Nakon što stigle tužne vijesti iz rukometnog svijeta o iznenadnoj smrti Zlatka Saračevića,  legendarnog bivšeg hrvatskog reprezentativca, koji je igrao na poziciji desnog vanjskog, najviše zapamćenog po sudjelovanju u pohodu na zlato na OI u Atlanti 1996. godine, trenera Podravke Vegete i stručnog komentatora, Zlatka Saračevića, počele su pristizati emotivne riječi sa svih strana, počevši od HRS-a, rukometnih klubova, rukometaša i rukometašica, suradnika do obožavatelja, kojima su se opraštali od velikana koji je toliko puno dao hrvatskom rukometu.

Koliko je vijest o njegovoj smrti ostavljala u šoku one koji su ga osobno poznavali, ali i one koji su ga poznavali samo preko malih ekrana, najbolje pokazuje reakcija njegova suradnika i komentatora Filipa Brkića koji je za njegovu smrt saznao tijekom prijenosa nogometne utakmice između Monaca i PSG – a koja se u nedjelju navečer igrala na Parku prinčeva, pišu Sportske novosti.

–  Oprostite mi, na trenutak sam zastao. Čuo sam najgoru moguću vijest. A to je da je otišao veliki Zlatko Saračević. Oprostite mi što ovog trenutka nisam mislima na Parku Prinčeva –  rekao je pa uskoro dodao:

– Nažalost, informacija je sada potvrđena. Ovo je trenutak u kojem je hrvatski sport ostao bez jednog nevjerojatnog čovjeka, dobrog, istinskog sportaša. Da je živ, sada bi gledao ovu utakmicu jer je jako volio francuski nogomet – rekao je Brkić.

Brkić je za Jutarnji list ispričao kako se još u petak čuo sa Saračevićem koji mu je govorio o nedjeljnoj utakmici protiv Lokomotive, rekao da su se dogovorili kako će se čuti nakon utakmice, ali i da mu je poručio da mu javi kada mu se rodi sin, no Zlatko Saračević nije dočekao tu vijest koju mu je Filip planirao reći nakon završetka prijenosa utakmice.

Razgovarali dva dana ranije

– Zvao me u petak, dva dana prije ove utakmice, koja mu je bila jako bitna. Rekao mi je da su mu cure pod velikim pritiskom. Volio ih je jako i drugačije je radio sa ženama nego s muškima. Kazao mi je da mu je na neki način istodobno s njima i teže i lakše raditi. Dao je sve za Podravku, sve do kraja. Prošle godine ga je korona zaustavila da vjerujem uzme trofej jer ušao u polufinale EHF-a i onda je korona zaustavila sve. A ove sezone baš mu je bilo teško. Imao je potpuno drugi igrački kadar, a očekivanja su bila velika. Korona im se nekoliko puta pojavila u klubu, raspored je bio težak kao i situacija u Ligi prvaka gdje nije imao konkuretnu ekipu na pravi način. Pa sve do ovoga da mu je došla Lokomtiva s osam reprezentativki. Znači on je u nedjelju dobio Lokomotivu koja ima osam igračica koje su prije dva mjeseca uzele broncu u Danskoj. Lokomotivu koja je ozbiljna ekipa s ozbiljnim trenerom i on ih je dobio i otišao u svom stilu…s pobjedom – ispričao je Brkić koji je na pitanje koji mu je najdraži trenutak koji je doživio sa Saračevićem dok su zajedno radili, izdvojio trenutak sa Europskog prvenstva u Poljskoj iz 2016. godine, kada je Hrvatska trebala pobijediti domaćine Poljake sa minimalno 11 golova razlike kako bi prošli u daljnju fazu natjecanja, odnosno u polufinale – oni su tada uspjeli pobijediti s 13 golova razlike. Bila je to još jedno čudo u povijesti hrvatskog rukometa nakon povijesnog uspjeha sa Svjetskog prvenstva u Portugalu iz 2003. godine kada je otpisana ekipa osvojila zlatnu medalju.

– Urlali smo zajedno u toj euforiji, gledajući i komentirajući to čudo koje se dogodilo na terenu. To ću pamtiti dok sam živ kao najnevjerojatniju utakmicu koju sam prenosio s njim, a pamtit ću definitivno Francusku 2017., jer je Sarač tamo bio kao doma. Perfektno je pričao francuski, on je zvijezda u Francuskoj do te mjere da je tamo davao izjave za francuske televizije svaki dan. Bio je faca gdje god se pojavio. A Sarač je bio tako jednostavan čovjek. S njim si samo trebao sjesti na kavu i ono što bi netko držao litanije dva sata i velebne sastanke pune stresa, kod njega je to bila kao pjesma. Sve ozbiljno, a istodobno opušteno. I sve detaljno, sve precizno, sve je znao, sve shvaćao, čitao je igru jer je u međuvremenu postao trener, ma pjesma. Da, bila je pjesma biti uz njega. Bio je stvarno, kako znaju reći kažu za nekog i legenda i ljudina. Ako bi ga i nepoznata osoba srela na cesti, pozdravila i pitala možemo li popiti kavu, Sarač bi rekao možemo. A sutra će već sjediti s Martinom Dalić koja je postala predsjednica Uprave Podravke na sastanku. On je bio takav. Netko će reći narodski čovjek, i jest, a nikada nikome nije rekao ružnu riječ, blatio ga javno i ostao u tome dosljedan, unatoč svemu. Bio je čovjek koji je sve držao u sebi  – prepričao je Brkić.

Bol i suze kod mnogih

Osim Filipa Brkića, o Saračeviću je govorio i njegov prijatelj, vjenčani kum i suigrač, Božidar Jović koji nije skrivao emocije tijekom izjave, zatim bivši izbornik hrvatske rukometne reprezentacije, Goran Mrđen, bivši reprezentativci, Petar Metličić i Valter Matošević te Veselin Vujović, piše Dnevnik. hr.

– Imao je dobru osobinu, nije miješao posao i privatnost. On je u klubu bio trener, znali smo razgovarati o nekim situacijama, međutim kad bismo izašli iz kluba i družili se obiteljski, nikad nismo spominjali sport i rukomet. Uvijek smo o lijepim stvarima pričali – rekao je Jović.

– Strašno, otišao je veliki čovjek, veliki igrač. Prije svega je stvarno bio veliki čovjek i onako kad bi kao treneri kukali jedan drugom, uvijek se je tu provukla rečenica nekog humora. Uvijek je imao jednu dozu toga da se vadi iz teških situacija. Bio je ljudina, nikad neku ružnu riječ nije rekao, možda ga je to i ubilo, što je puno toga držao u sebi. Kao igrač je bio svjetsko čudo – priča Mrđen.

– Od prvog trenutka kad sam došao u reprezentaciju prihvatio me kao svog sina. Govorio mi je ‘ne boj se, mali, samo igraj, pomoći ću ti’. Poznavao sam ga kao čovjeka koji je bio fantastičan, ljudina, šaljivdžija – ispričao je Metličić.

– Njegove uloge su bile ogromne u Jugoslaviji, nakon toga i u Hrvatskoj. Bio je strah i trepet za sve golmane koji su se nalazili na suprotnoj strani. Mogu biti samo ponosan što sam trenirao i igrao u društvu takvog čovjeka – prisjetio ga se i Matošević.

– Uvijek je imao dobru riječ za svakoga, znao je način kako prići ljudima sa srcem i otvorene duše. Nekako mi je žao što nije mogao me vidjeti mojim očima, da vidi koliko sam ga volio i poštovao i cijenim. Shvatio sam da ljudima treba dok su živi reći što misliš o njima, koliko ih voliš i cijeniš, jer kada nestanu sve ovo što mi kažemo ne vrijedi ništa. Prema tome, malo smo zakasnili, a on je prerano otišao – pričao je Veselin Vujović o Saračeviću.

U nedjelju nakon što su stigle vijesti o smrti na Instagram profilima, hrvatski klubovi počeli su objavljivati riječi žaljenja, tuge i boli zbog njegova prerana odlaska.

• I trener i kolega, ali svima prijatelj… Hvala ti, Sarač. Počivao u miru – poručili su iz RK Zagreb.

• Počivaj u miru, Sarač. Potpuni šok i tuga za rukometni svijet. Legende nikada ne umiru – istaknuli su iz RK Poreč.

• Počivaj u miru, Zlaja legendo – napisali su iz RK Nexe.

• Počivao u miru, legendo – od Šaračevića opraštaju se i iz RK Trešnjevka Zagreb.

Predsjednik Hrvatskog rukometnog saveza, Tomislav Grahovac rekao je kako je Zlatko Saračević bio velik i dobar čovjek, vrhunski sportaš, ljudina, pravi prijatelj te u svoje osobno ime i u ime HRS – a izrazio sućut obitelji, piše Dnevnik.hr.

– Jako je teško kad odlaze veliki sportaši i ljudi, a naš Zlatko bio je upravo takav… Hvala Sarač, hvala na svemu! Zbogom, Legendo – napisali su iz HRS – a na Instagram profilu u nedjelju navečer.

– Moj cilj, odnosno naš cilj je da ostanemo neporaženi u hrvatskoj ligi. A ovo ostalo, što će biti u Europi… Realno baš nemamo neke velike šanse, ali kad smo već tu, onda ćemo odigrati – pišu Sportske novosti kako su to bile posljednje riječi koje je Zlatko Saračević uputio javnosti putem medija nakon nedjeljne utakmice,“ ubacio“ se tijekom izjave Nenada Šoštarića rekavši mu neka se drži, osvoji opet europski kup te mu poželio sreću, dobro raspoložen, otišao iz dvorane čija je vrata, nažalost zauvijek zatvorio.

Budući da su mu otac i majka kremirani na Mirogoju, kako je potvrdio njegov stric za 24sata, tako će i Zlatka svi oni koji misle da to trebaju učiniti, moći ispratiti na posljednji počinak upravo na glavnom zagrebačkom groblju u četvrtak u 15 sati uz poštivanje epidemioloških mjera držanja distance i nošenja zaštitnih maski.