U naselju Mali Tabor u općini Hum na Sutli, svoje utočište nakon razornog petrinjskog potresa koji se dogodio u prosincu prošle godine, pronašao je hrvatski ratni vojni invalid Miran Kobale, koji je podrijetlom iz susjednog slovenskog mjesta Rogatec.
Miran nas je dočekao ispred svog novog doma s osmijehom, usprkos svemu lošem što mu se dogodilo kroz život, počevši od Domovinskog rata u kojem je izgubio nogu, pa sve do gubitka krova nad glavom u prosincu 2020. No, nije izgubio optimizam i vjeru u bolje sutra.

– Rođen sam 17. srpnja 1959. godine u Rogatecu. Kad je 1991. godine počeo rat, otišao sam u Osijek, gdje sam na kraju i nastradao – stao sam na “paštetu”. Ostao sam bez noge te sam kao ratni vojni invalid dobio kuću u Kukuruzarima u Sisačko – moslavačkoj županiji. U ratu sam proveo četiri godine – započeo je Miran priču o sebi i svom životu, pa otkrio kako je u samo nekoliko sekundi potresa, njegov dotadašnji dom u kojem je živio dugi niz godina, postao nesiguran za život, dobivši crvenu naljepnicu.
Potres ga je zatekao u kući iz koje je kako kaže, na sreću stigao izaći na vrijeme.

– Bila je užasna neugoda, sve se počelo tresti i drmati. Počelo me nositi s jedne strane na drugu, ne može se tu ništa napraviti kako bi se spriječilo ono što se događa. Jedva sam stigao izaći iz kuće, sve je počelo padati. Na sreću, prošao sam bez ozljeda – ispričao nam je Miran, koji je izrazio želju doći u Hum na Sutli jer se ondje osjeća sigurno, daleko od svakodnevnih podrhtavanja koja su se događala nakon velikog potresa.
S obzirom na to da je njegova kuća proglašena nesigurnom za boravak, prvo privremeno rješenje bio je kontejner koji je dobio na području Banovine, no u njemu Miran nije imao osnovnih uvjeta za život.

– Nakon potresa, dobio sam kontejner, ali bio je u potpunosti prazan i nisam imao nikakvih uvjeta za život u njemu. Rekli su da će mi dovesti krevet, ali ništa nisu napravili. Postavio sam si madrac. Nitko me nije obilazio, niti iz Crvenog križa niti bilo tko drugi, osim osoba koje su dolazile privatno, samoinicijativno te mi donosile namirnice i tako neke sitne potrepštine. Vidio sam da mi ondje nitko neće pomoći i da neću moći tako živjeti, zato sam odlučio da ću doći u Hum na Sutli – ističe Miran pa dodaje kako mu je upravo nekolicina Humčana došla u Kukuruzare omogućiti koliko – toliko normalne uvjete za život u prvim danima nakon potresa, kako ne bi živio u potpuno praznom kontejneru.

– Došlo je pet dečkiju s Huma na Sutli koji su spojili struju i vodu jer u tom kontejneru nisam imao ni približno takve uvjete života kakve imam sad u ovom kontejneru – rekao nam je Miran, pa istaknuo kako je s ovim smještajem u Humu na Sutli u potpunosti zadovoljan.
Osjeća se, kaže, prihvaćeno, a ne kao u Banovini, ostavljen i zaboravljen od sviju.

Prilazni put

– Očekivao sam da ću tu dobiti pomoć prije nego dolje. Načelnik Jutriša me često obilazi, u susjedstvu mi je. Nije me zaboravio, donio mi je štednjak i sudoper. Osjeti se i toplina ljudi koji su oko mene, koji žele pomoći, ali naravno, bilo je i onih koji su došli i samo su se željeli fotografirati, a ne i stvarno pomoći. Tu je drugačije – ljudi i njihova narav, sve je bolje, a i blizu sam svoje Slovenije, gledam u nju. Ovo mjesto osjećam kao svoj dom – ističe Miran.
Znatiželjno smo upitali Mirana, iako je podrijetlom odavde te je često dolazio dok je živio u Kukuruzarima, kako se naviknuo na život ovdje i kako provodi svoje dane, a on nam je samo kratko i samozatajno odgovorio:

– Imam ispunjen dan. Često sam znao dolaziti tako da sam navikao na ovaj kraj i sve mi je poznato. Imam majku u Rogatecu koju posjećujem, iako je situacija s epidemijom pa su na snazi posebne mjere, nemam problema kod prelaska granice, trebam samo potvrdu o primitku cjepiva koju imam. Od obitelji još imam i sestru koja je u Celju – kaže naš sugovornik.
Načelnik Huma na Sutli Zvonko Jutriša otkrio nam je kako je Općina Miranu pomogla u osiguravanju adekvatnih uvjeta za život.

– Želja našeg Mirana bila je doći živjeti na Hum, a ne u svoj rodni Rogatec i tu su se javili branitelji, zamolili me da vidim mogu li pronaći način da kao načelnik osiguram preduvjete da čovjek može živjeti normalnim životom. Mi smo sa svoje strane poduzeli sve, a slovenski branitelji su osigurali ovaj kontejner u kojem se mi sad nalazimo, ali kontejner je bio poluprazan – ispričao nam je načelnik Jutriša, pa dodao kako se nakon što je kontejner dopremljen, prionulo na posao kako bi se on opremio za život.

– Slovenska udruga je darovala krevet, televizor te peći za grijanje. Plinske instalacije i vodu smo odradili kao Općina, a prethodno smo izgradili temelj, odnosno deku na kojoj je postavljen ovaj kontejner te napravili novi prilazni put tako da je Općina dosad investirala oko 60.000 kuna – istaknuo je Jutriša pa dodao kako je Općina uputila zahtjev Ministarstvu da se za Mirana odobri još jedan kontejner jer iako Miran živi sam, on je dosta male površine, pa bi mu dobivanje još jednog dodatno olakšalo život.

Još bolji uvjeti

– Miran je po prirodi skroman, ali vidjet ćemo hoćemo li uspjeti dobiti jedan veći koji bi imao odvojenu sobu od ostalog dijela. Zahtjev smo podnijeli jer mnogi koji su stradali u potresu, to im je i omogućeno. Za prvu ruku osigurali smo smještaj kojim je on zadovoljan. Okoliš smo uredili, a uredit ćemo još nešto. Najbitnije je da smo ga spojili na vodu, a struja još nije riješena kao zasebni priključak, ali smo odradili privremeno rješenje. Potrebno je još osigurati financijska sredstva za kupnju elektro-priključka od HEP-a. Dobit će i svoju adresu, za koju smo pokrenuli postupak, da ne bude čovjek bez adrese, tako da bude sve legalno. Spojili smo i odvodnju, ugradili septičku jamu, stvorili smo sve preduvjete da to bude jedna čvrsta kućica – ispričao je načelnik Jutriša, koji je dodao kako vjeruje da će Miranu u narednom periodu sigurno trebati još nešto te će Općina napraviti sve u svojoj moći kako bi mu to i omogućila.

– Moram reći da nisam zadovoljan brigom branitelja jer kako je to krenulo i kontejner stigao, bilo ih je ovdje mnogo i fotografirali su se, ali kasnije mi kao Općina nismo imali konkretne pomoći od njih. Kao Općina smo poduzeli sve i udovoljili Miranovoj želji da živi na Humu na Sutli, u okviru skromnih uvjeta – zaključuje načelnik.
Miran nam je otkrio kako se ne planira više vraćati u Kukuruzare. Bez obzira na to hoće li se kuća obnoviti ili ne, odlučio je ostati živjeti u Humu na Sutli do kraja svog života.

– Živim od mirovine, nije puno, no ako se pobunite, kažu vam da šutite i ne bunite se. Bit će bolje, vjerujem u to – ispratio nas je Miran s optimizmom s kojim nas je i dočekao, kao pravi heroj koji unatoč svim teškim situacijama u koje ga je život stavio, ne posustaje i ne gubi osmijeh s lica.