U Hrvatskoj se prvi slučaj koronavirusa pojavio 25. veljače prošle godine. Do ovog petka, dakle nakon nešto više od godinu dana, zabilježene su ukupno 245.462 osobe zaražene novim koronavirusom, od kojih je nažalost 5570 preminulo, a ukupno su se oporavile 236.283 osobe. Velik je to broj zaraženih, poražavajući je i broj preminulih, međutim, da broj oporavljenih možda ne bi bio tako velik, svjedoči između ostalog i činjenica da je ove godine nagrada ‘Ponos Hrvatske’, koja se tradicionalno hrabrim, dobrim i poštenim ljudima dodjeljuje već 16 godina, uz heroje potresa, zbog pandemije bila posvećena i herojima zdravstva. Oni su bili na prvoj crti obrane od virusa koji je promijenio svijet u svakom njegovom segmentu. U Krapinsko – zagorskoj županiji prva na udaru je, logično, Opća bolnica Zabok i bolnica hrvatskih veterana. U njoj je u tih godinu dana hospitalizirano oko 850 COVID pozitivnih bolesnika, od kojih je umrlo njih 280. Za bolnicu čiji je kapacitet 220 kreveta, velike su to brojke, stoga smo o tome kako je protekla prva godina borbe protiv koronavirusa razgovarali s dvije liječnice iz OB Zabok – pročelnicom Službe za internu medicinu, dr. sc. Marijom Marković i spec. infektologije dr. Sandrom Ljubičić. Govorile su nam o tome kako je sve krenulo, kako su se one i njihove kolege snašli s nečim što je svijetu dosad bilo nepoznato, kako su se nosili s velikim pritiskom na zdravstveni sustav, kako su to doživljavale profesionalno, ali i privatno, što misle o cijepljenju te vide li ‘svjetlost na kraju tunela’.
Jesmo li danas, godinu dana nakon pojave koronavirusa u Hrvatskoj, pametniji kako se s njime nositi?
DR. MARKOVIĆ: Mislim da smo i pametniji i organiziraniji. Mi smo recimo jako puno vremena i energije, prekovremenih i dugih ostanaka u bolnici imali na razini organizacijskih stvari, a u tom smo času, dakle u ožujku i travnju prošle godine, imali ne val, nego ‘valić’, prema onome što je uslijedilo ove jeseni i zime. Tada smo otvorili COVID odjel s 20 kreveta i to je bilo dovoljno. Međutim, korona je izazvala veliku pomutnju u čitavom zdravstvenom sustavu u svijetu, tako da smo danas uistinu puno pametniji. Primjerice, u prvom valu liječili smo lijekom koji se kasnije pokazao potpuno neučinkovitim i s vremenom je potpuno maknut iz preporuka.
DR. LJUBIČIĆ: U tom trenutku i nismo imali nekakve opcije, međutim ljudi nisu imali teške kliničke slike, nije ih ni bilo toliko puno. U čitavom prvom valu imali smo svega pet pacijenata na respiratoru. Tako da smo nakon toliko ljudi koji su oboljeli i toliko podataka iz stručne literature koji su sada dostupni, puno bolji i puno pametniji danas nego prije godinu dana.
Jeste li se vi osobno bojali kada je korona došla u Hrvatsku?
DR. MARKOVIĆ: Ja se nisam nimalo bojala.
DR. LJUBIČIĆ: Ne. Sjećam se kada je došao prvi slučaj iz Kine da smo bili opremljeni, potpuno spremni, s protokolom, s prostorom, baš smo bili operativni. Ne bojiš se, to ti je zanimanje. Bilo je možda neko uzbuđenje, jer uopće nismo shvaćali u što će to prerasti. Razmišljalo se da je to nešto što se događa u Kini, kao Hrvatska je daleko, naši ljudi ne putuju previše… Sve je to bilo dosta egzotično, kao recimo ebola u Africi. Međutim, onda su počeli prvi pacijenti pristizati, znam kad me nazvala glavna sestra: “Doktorice, imamo pozitivnog jednog dečka”. To je bilo baš ono, zaista smo se isprva učili i nije bilo ni mjesta strahu.
U tom kontekstu, kako gledate na rad stožera, kako nacionalnog, tako i županijskog?
DR. LJUBIČIĆ: Kad smo bili na jednom od prvih sastanaka u Ministarstvu, sjećam se da su velike klinike bile malo obezglavljene, a mi smo rekli da imamo opremu, no još uvijek je to bilo na nivou mailova, tu i tamo koji telefonski poziv. No tada još nije bila takva navala, ali u principu, u početku se vidjelo da to nitko ne zna raditi, što je i logično bilo.
DR. MARKOVIĆ: Mislim da je to normalno, ovo je, mislim, jedinstvena situacija u povijesti čovječanstva i sigurno se nitko nije savršeno snašao, bez propusta i bez greški, jer jednostavno nitko na svijetu nije imao iskustva ovog tipa. Puno bogatije i opremljenije zemlje su se snašle kako su se snašle, sjetite se Italije i Španjolske. A što se tiče naše suradnje sa stožerom, mislim da je bila korektna. Pozvali su ljude iz bolnice, ljude iz struke, pitali nas što mislimo. Nismo uvijek mogli dobiti konkretan odgovor jer su to bila jako kompleksna pitanja, kao što je gdje smjestiti ljude koji nemaju simptome, a ne mogu biti doma, jer im je primjerice, kćer onkološki bolesnik ili je tata transplantirao koštanu srž. Preskupo je i neefikasno takve ljude držati u bolnici 14 dana. Imali smo dakle konkretne probleme, ali stožer je uvijek odreagirao i prvi val uspjeli smo premostiti bez otvaranja nekog dodatnog objekta u vlasništvu Županije, a tada se razmatrala SŠ Bedekovčina.
DR. LJUBIČIĆ: Epidemiološku službu treba stvarno pohvaliti, s njima smo surađivali svakodnevno, non – stop smo bili na telefonu.
DR. MARKOVIĆ: Još jednu stvar treba istaknuti – institucije bi izdale smjernice koje vrijede dva do tri tjedna, mi taman sve prilagodimo tome, pa se onda sve promijeni – nova terapija, novi protokoli. Suradnja je, dakle, s obzirom na okolnosti, i sa stožerom i s epidemiološkom službom, bila više nego dobra.
Koliko je drugi val bio zahtjevniji, osim, naravno, mnogo većeg broja zaraženih, od prvog vala? Kako ste se vi posložili, koliko je bilo iscrpljujuće, jeste li uopće imali slobodnog vremena, godišnjeg?
DR. MARKOVIĆ: Nismo. Bilo je zapravo neopisivo, mislim da je to stvarno jedinstven trenutak u povijesti i našim karijerama. Evo, recimo, kolegica Ljubičić je imala 130 sati prekovremenih u mjesecu koji je imao 168 radnih sati. S time da nije vjerojatno sve ni napisala. Dakle, mi smo ovdje stvarno bili ‘kuhani i pečeni’. Tu je bio ravnatelj, zamjenica, glavna sestra bolnice, glavna sestra hitnog prijema koja je praktično sama odradila sve i organizacijski i fizički, bila je tu svaki vikend.
Kako ste se snalazili kada je 20-30 medicinskih djelatnika zbog nekog kontakta moralo u samoizolaciju ili kada su i sami obolijevali?
DR. MARKOVIĆ: Pa znalo je biti stvarno strašno. Ja sam prvi, a nadam se i zadnji put, plakala na poslu taj jedan dan, kada smo od svih liječnika u bolnici ostale samo jedna doktorica i ja. A u tom smo trenu već imali 50-ak ljudi hospitaliziranih. Ostale smo dakle nas dvije, a svi drugi su bili ili pozitivni ili u samoizolaciji. Ali i to smo uspješno prebrodili uz pomoć kolega neurologa i anesteziologa.
DR. LJUBIČIĆ: Sad možda to izgleda kao nekakva kuknjava, ali pritisak na našu trijažu je bio stvarno velik. Na taj trijažni odjel hitna je samo dovozila, ti ljudi su bili loše. Mi smo na devet mjesta u jednom trenutku dolje znali imati po 17-18 ljudi. A to su bili respiratorno ugroženi ljudi. Bilo je tu pitanje organizacije, ali i aparature – tko će, što će, kako će? U jednom periodu imali smo problem što su se dugo čekali nalazi briseva koje smo slali u Kliniku ‘Fran Mihaljević’. Pazite, ako čovjek dođe u hitnu i bris se čeka tri dana, on je ta tri dana u hitnoj, a u međuvremenu dolaze novi pacijenti, nitko ne može van.
DR. MARKOVIĆ: Bilo je zahtjevno organizacijski, ljudski i privatno. Ta četiri mjeseca bila su stvarno ubitačna. Naravno, sve se odradilo timski, a sestre su tu, to moramo posebno istaknuti, apsolutno podnijele najteži dio. One su krvavo odradile tu pandemiju i još uvijek je odrađuju. Doktori ipak kad naprave vizitu, izađu van, pa pišu otpusna pisma, pa daju informacije, a kod tih pacijenta stalno netko mora stajati i raditi njegu u tom odijelu – nema na WC, nema pit vode, nema kave, nema ‘sjela bih malo’…
DR. LJUBIČIĆ: Da, one su to stvarno odradile krvavo – od hranjenja, njege, terapija, infuzija, rodbine koja zove,… Stvarno je premali akcent na sestrama koliko su one zapravo važne. Treba pohvaliti i te mlade ljude koji su radili u koroni, specijalizante, koji su se dali u to bez imalo zadrške, svaka im čast.
Znači, slažete se da nagrada ‘Ponos Hrvatske’ ide zdravstvenim djelatnicima?
DR. MARKOVIĆ: Da, mislim da smo timski odradili stvarno dobar posao. Bilo je propusta, bilo je grešaka, ali mislim da su svi radili najbolje što su mogli. Svi su žrtvovali svoje privatne živote i stavili sa strane apsolutno sve. Naravno, nisu se svi dali s jednakim žarom, ali ti koji su bili u to uključeni, stvarno su odradili dobar posao, mislim da to govore i brojke. Skoro 600 ljudi koji su ovdje ležali, a nitko se nije primao s blagom kliničkom slikom, dakle, srednje teški ili kritični, mi smo otpustili ozdravljene.
A kako ste se nosili s tolikim smrtima, ipak je mnogo više ljudi u tom periodu umiralo nego što je inače slučaj?
DR. MARKOVIĆ: Jako je frustrirajuće raditi u takvim okolnostima. Pamtim jednu noćnu smjenu gdje nam je osam ljudi preminulo. Samo kad se gleda dokumentacija koju treba pripremiti da obitelj može preuzeti tijelo pokojnika, ima desetak stranica, a to se radi nakon što noćna smjena završi. A onda treba te obitelji nazvati. Teško je i psihički i fizički nakon takve odrađene smjene osam puta zaredom podići slušalicu i reći istu stvar – nekome da mu je preminuo netko najbliži i najmiliji. Bez obzira što se to kod nekih pacijenata manje-više očekivalo, ali otišli su neki ljudi koji bi bez korone bez problema živjeli još nekih 20-30 godina sa svoje dvije tablete za tlak i šećer. Jako je to depresivno.
DR. LJUBIČIĆ: Meni je to bilo grozno. Jasno, to je sastavni dio našeg posla, ali mi jedno vrijeme nismo imali mjesta u mrtvačnici, pa su bili angažirani vanjski suradnici iz Vinogradske na dežurstva, da se tijela mogu izdavati subotom. Nikad do sad nismo imali takve situacije, nadamo se da više ni nećemo. Uz sve mjere, uz zatvaranja ugostiteljstva, djelomično i škola, dezinfekciju, maske, distancu, mi imamo više od 5500 mrtvih u Hrvatskoj. To je jedan mali gradić. To je zastrašujuće.
Koji su bili najteži simptomi COVID-a s kojima ste se susreli, a da je naposljetku osoba ipak preživjela, ozdravila?
DR. LJUBIČIĆ: Najgori pacijenti su bili oni s akutnim respiratornim insuficijencijama, kad ti se osoba dišno i sistemski uruši u roku od sat vremena. I onda ako još znaš da je to nekakav mlađi čovjek, to je stvarno grozno. Dišno su ugroženi, muče se, napinju, bore se za zrak… Pri svijesti su, a bori se za zrak, virus mu razara pluća, stvarno nesvakidašnje. Viđali smo i teže slučajeve gripe, ali ovo je stvarno strašno.
DR. MARKOVIĆ: Naš prvi pacijent kojeg smo digli na COVID odjel je bio ’82. godište. To su dakle i mladi ljudi koji imaju djecu koja još ne idu u školu. A njihovo zasićenje kisika u krvi nije 95, već 40 posto. Bore se za zrak pred tobom…
Da li svime time što ste sada rekli zabočka bolnica zaslužuje status COVID bolnice?
DR. MARKOVIĆ: Pa ne znam koji su kriteriji za dobivanje tog statusa, mi inače imamo 220 kreveta, u jednom trenu smo skupa s hitnom imalo više od 90 ljudi s koronom, dakle gotovo 50 posto kapaciteta bolnice. Ali Uprava ove bolnice od prvog je dana svim djelatnicima koji su radili s COVID pozitivnim bolesnicima dala koeficijent na plaću prikladan tome. Ne znam da li je ikoja bolnica u RH to napravila. Dakle svi koji su od prošlog ožujka radili na COVID odjelu, imaju maksimalni dodatak zbog uvjeta rada. Mi smo to imali od prvog dana i imamo to i dan danas.
Jeste li vi preboljeli koronu?
DR. MARKOVIĆ: Da, preboljela sam koronu, uz zanimljivu kliničku sliku. Imala sam upalu slušnog živca, poremećaj centra za ravnotežu i ostao je oslabljen sluh preko 50 posto, što se polako popravlja.
DR. LJUBIČIĆ: Jesam, preboljela i cijepljena sam. Izgubila sam i majku od korone. Imala sam par dana temperaturu, kašalj, osjećaj nedostatka zraka i nekakav osip, ništa prestrašno što se tiče simptoma, a i dobro su me moji dečki doma njegovali. Ali meni je to bilo jako nezgodno vrijeme, na poslu se strašno događalo, bio je užasan porast oboljelih, a ti si doma, na telefonu, majka ti je u bolnici. Znači, događaju ti se i profesionalne i privatne stvari i ti se onako na staklenim nogama onako, nekako ljuljaš, ali evo, to je život.
Cijepljenje, da ili ne?
DR. MARKOVIĆ: Definitivno da.
DR. LJUBIČIĆ: Da. Ja sam baš bila sretna kad su rekli da smo dobili odobrenje EMA-e za Pfizerovo cjepivo, poslije i za Modernino.
A što kažete na ljude koji i dalje tvrde da korona ne postoji, da je sve teorija zavjere?
DR. MARKOVIĆ: Uopće im ne pridajem pozornost. Ja o cjepivu mogu isključivo razgovarati s osobom čija je to uska struka i tko o tome nešto zna. Vjerujem u znanost.
DR. LJUBIČIĆ: A uvijek će biti takvih ljudi, ima i onih koji još misle da je Zemlja ravna ploča.
Kako dalje, uz koronu, ali i ostale bolesti koje nisu nestale. Diše li se ipak lakše s ovim saznanjima unatrag godinu dana?
DR. MARKOVIĆ: Diše se lakše po pitanju COVID-a, ali ne po pitanju svega drugog što nas je dočekalo, a isti broj ljudi radi i na jednom i na drugome. Mi trenutno i dalje imamo COVID odjel, na kojem imamo pacijente, od kojih manji dio na respiratoru. Doduše ipak mnogo manje njih nego prije mjesec i više dana. Stoga nastavljamo s radom, nezahvalno je davati prognoze, ali u vjeri kako je najgore ipak prošlo.
