Hrvatska 30. svibnja slavi Dan državnosti, u spomen na konstituiranje prvog demokratski izabranog višestranačkog Sabora 30. svibnja 1990. godine. No, ovih se dana obilježava još jedna važna obljetnica – točno 30 godina od povijesne smotre postrojbi Zbora narodne garde, koja je održana 28. svibnja 1991. godine na stadionu Nogometnog kluba Zagreb u Kranjčevićevoj ulici. Taj se dan stoga obilježava kao Dan Oružanih snaga Republike Hrvatske i Dan Hrvatske kopnene vojske.

Kako piše magazin “Hrvatski vojnik”, ustrojavanjem Republike Hrvatske kao samostalne države, nije postojala mogućnost da ona ustroji svoju vojsku jer je tada taj postupak bio u suprotnosti sa saveznim Ustavom. Međutim, i toj zabrani se doskočilo osnivanjem Zbora narodne garde, koji će djelovati na cijelom teritoriju Republike Hrvatske, kao “profesionalna uniformirana oružana formacija vojnog ustroja za obrambeno – redarstvene dužnosti”. Iz tog teksta doznajemo da je na prvoj sjednici Vrhovnog državnog vijeća, održanoj u Banskim dvorima, donesena odluka da Hrvatska mora ustrojiti svoje oružane snage.
Pripreme za ustrojavanje brigada Zbora narodne garde počele su 12. travnja 1991., a Sabor Republike Hrvatske prihvatio je ustrojavanje ZNG-a unutar Ministarstva unutarnjih poslova. Osnovom te odluke, predsjednik RH dr. Franjo Tuđman je 20. travnja donio Odluku o preustroju redarstvenih snaga MUP-a u posebne operativne obrambene postrojbe ZNG-a, koje su bile unutar MUP-a Republike Hrvatske, a njime je zapovijedalo Ministarstvo obrane.
Zbor narodne garde zamišljen je kao djelatni i pričuvni. Prema planovima, trebao je imati Zapovjedništvo, četiri djelatne brigade, 16 pričuvnih brigada i devet pričuvnih samostalnih bataljuna (bojni). Odlukom predsjednika Republike Hrvatske, krajem travnja i početkom svibnja ustrojene su prve četiri brigade ZNG-a, označene kao “A” brigade i to 1. brigada – “Tigrovi”, 2. brigada – “Gromovi”, 3. brigada – “Kune” i 4. brigada “Pauci”. Uz te četiri djelatne brigade, u ZNG-u su djelovale i pričuvne, i to: 99., 100., 101. i 102. u Zagrebu, 103. zagorska, 104. u Varaždinu, 105. u Bjelovaru, 106. u Osijeku, 107. u Valpovu, 108. u Slavonskom Brodu, 109. u Vinkovcima, 110. u Karlovcu, 111. u Rijeci, 112. u Zadru, 113. u Šibeniku, 114. u Splitu, 115. u Imotskom, 116. u Metkoviću, 117. u Koprivnici, 118. u Gospiću, 119. u Puli, 12. u Sisku i 133. u Otočcu. Samostalni bataljuni (bojne) bili su: 53. u Dugom Selu, 56. u Kutini, 61. u Koprivnici, 62. u Novskoj, 65. u Ivanić Gradu, Prvi mornarički odred u Sisku te posebna postrojba Satnija hrvatskih umjetnika.
Na povijesnog smotri ZNG-a, koja je za cilj imala podizanje morala hrvatskih građana, ali i odvraćenje od moguće agresije, postrojene su formacije od oko 800 vojnika naoružanih modernim oružjem, desetak protuzrakoplovnih sustava, nekoliko oklopnih transportera i nekoliko oklopnih automobila. Smotru su uveličale Počasna predsjednička garda, povijesna postrojba sinjskih alkara te glazba ZNG-a, a postrojeni gardisti svečano su prisegnuli domovini. Zbor narodne garde službeno je preimenovan u Hrvatsku vojsku 3. studenoga 1991. godine.

“U naponu snage”

Ne znam jeste li primijetili, no među gore spomenutim brigadama, je i 103. zagorska brigada, čiji su pripadnici također sudjelovali na smotri ZNG-a, a o njihovom doprinosu u Domovinskom ratu mogle bi se ispisati stranice i stranice. No, za to imamo našeg sugovornika koji se uvijek rado odaziva na pozive kada se radi o pripremanju članaka vezanih uz važne obljetnice iz Domovinskog rata, a nerijetko i sam predlaže teme koje bi valjalo obraditi iz jednostavnog, a tako važnog razloga – da se nikad ne zaboravi.
Radi se o Josipu Puhu, ponosnom pripadniku 103. brigade ZNG-a/HV-a, umirovljenom kao DVO u činu natporučnika. I uoči ove važne obljetnice, 30 godina od postrojavanja ZNG-a u Kranjčevićevoj, odlučio je podsjetiti nas na značajan doprinos žitelja Krapinsko – zagorske županije i općine Jakovlje u ustrojavanju Oružanih snaga Republike Hrvatske kroz spomenutu 103. zagorsku brigadu ZNG-a, koja je nakon djelatnih brigada “A” sastava te četiri zagrebačke brigade, na petom mjestu pričuvnih brigada ZNG-a u ustroju Oružanih snaga unutar MUP-a.
– Mnogi pripadnici drugih sastava u raznim prigodama pokušavaju omalovažiti doprinos te brigade u Domovinskom ratu. Budući da sam i ja pripadnik ove brigade, trudim se da kroz iznošenje golih činjenica prikažem doprinos te postrojbe u obrani naše domaje. Brigada je ustrojena po knjizi ustroja 100.200, za znalce vojne terminologije poznati ustroj, a za sve ostale podatak da je to pješačka brigada koja u svom sastavu ima tri pješačke bojne s po tri pješačke satnije. Uz pristožerne postrojbe, brojno stanje iznosi 1994 vojna obveznika – to je podatak za brigadu dok je bila u sastavu ZNG-a. Najveći kalibar koji je rabila za potporu bili su minobacači 82 milimetra. Podatak iznosim da se kod borbenih zadaće ne bi miješale “kruške i jabuke”, to jest, mogućnosti ove brigade nisu usporedive s brigadama “A” klasifikacije ili brigadama koje su u svom sastavu imale i krupnije postrojbe za potporu i oklop. No, usprkos svemu navedenome, brigada je kroz svoje postojanje doživjela i evoluciju, uvođenjem postrojbi za potporu u vidu TRD i bitnice za POTRB te diverzantski i protudiverzantski vod, što je u potpunosti djelotvorno upotrijebljeno u Vojno – redarstvenoj operaciji “Oluja”, na vrlo zahtjevnom pravcu “Sjever”, kada je u potpunosti izvršila svoju zadaću bez poginulih pripadnika. Za vrijeme svoje egzistencije u ustroju Oružanih snaga od ZNG-a do HV-a te do konačnog brisanja iz ustroja krajem 1999. godine, zadržala je svoj naziv 103. brigada, s našim dodatkom zagorska (uz ispriku pripadnicima 104. brigade iz Varaždina, jer je jednim dijelom i ona popunjavana Zagorcima). Za vrijeme trajanja Domovinskog rata 1991. – 1995., zaključno s operacijom “Oluja”, u službenoj evidenciji se nalazi upisano 6930 pripadnika, od kojih je osmero smrtno stradalo ili umrlo, a do 30. ožujka ove godine stazom besmrtnih pripadnika 103. brigade korača 1030 njezinih pripadnika, koji su u međuvremenu umrli – otkriva nam Josip Puh.

Toga 28. svibnja 1991. godine u Kranjčevićevoj je ponosno stajao i Vjenceslav Kučiš (69)  iz Huma na Sutli, zajedno s drugim hrabrim vojnicima koji će iduće četiri godine na bojištima diljem Hrvatske prolijevati krv za slobodu svoje domovine i bolju budućnost novih naraštaja.  
– Bio sam tada u naponu snage, a i ta smotra bila je način da pokažemo svoju tadašnju snagu i moć, volju da stanemo u obranu naše domovine. Bilo je tu mnogo mladića, a mnogo ih je tada i završilo svoj ovozemaljski put. Bili smo najprije na pripremama, kasnije na smotri, sjećam se da sam čak i u nekoliko navrata razgovorao s pokojnim predsjednikom Franjom Tuđmanom, koji je, obilazeći i nadgledavajući pripreme, zatražio da mu dođe neki Zagorec, kako bi razmijenio nekoliko riječi. Smotra je bila vrhunski pripremljena, vojnički, baš onako kako to mora biti. Bila mi je čast i zadovoljstvo sudjelovati na smotri, isto kao što mi je bila čast i zadovoljstvo sudjelovati u obrani domovine. Odlučio sam sudjelovati jer sam već imao neka znanja o obrani, a slutili smo što će biti i da je rat neizbježan – kaže nam Kučiš, pa dodaje kako su hrabri vojnici nakon te smotre krenuli svako svojim ratnim putem.

Na ponos i diku

Kučiš je šest mjeseci bio pripadnik 103. zagorske brigade, a svih je pet godina Domovinskog rata proveo u borbenom sektoru. Sa 103. brigadom pokrivao je Operativnu zonu Karlovac, a kasnije je raspoređen u drugu postrojbu. Bio je zapovjednik satnije u 103. brigadi, a kasnije i u jednoj samostalnoj postrojbi koja je imala ustrojbeno mjesto u Pregradi. Onda je otišao u prvu zagrebačku pukovniju, s kojom je ratovao u Pokuplju te sudjelovao u završnim operacijama “Bljesak”, “Oluja” i “Una”. Nakon rata radio je u vojarni “Velika Buna”, odakle je došao u glavni stožer Hrvatske vojske, na mjesto stožernog časnika za mobilizacijski razvoj. Sada je u mirovini.
– Doprinos Zagoraca u Domovinskom ratu je popriličan, za razliku od priča koje su znale kružiti. Oni su se zaista angažirali kroz razne postrojbe. Bilo je angažirano sigurno 11 tisuća Zagoraca. Na svakom bojištu je praktički bio Zagorec. Pa i moja dvojica sinova su sudjelovala u Domovinskom ratu. Bili su mladi, praktički su došli iz škole i odmah se uključili. Bilo je to krajem rata. Naravno, moram spomenuti i svoju suprugu, koja je također podnijela veliki teret, kao i brojne druge žene i majke diljem naše domovine – kaže naš sugovornik.
Zanimalo nas je i kakve su emocije u njemu sada, 30 godina od trenutka kada je sve počelo.
– Naravno da sam ponosan, ali kako vrijeme odmiče, sve se manje drži do nas. Kao da bi bilo najbolje da šutimo o tome gdje smo bili. Moji sinovi i ja dali smo doprinos, kao i mnogi drugi, koliko smo mogli, i nije mi žao. Ostale su čitave glave, to je velika stvar. Kad imaš dobre i poštene namjere, malo te sačuva Bog, a važno je i da te prati vojnička sreća – zaključuje Kučiš, a s njime se slaže i Puh.

– Bilo zbog podneblja odakle dolazimo ili drugih meni nepoznatih razloga, ne vrednuje se dovoljno doprinos tih ljudi. Da to nije obična priča, ne daj, Bože moja paranoja, evo nam najnovijeg “šamara” koji dolazi od strane organizatora obilježavanja 30 godina Oružanih snaga Republike Hrvatske, budući da službeno nismo bili pozvani na obilježavanje koje je održano 28. svibnja na mjestu prvog okupljanja pripadnika ZNG-a na igralištu NK Zagreb u Kranjčevićevoj ulici u Zagrebu. Neslužbeno smo bili na skupu prisutni s naša tri pripadnika, koji su pozvani preko Udruge brigada ZNG-a, više poradi osobnih poznanstva, a ne poradi potrebe, jer prije 30 godina na istom su se mjestu nalazili pripadnici 103. brigade, koji su još živi, pa ako ne zbog cijele brigade, mišljenja sam da je trebalo pozvati i te ljude. Također sam ponosan na sve ljude toga podneblja, pripadnike gardijskih brigada, postrojbi MUP-a, svih dragovoljačkih postrojbi te sve ljude koji su na bilo koji način sudjelovali u obrani Republike Hrvatske, a po mojim skromnim spoznajama, nema stopa svete zemlje Hrvatske na kojoj za vrijeme Domovinskog rata nije kročila čizma pripadnika iz našeg lijepog Zagorja – napisao je Puh, uz zamolbu da njegove riječi objavimo na ponos i diku “malog zagorskog čovjeka, velikog srca i nadasve velikog rodoljuba”, uz modificirani slogan koji krasi znak 103. brigade i ispisan je na njenoj ratnoj zastavi: “Se prolazi, si prolaze, Zagorec pak ne.”