Legenda hrvatskog sportskog novinarstva, čovjek uz čije su komentare na ‘malim ekranima’ posljednjih 35 godina odrastale generacije zaljubljenika u nogomet, formulu i sport općenito, mnogi ne znaju, doselila se u Zagorje. Točnije, u Gornju Šemnicu.
Ivica Blažičko (59) sa suprugom je Lidijom, otkriva nam, na zagorskim bregima, izgradio dom iz svojih snova. Isprva je to zapravo trebala biti vikend kuća, ili kuća za odmor, eventualno bi se možda u mirovini doselili u Gornju Šemnicu, međutim, toliko im se sviđa ovdje, da su, otkrivaju nam, zadnji puta u Zagrebu prenoćili krajem ožujka.
Zatekli smo ih u ‘njihovoj kućici, njihovoj slobodici’, pri kavici, nakon koje su se spremali u Zabok, svojih nekoliko mačića odvesti na cijepljenje. Odlučili smo im malo pokvariti planove, popiti kavicu s njima i pitati ih, pa dobro, otkud vi u Zagorju?
Mićo Dušanović
– Kolega Mićo Dušanović je dobrim dijelom ‘krivac’. On je već prije dosta godina kupio u Andraševcu klet, u koju nas je zvao nekoliko puta i nama se jako dopala ideja da i mi imamo nešto u Zagorju. Počeli smo se raspitivati i našli smo nekoliko pozicija u tom kraju oko Oroslavja, međutim, sve su bile velike strmine, kleti, bez građevinske dozvole i s relativno visokim cijenama za sve to što se nudilo. Međutim, onda sam pogledao na oglasniku. Našao sam ovaj oglas, bila je na fotki stara štala i bila je jedna lipa pored. A u Njegoševoj ulici u Zagrebu, gdje smo živjeli, je drvored lipa. To je drvo koje ja jako volim, bio je to svojevrsni znak i rekoh, idemo mi to pogledati. Tu dole u dvorištu, bila je stara kuća, a ovo tu je bila jako velika štala. No, kada smo vidjeli okoliš i pogled koji puca na Strahinjčicu i ove pitome brege, dogovorili smo se s gazdaricom, uzeli smo to – prisjeća se Ivica dok mu supruga Lidija toči već drugu kavicu…
Naravno, kako to već biva kod nas, nije sve išlo baš glatko kako su si zamislili. Barem ne ispočetka.
– U Radoboju su negdje sredinom prošlog stoljeća u požaru izgorjele zemljišne knjige. Mislim, svi znaju sve, što je čije, međutim, nije toga bilo u knjigama. Onda su se morale rekonstruirati te knjige, uglavnom, dvije godine smo čekali da dobijemo sve papire. A dok se to nije riješilo, tu je već sve zaraslo, bila je ‘džungla’. Međutim, kada smo dobili papire, očistili smo teren, maknuli štalu i tu staru ruševnu kuću i napravili smo to kaj sad imamo – kuću, okućnicu, ljetnu kuhinju i garažu. Trebalo nam je oko godinu i pol da sve to skupa napravimo i uredimo. Ideja je bila da si napravimo nekaj malog gdje ćemo u mirovini živjeti, ali evo, živimo već puno prije mirovine. Čak smo nedavno registrirali OPG, iako još nemamo dosta zemlje, no rado bismo je kupili još. Naime, supruga je dugo godina bila u ugostiteljstvu, odnosno slastičarstvu, pa bismo možda sadili lješnjake – otkriva nam planove Blažičko koji još komentira sport, većinom nogomet, jer je vlasnik Hrvatske nogometne televizije.
Porijeklom Zagorci
I taman kad smo htjeli pitati što misli kako će završiti Dinamo ove sezone u Europi, prekinuo nas je:
– Znate, nije meni Zagorje baš strano, dapače, moj pokojni otac je iz Risvice kod Kumrovca, dok su Lidijini iz Marije Gorice, znači, oboje smo porijeklom Zagorci. I sad smo tu, u Gornjoj Šemnici – govori nam Blažičko. Pitamo koliko je velika razlika između ubrzanog života u velegradu i na pitomim zagorskim bregima.
– Ma ovo je neopisivo. Prvo, ovo je jako lepi kraj, prekrasan je, imamo krasan pogled na Strahinjčicu. Drugo, mir i tišina. Treće, iako u Zagrebu imamo stan u obiteljskoj kući i naravno, znamo susjede, ali ovo je nešto sasvim drugo. Tu nam je sused Davor, mlađi dečko, ispod je Zdravko, isto mlađi dečko, ako ti nešto treba, odeš, posudiš, ili ti pomognu. Susjeda Štefica dođe pa donese vruću bučnicu, gibanicu, ma to je skroz drugačije. Ljudi su zapravo savršeni ovdje i jednostavno je život ovdje drugačiji. Lidija si je napravila dva vrta, cijelo ljeto jedemo domaće paradajze, patlidžane, tikvice, luk, češnjak, mrkvu,… Jedino se ove godine malo borimo s voćnjakom, jedino su šljive rodile, jabuke će isto. Valjda… – sad se već malo zamislio poznati komentator.
Kako vam izgleda radni dan?
– Meni treba točno 40 minuta do mog posla. Ujutro se dignem, sjednem u auto i odem do HNTV-a. Idem autocestom i zaobilaznicom veliku većinu puta i začas sam ‘unutra’, u gradu. Kad odradim svoje, dođem doma. A kako mi ovdje izgleda radni dan? Pa Lidija ima svoje vrtove, ja kosim, uređujem,… Sve osim starih vrba, lipe i par oraha, smo mi posadili, tako da ima posla. Tako da smo u poljoprivredi koliko god možemo. Meni su ponedjeljak i utorak intenzivni dani, pripreme za emisije i same emisije, pa si onda posložim i sastanke te dane i onda kad se vratim tu, strgan sam. Zagreb me ‘ubije’. Najveća sreća mi je kad se vratim tu i kad treba ići pokositi livadu ili takvo što – kaže Ivica, a identičnog je stava i Lidija:
– Meni je ovdje odlično. Ja idem zbog posla jednom tjedno u Zagreb, obavim kaj imam i vratim se. Ovdje imamo svoj mir, posložen dan i ništa mi ne fali. Ne fali mi ni grad, ni gužve, niti kave, baš ništa – zaključuje.
Ne znaju otići doma
A što Šemničani i Radobojčani kažu na poznatog susjeda?
– Pa mene jako veseli što su to svi prihvatili vrlo normalno. Ja sebe smatram normalnim čovjekom, pa se onda tako ljudi i ponašaju. Razgovaramo o tome kaj treba napraviti, pokositi, kaj treba donijeti, kad će biti kolinje… Takvi se razgovori vode, nitko me ništa ne pita o mom poslu – govori Ivica dok nam pokazuje okućnicu.
Dobro, a što kažu prijatelji iz Zagreba kada vam dođu u posjet? – Pa dolaze često i tko god dođe, ne zna otići doma, svi su oduševljeni, svima je prekrasno. Tu je takav mir, baš je mir. Prvi puta kada smo došli da bismo ovdje prenoćili, pita Lidija, “Isuse, pa gdje su ljudi?”. I onda shvatiš da ljudi rade, odu ujutro rano od doma, dođu popodne kasnije dom, sjednu na traktor i idu na polje. I u pola 9, 9 idu spavati. Ljudi su ovdje strašno vrijedni, sve je uređeno, njive, voćnjaci… Ali najveća ljepota je mir i osjećaj sigurnosti – zaključuje bračni par Blažičko, dok nas ispraća iz dvorišta. Zaželjeli se ljudi mira…