U naselju Jakšinec u općini Gornja Stubica stanuju Viktorija Lešković (78) i Josip Perešin (72), čiji je dom teško stradao u razornom potresu u ožujku 2020. godine. Za sada su dobili jednokratnu novčanu pomoć, a dalje “od sto glasa, glasa čuti nije“, kako je davnih dana napisao Ivan Mažuranić. Da su odlučili napustiti dom i otići u privremeni smještaj, možda bi netko i pitao kako su, no ovako su zaboravljeni i tužni. Žive sami od svojih mirovina te i dalje strepe svake noći i nadaju se nečijoj pomoći.
Na prozoru nas je dočekala naljepnica “OVAJ OBJEKT NIJE ZA STANOVANJE“, s potpisom Općine Gornja Stubica, a ispred vrata Viktorija i Josip s dobroćudnim osmjehom na licu. Dva tjedna nakon razornog potresa, kuću je obišao statičar s predstavnikom Općine, rekao vlasnicima kako moraju napustiti objekt i otišao ostavivši iza sebe dvoje prestravljenih umirovljenika. Nije ostavio nikakav pisani trag, nikakav dokument, samo uputu da napuste dom, što su oni odbili i od tada se pitaju je li njihova kuća toliko nestabilna da bi je trebalo rušiti ili samo obnoviti.
Tisuće uloženih kuna
Zakonom o obnovi propisano je da je potrebno dostaviti sve potrebne obrasce i popratnu dokumentaciju do kraja lipnja 2021.
– Zakon o obnovi nudi devet obrazaca koje sam moraš proučiti jer ti nema tko pomoći. Nije toliki problem ispuniti osnovni obrazac, ali je problem prikupiti svu potrebnu dokumentaciju. Brojna dokumentacija se mora ovjeravati kod javnog bilježnika i platiti jer i javni bilježnik radi svoj posao. Najviše košta elaborat za konstrukcijsku obnovu, između tri tisuće i petnaest tisuća kuna. Ljudi trebaju pomoć pri tumačenju svih zahtjeva koje je Ministarstvo propisalo. Također, treba otići osobno na gruntovnicu, u Matični ured, potpisati dokumente, a moji roditelji su stariji ljudi, kako će oni sami ići? U slučaju da će država ipak obnavljati domove, onda bi ona trebala ovlastiti inženjere, arhitekte, statičare koji će procijeniti objekte i napraviti elaborate za obnovu, a ne da mi sami pronalazimo stručnjake, platimo ih, prikupimo dokumentaciju, pa kasnije sve to neće vrijediti jer će netko promijeniti zahtjeve ili pravila obnove. Tko nam jamči da će dokumentacija koju smo platili vrijediti ukoliko država obnavlja kuću ili će netko reći da je kuća ipak za rušenje, pa će taj novac biti bačen u vjetar? Moji roditelji imaju mirovinu od svega 2000 kuna, to je mali novac za velike pothvate – kaže nam Marija Labaš (45), kći Viktorije i Josipa.
Dakle, od tog jednog posjeta statičara, više nitko nije posjetio dom Lešković – Perešin, te oni ponavljaju kako ne znaju što da rade po pitanju obnove doma.
– Da je barem došao statičar ili bilo tko drugi tko bi pregledao objekt temeljito i rekao nam što je posrijedi. No ništa, sada sjedimo i gledamo kako nam se kuća raspada pred očima, a sami ne smijemo ništa dirati. Srušila su nam se oba dimnjaka na tavanu, jedan smo sami sanirali kako bismo se mogli barem grijati na drva, no drugi nismo još uspjeli popraviti tako da nemamo plin u kući. To su bili prioriteti koje smo sami morali sanirati, nismo imali vremena čekati službe, a sad više nitko ne pita za nas – kaže Viktorija Lešković.
Ono što su pogođeni mještani Gornje Stubice dobili, jest jednokratna isplata sredstava Crvenog križa i zajedničkog fonda Općine Gornja Stubica i Grada Donja Stubica, no ta sredstva nisu dovoljna za plaćanje svih dokumenata potrebnih za obnovu kuće. Općina je zbrinula one kojima je smještaj bio potreban, a dalje je sve na državi.
– Kako država može od nas tražiti još dokumentacije? Prije nekoliko godina legalizirali smo sve objekte, platili 36 tisuća kuna. Ja nisam školovana za razumijevanje svih tih podataka i obrazaca. Vidi se da je kuća legalizirana, da je naša, što više treba od dokaza? Nama nikad nitko nije pomagao oko kuće, sve smo sami izgradili kako smo mogli i kad smo mogli, a sad bismo morali slušati nekog nepoznatog i iseliti preko noći na temelju naljepnice na prozoru? Da se mene pita, popravili bismo uglove, pokrpali što se da i nikog ne bismo čekali – govori Viktorija.
Lijekovi za smirenje
Svjesni problema koji im lebdi nad glavom, Viktorija i Josip ne mogu spavati, troše još više lijekova, ali trude se ostati pozitivni i zahvalni što su živi.
– Ja tješim ženu, a zapravo i samog sebe trebam tješiti jer noći su preduge. Kasno zaspimo u nadi da ćemo prospavati noć, no svaki zvuk nas budi iz sna i do jutra gledamo u prazno. Stalno nam je ta situacija pred očima, vrti nam se u glavi sto pitanja, stres nam se ponavlja iznova sa svakim novim podrhtavanjem tla, glavobolja nas muči. No nećemo otići nikud, ovo je naš dom, nama je tu dobro, samo da barem dobijemo neki novac za popravak. Djeca su nas zvala kod sebe, no oni svi imaju svoje živote, svoju djecu, ritam i nismo htjeli nikome stvarati nelagodu – kaže Josip Perešin.
Sa svakim novim potresom dolaze i novi problemi. Prosinački potres Viktoriju je zadesio u kupaonici, sjedila je i čekala da prođe od straha da ne padne. Od stresa je izgubila desetak kilograma. Šale se kako ni rakije nemaju za lijek jer su se uslijed potresa boce prevrnule i razbile. Dobro je jedino što telefoni rade pa ih djeca redovito provjeravaju. Spavaju odjeveni i spremni za brzi izlazak. Josip prati svako podrhtavanje tla i pomete žbuku koja je pala sa zidova, a primijetio je i znatno više pukotina koje mjeri metrom. Odlazak na tavan im je najveća muka i strah, a gledajući kuću izvana, nitko ne bi rekao da ima crvenu oznaku. Izgled jako dobro može zavarati, upozorava Josip.
– Država se jako dobro brine kako ne bismo zakasnili s plaćanjem dopunskog osiguranja ili režija, pa čemu onda toliko čekanje za obnovu kuća stradalih u potresu? Strah me je da se ne ponovi naš slučaj i sa Siskom i Petrinjom. Neka nam pošalju stručnjake za ispuniti sve dokumente, neka nas upute u sve, neka nam pomognu. Svi samo čekamo i čekamo, ne znamo konkretno što čekamo. Gledamo na televiziji kako se u Petrinji ljudi bore, načelnici su stalno na terenu, kod nas više ni traga ni glasa od nikoga – ljutita je Viktorija.
Načelnik Gornje Stubice Jasmin Krizmanić uputio je naše sugovornike, ali i sve druge mještane koji se nalaze u sličnoj situaciji, da kontaktiraju projektantske tvrtke i traže novu procjenu statičara. Samo tako će imati najjasnije informacije i sukladno njima, moći će dalje postupiti.
Načelnik nam kaže i kako svaki dan ohrabruje mještane da im se obrate za pomoć. Nažalost, postoji mnogo nejasnoća, pa ponekad niti sami djelatnici Općine ne znaju odgovore na pojedine upite, no trude se i traže pomoć od nadležnih institucija. Krizmanić naglašava kako nitko nije sam u ovoj situaciji.
– Želio bih da Županija formira predstavničko tijelo koje bi bilo educirano za ovakvu situaciju. Tako bi na jednom mjestu pojedinac dobio sve tražene odgovore, bez da čeka i pritom ne prolazi cijeli ljudski lanac u potrazi za odgovorima – kaže gornjostubički načelnik.
Nažalost, obiteljska kuća Viktorije i Josipa jedini je dom koji oni imaju, pa su se cijelo vrijeme tijekom našeg razgovora u njihovim očima nazirale suze, strah i agonija koju proživljavaju iz dana u dan. A tko zna koliko će još takvih očajnih pogleda biti nakon ovog posljednjeg potresa u Petrinji, Sisku i Glini. (Andrea Kapusta)
