ‘Kostelska pištola’.
U Kostelu se Uskrs, ako ga se promatra očima ostalih krajeva, slavi na pomalo neuobičajen način. Generacije stoljećima žive za jedan dan koji je njima od iznimne važnosti, za koji se pripremaju još od zime. Streljaju, kako kažu, od Velikog četvrtka do Uskrsa, no postoji jedan dan kada su pištole u potpunoj tišini, kada vrijedi pravilo da nijedna Kosteljanka te nijedan Kosteljanec ne puca. To je na Veliki petak, dan kada su i crkvena zvona u tišini. Tišina traje do podneva na Veliku subotu.
Nekada je subotom poslijepodne postojao običaj obilaženja kuća. Kretalo bi se od prve kuće u selu, a kod svake iduće se stajalo i pucalo. Grupa streljača se povećavala, bivala sve veselijom i bučnijom pa tako nastavila do zadnje kuće u selu. Tamo se obično završavalo u noći, uz pjesmu i prepričavanje uskršnjih dogodovština. Tako je bilo dok se nije oformila postrojba. Danas je isti običaj pretvoren u manifestaciju ‘Kostelska uskrsna pištola’.
Svake godine sve jače
Više o svemu pitali smo predsjednika Keglevićeve straže iz Kostela, Milana Flegara.
– Tradicija pucanja iz pištola neraskidivo je povezana s dolaskom plemićke obitelji Keglević u Kostelgrad 1523. godine, kada je istu, uz Krapinu i ostale posjede, za tadašnjih 13.000 ugarskih zlatnih forinti od Jurja Brandenburškog kupio Petar II. Keglević. Kostelgrad je u vrijeme vlasništva obitelji Keglević proživljavao svoje zlatno doba. Prenio je na nas običaj streljanja i čuvanja Isusovog groba i tako danas, 500 godina nakon, na uskrsno jutro streljamo iz mužara i pištola po bregima i selima. Naš najvažniji i najsvečaniji dio je ‘jutarnjica’, kada u šest ujutro, pod Starim gradom, ispred Crkve svetog Mirka glasno grunu pištole. Naši su stari, dok još nije bilo automobila, streljali cijelim putem do crkve i pratili žene koje su na blagoslov nosile korpe s hranom – kaže nam Flegar i nastavlja:
– Iako su stari streljači njegovali tradiciju pucanja pod Kostelom oduvijek i neprekinuto, radi lakšeg dolaska do sirovina koji su potrebni za pucanje (barut, inicijalni kapisli…), streljači se odlučuju za osnivanje kluba, a kako bi zaštitili tradiciju osmislili su i zajedničku manifestaciju pod nazivom ‘Kostelska uskrsna pištola’ koja traje od Velike srijede pa sve do Bijele nedjelje kada se ujedno obilježava i Dan grada Pregrade, a sama manifestacija je zadnjih desetak godina sve jača i bogatija. Prošle godine obilježili smo jubilarnih 500 godina ove tradicije koja se održala pod visokim pokroviteljstvom predsjednika Republike i Ministarstva kulture i medija, a ove godine nastavljamo s našom manifestacijom u 501. izdanju – dodaje Flegar.
Kako do dozvole
Postoje li neki problemi s pucanjem i tuži li se netko na streljanje? Evo kako nam to objašnjava Flegar.
– Problema s pucanjem nema. Treba ispoštovati svu dokumentaciju i dobije se dozvola za izvođenje glasnog pucnja. Da bi se dobila dozvola potrebno je imati sljedeće: rješenje Ministarstva unutarnjih poslova da kao udruga možemo izvoditi glasan pucanj, zatim dozvolu ili pristanak vlasnika zemljišta da se smije izvoditi pucanj, skica mjesta izvođenja glasnog pucnja, elaborat sa zahtjevom za izvođenje glasnog pucnja i povod za pucanje (npr. manifestacija, svadba, obilježavanje Oluje ili neki drugi događaj) i količina utrošenog baruta i inicijalnih kapisli. Tu je i popis izvođača s OIB-om i izjavom da su svi osposobljeni za pucanje, svjedodžba o položenom ispitu za rukovanje eksplozivnim tvarima i državna pristojba. Na temelju toga, dobije se rješenje za izvođenje glasnog pucnja – kaže Flegar, dodavši da se u Kostelu domaći ljudi nikad ne tuže na pucnjavu jer s time žive cijeli život.
– No, ima pridošlica iz drugih krajeva kojima to kao ne odgovara. Ja kad dođem u bilo koji kraj, cijenim baštinu toga kraja i ne prigovaram. Zato mi i smeta, kad čujem da netko tko se doselio u naš kraj prigovara našem običaju koji je star više od 500 godina. Što se problema tiče, bilo ih je u prošlosti, uvijek su vlasti vidjele neku prijetnju u tom našem običaju. Jedan malo veći bio je 1980. godine, kad je Josip Broz Tito bio bolestan i onda se u Kostelu pojavilo nekoliko tadašnjih ‘milicajaca’ s tri vozila. Mi smo se rastrčali po bregima i oni su uspjeli oduzeti nekoliko pištola na glavnoj cesti prema Pregradi – prisjeća se predsjednik Keglevićeve straže.
Zgodna anegdota
Flegara smo pitali i treba li se proći neka obuka prije pucanja.
– Obuku kod nas ljudi prolaze već sa svojim očevima i djedovima. Bilo muško ili žensko, svi znaju rukovati pištolama. Naravno, u novije vrijeme imamo odgovorne osobe s položenim ispitima za rukovanje eksplozivnim tvarima i onda se ljudi tako educiraju. Ima jedna zgodna anegdota iz 1941. godine. Prema pričanju naših djedova i baka, te je godine Drugi svjetski rat bio u punom jeku i jedna formacija njemačke vojske prolazila je cestom iz Slovenije prema Zagrebu. Ta cesta vodi blizu naše Crkve svetog Mirka gdje se stoljećima slavi Uskrs pucajući iz pištola. Nekako je došla vijest da se kolona primiče Kostelu. Naši su se djedovi, a i bake koje su bile uz njih, sakrili u šumu iza crkve, tako dugo dok je kolona otišla kroz Pregradu prema Krapinskim Toplicama. Onda su izašli i pucajući proslavili Uskrs – govori nam Flegar.
Kako se dolazi do baruta, ima li na tom polju kakvih problema?
– Barut je uvijek bilo teško nabaviti, pa su ljudi sami pravili domaći prah koji se još naziva ‘delanec’. Jedno vrijeme bilo je lako doći do baruta, no u zadnje dvije godine otkako je počeo rat u Ukrajini, teško ga je nabaviti i jako je poskupio. Nadamo se da će prestankom rata cijene ponovno biti normalne i da ćemo opet uživati u pucanju na naš najveći kršćanski blagdan Uskrs. Kod nas u udruzi brojimo 120 članova, ali u Kostelu bi teško našli kuću koja ne posjeduje tu vrstu naoružanja jer je to kod nas ukorijenjeno i mi volimo reći, rodimo se s pištolom, živimo s pištolom, slavimo s pištolom i na kraju umiremo s tom istom pištolom – zaključuje Flegar.
