MANJE POZNATA STRANA NOVINARSTVA: Novinarka “24 sata“ Maja Krištafor 14 je dana “disala“ s ljudima koji su izgubili svoje domove u potresu, a posebno joj se u sjećanje urezao susret s Milom Jurkovićem iz Majskih Poljana, dan prije nego što je izgubio život

“Zauvijek ću pamtiti njegove suzne oči i zabrinutosti za sigurnost obitelji. Bili smo profesionalni, ali ispod svega, ljudi smo i progoni me osjećaj krivnje. Jesam li mogla više?”

Objavljeno: 21.02.2021. Valentina Cigula

– Kao novinarka, moram biti profesionalna. Pišem teške ljudske priče, pokrivam i crne kronike. Ne plačem jer to mi nije u opisu posla. Ali tu večer, ne sjećam se kada sam toliko plakala. I sad me, mjesec dana kasnije, progoni osjećaj krivnje da sam mogla više. Da sam se mogla više potruditi, pokušati naći neki način da ga spasim. Ali nisam. Pokušavam se utješiti da je to bila sudbina, da svakoga od nas smrt dočeka tamo gdje nam je zapisano. Ali ne mogu. S Milom ću na prsima živjeti cijeli život. Njegova žena, sin, snaha i unuci srećom su preživjeli, neki od njih s manjim ozljedama. Nadam se samo da će im ovoga puta država napraviti kuću koja će izdržati sljedeće potrese. Mogu samo obećati da ćemo se mi kao novinari potruditi da to naprave. Kako kaže moj urednik, Petrinja će još dugo ostati velika priča. Dokle god i zadnja obitelj ne dobije krov nad glavom – samo je jedan maleni djelić onoga što je novinarka i reporterka hrvatskog dnevnog lista 24 sata Maja Krištafor prenijela putem svog Instagram profila svojim pratiteljima kako bi im prikazala svoje utiske koji su joj se lijepili na srce uz beskonačno mnogo emocija u trenucima kada bi odlazila u mjesta pogođena potresom, davala izvještaj s terena, radila svoj posao. Jer, kako je napisala jednog dana nakon povratka s terena, “Sutra sve ispočetka. U šest ujutro put Petrinje, Gline i okolnih sela. Srce se kida, glas puca, a ja držim mikrofon u ruci. Nikad nisam bila tužnija i nikad zahvalnija. Ljudi smo koji su imali priliku probiti se do najdaljih sela i posjetiti u prvim danima zaboravljene ljude. Uz svu novinarsku opremu – mikrofone, kamere, dodatne baterije… redovito smo imali i pune bunkere potrepština koje smo dijelili. Uz svu profesionalnost, ispod svega ljudi smo.“ Kroz objave je prikazivala kako su i novinari samo ljudi koji nisu imuni na ljudsku bol, tugu i probleme – nisu oni koji kroz ljudske priče prolaze olako, površno, tek tako da odrade “svoj posao“, napišu, snime, okrenu se, odu i zaborave.

– Kolega i ja sjeli smo u auto i došli za Zagreb. Nakon što sam se odmorila, sjela sam za laptop i kasno navečer, iza 22, krenula tipkati Milinu priču. Zvoni mi telefon. Čuo se Mile – njegov strah ledio mi je žile. Rekla sam mu da ne ulaze u kuću ako mogu i da noć provedu u automobilu ili se sklone kod nekoga od susjeda ili obitelji, a da ću ga ujutro spojiti s nekim i potruditi se da netko dođe – napisala je Maja na Instagram profilu.

Ako postoji osoba koja je i na trenutak pomislila kako su novinari ti koji jedva čekaju da se dogodi ovakva ljudska tragedija, pa da imaju “posla“ i imaju štogod za napisati, svjedočanstva i emocije koje je Maja Krištafor u razgovoru s nama podijelila, razuvjerit će je.

Kakvu ste situaciju zatekli u ponedjeljak nakon prvog potresa u usporedbi s onime što vas je dočekivalo u narednim danima nakon najsnažnijeg potresa? Je li se već taj dan na licima ljudi iščitavao ogroman strah od naknadnih potresa? Koje ste to sve emocije kod njih vidjeli, a koje su bile prisutne u vama?

Prvi i drugi dan ne mogu se usporediti. Prvog dana potres je bio nešto slabiji i kraćeg trajanja. Shodno tome, osim ljudskog straha, nije mnogo toga bilo uništeno. Sjećam se da smo se kolega fotoreporter i ja nakon što smo posjetili centar – koji je još uvijek bio čitav, uputili do Gline i okolnih sela, među njima i Majskih Poljana u kojima je sljedeći dan život izgubilo petero ljudi. Najviše smo tad nailazili na oštećene krovove, a mnoge od njih ljudi su već krenuli prekrivati ceradama ili ih krpati. Ljudi su bili preplašeni, ali nadali su se da je to bilo zadnje od 2020. godine i optimistični da će sve biti uredu. I sama sam mislila da je to bilo najgore od te godine i sretna da nije bilo žrtava, osim nešto materijalnih. Petrinja je toliko toga prošla u svojoj prošlosti da nitko, a ponajmanje ljudi iz tih krajeva, nisu zaslužili da im se dogodi bilo što negativno. Sljedeći dan, dan velikog potresa, nisam bila na terenu, ali jesam dan iza, kada je situacija bila gotovo identična. To ne mogu opisati. Grad koji ne postoji, jauci, plač, preplašenost… Briga za vlastiti život. U tom trenutku nisam mogla vjerovati da ništa što sam gledala i gdje sam bila prije samo dva dana više ne postoji. Izbrisano je. Kao i neki ljudi koje sam tada upoznala…

Što vam se posebno urezalo u sjećanje vezano za Milu Jurkovića, čovjeka kojeg ste zajedno s fotoreporterom, vi jedini posjetili, a koji je sljedeći dan nažalost, izgubio život?

Kod Mile smo taj dan proveli 30-ak minuta jer smo žurili obići sve obitelji s kojima smo imali isplanirano napraviti priču. Kuća mu se nakon prvog potresa skroz nagnula u jednu stranu i bilo je pitanje sljedećeg podrhtavanja hoće li izdržati. Nažalost nije, kao ni Mile koji je poginuo ispod njenih ruševina. Ono što ću zauvijek pamtiti, su njegove oči pune suza i zabrinutosti za sigurnost svoje obitelji. Molio nas je da mu pomognemo, a time nas i ispratio do automobila. Kasnije sam saznala da je Mile radio na Hvaru, da je bio dobar i pošten čovjek koji je prehranjivao svoju obitelj koja mu je bila na prvom mjestu. Tako je i završio svoj život, spasivši svoju ženu i unuke iz kuće koja se urušavala. Herojski.

Kako je to izgledalo na terenu? Jeste li svakog narednog dana zatekli “pomak na bolje“, u smislu poboljšanja psihičkog stanja kod ljudi koji su pretrpjeli veliku traumu i osjećali strah za vlastiti život? Što su vam ljudi govorili kada biste razgovarali s njima?

Svaki dan je bio izazov. Nisam znala što će se taj dan dogoditi – hoće li biti novih podrhtavanja, hoće li nam nešto pasti na glavu. Koga ćemo susresti, što ćemo zateći. Moram priznati da, iako je adrenalin radio svaki put kada bih kročila nogom u Petrinju ili okolicu, put do tamo pratio je grč u želucu. Prvih dana neizostavne su bile  redovite scene ljudi koji se griju uz logorsku vatru ispred svojih kuća, djeca koja spavaju u automobilu ili improviziranim šatorima, stariji ljudi koji sjede na stolicama ili klupama uz cestu strahujući od novog potresa… Ali duhom nisu klonuli. Mislim da u životu nisam upoznala veći optimizam, bolje i srdačnije ljude koji su s nama bili spremni dijeliti i ono malo što su imali. Koga god sam intervjuirala, redovita rečenica je bila – ‘Ma samo da je glava na ramenima, ostalo ćemo lako.’ Upoznati ljude koji su u prošlosti izgubili sve, sagradili ponovno svoji život iz temelja i opet ga pakiraju u vrećice, a ne predaju se… Stavilo mi je stvari u perspektivu. S druge strane, moramo biti svjesni traume koja se dogodila i koja se čekanjem pomoći i da se nešto pokrene tim ljudima samo povećava. Nakon početnog entuzijazma i vala solidarnosti, sve manje ljudi odlazi u potresom pogođena područja i pomaže. Zaboravlja se na tragediju, kao što se zaboravilo i na mnoge obitelji u Zagrebu koje su još uvijek bez krova nad glavom. O psihološkim posljedicama koje je tragedija ostavila na ljude će tek biti riječi.

Koliko je bilo teško zaustaviti suze ispred upaljenih kamera, držati u tim trenucima emocije “pod ručnom”?  Kako ste se osjećali kada biste se nakon cijelog dana suočavanja s tužnim ljudskim pričama, iz grada na čijim je ulicama vladao kaos, vraćali u svoj stan u Zagrebu?

Moram priznati da sam se držala sabranom cijelo vrijeme dok smo izvještavali. U tim trenucima, kroz mene je prolazio adrenalin i jedino što sam tada željela je prenijeti priču s ulica Petrinje čim bolje i vjerodostojnije. No kada bih došla kući, istuširala se i legla u svoj krevet u toplom stanu, tada bi me emocije preplavile. Danima sam osjećala krivnju jer se ja nakon cijelog dana provedenog s tim ljudima, pozdravim, sjednem u automobil i odem doma. Kao da ih na svojevrstan način time izdajem. Kroz kasnije promišljanje i progovaranja o mom osjećaju s drugima, shvatila sam da se nemam zašto osjećati krivom jer sam u tim trenucima zaista radila najviše što sam mogla s pozicije na kojoj sam bila. Radili smo priče o divnim ljudima, spajali ih s ljudima koji su im htjeli pomoći, bili oči i uši za sve koji nisu mogli biti na terenu. Sad znam da je i to bila velika stvar.

Jesu li vas ljudi koje ste sretali na terenu tražili pomoć? Jednako tako jesu li oni koji su znali da odlazite na teren, postavljali pitanja kako oni mogu pomoći?

Jesu, pogotovo prvih dana kada se cijeli sustav tek slagao i pomoć nije došla do svih. Redovito smo imali pune automobile potrepština koje smo dijelili drugima, spajali smo ih s ljudima koji su nudili pomoć – od hrane i vode do kamp kućica. Naši su se brojevi telefona proširili svugdje, tako da smo, dok nismo izvještavali, prosljeđivali kontakte, zvali, putem društvenih mreža pokušali pronaći ono što je potrebno nekim obiteljima koje smo sretali. I sami smo kupovali dječju hranu, pelene, nosili lijekove, kape i šalove… Mnogo ljudi nam je donosilo stvari koje su sami skupili i mi smo ih vozili dalje. Jednostavno, bili smo na terenu i morali smo pomoći, a ne biti samo promatrači situacije. Ispred svega smo ljudi i mislim da je to ujedno i bila naša obveza.

Mislite li da su pojedinci humanitarnim akcijama napravili puno više za ljude stradale u potresu nego što je to dosad za njih napravila država? Kako komentirate da tog ponedjeljka, 28. 12., nitko nije došao do gospodina Mile i njegove obitelji, osim vas i fotoreportera, a pričalo se kako je i nakon najsnažnijeg potresa bilo slučajeva gdje danima nitko nije došao do nekih mjesta?

Ako gledamo što su vladajući napravili do sada, mislim da jesu. Država je reagirala jako sporo, bez konkretnog plana, bez načina kako da čim prije zbrine ljude. Druge organizacije kao što su HGSS, vojska, Crveni križ, Civilna zaštita, mnogi volonteri, humanitarci, navijači, obični građani, su definitivno u prvim danima napravili mnogo, mnogo više. Od toga da su organizirali konkretnu strukturu dijeljenja obroka i pomagali maknuti šutu s ulice, do toga da su im dali smještaj te organizirali kamp kućice i kontejnere. Država je na kraju samo pobrala vrhnje. S obzirom na to koliko sporo sve funkcionira, zaista me istinski strah što će biti sa svim tim ljudima. Država je obećala mnogo – da će sagraditi novu Petrinju. Stiglo je mnogo novca, no pitanje je kome i kako. Bojim se da će pojedini građani i za pet godina i dalje biti bez krova nad glavom. Ovo je sad prilika da se napokon uloži u Petrinju – izgradi jedan tehnološki, zeleni grad, pogodan za razvoj IT industrije, za turizam po uzoru na mnoge male austrijske gradiće… No to je ipak, jedno utopijsko razmišljanje. Mi i dalje živimo u Hrvatskoj, koja je umjesto ulaganja u Petrinju, sve ove godine od rata, istu iskorištavala kao kulisu za davanje izjava na razne obljetnice i skupljanje političkih bodova. Bojim se da će tako biti i sada. Što se tiče prvog dana potresa, morate razumjeti da je tada vladao kaos. Nitko nije znao što će se dogoditi sljedeći dan i mnogi su mislili kako će se posljedice moći sanirati i nekoliko dana kasnije – taman dok sva potrebna pomoć pristigne te se organizacija postavi na noge. Da nije bilo potresa sljedeći dan, vjerujem da bi do Mile netko došao tada ili najkasnije dan kasnije i da bi se pronašlo neko rješenje. Ali nitko nije znao što se događa po okolnim selima i koliko će već sljedeći dan posljedice biti katastrofalne. I tu ne možemo nikoga kriviti – premalo ljudi nakon tragedije, neorganizirano i bez spoznaje o decentraliziranom gradu te ljudima koji u tim mjestima žive. Da je bilo samo malo više vremena, vjerujem da bi Mile bio živ.

Zašto ste se uopće odlučili baviti novinarstvom? Što vas je usmjerilo ka novinarstvu i kako biste vi definirali novinarstvo?

Nema neke velike priče iza mog izbora karijere. Volim ljude i volim prenositi njihove priče. I u najgorim vremenima, volim pronaći tračak nade, dobrote i prenijeti ih svijetu. Volim biti u centru zbivanja i biti ekstenzija očiju i ušiju za ostatak svijeta. Novinarstvo je za mene objektivno izvještavanje iza kojeg stoji subjektivni doživljaj koji te definira i stavi ti mnogo stvari u perspektivu. Pogotovo kada se dogode tragedije poput petrinjske, za koju se nadam da se više nikad neće ponoviti.

Najnovije po kategorijama

Objavljeno u isto vrijeme

Pročitajte više s našeg weba

Prijavite se na naš newsletter