Za Majske Poljane, selo u sastavu grada Gline, većina žitelja naše domovine nije ni čula do tog 29. prosinca 2020. godine, kada je Sisačko – moslavačku županiju pogodio snažan potres jačine 6,2 stupnja po Richteru, s epicentrom u jednom drugom, petrinjskom selu Strašnik.

Prošla su tri tjedna od tog kobnog dana. Dok putujemo iz smjera Siska prema Majskim Poljanama, primjećujemo kontejnere za stanovanje u nekim dvorištima, cerade kojima je i dalje pokriven gotovo svaki drugi krov, napuknuća na cesti, pukotine na fasadama…

Kako se približavamo spomenutom selu, stanje je sve gore. Dolazimo do raskrižja, mjesta gdje je do prije mjesec dana bila državna zgrada, vjerojatno društveni dom, a sada samo hrpa cigli i ostataka nekadašnje građevine.

Kraj te srušene zgrade, nalazi se dvorište Smiljane Kukoleče (60). Stoji ona vani, dočekuje volontere, pozdravlja… Navikla je, tako izgleda njezin život već protekla tri tjedna. Ljudi dolaze i odlaze, pitaju kome treba pomoć, a s obzirom na to da se njihova kuća nalazi baš na raskrižju, “centru sela“, nekako su navikli da se svi obrate upravo njima – Smiljani i njezinom suprugu Paji.

– U ovoj sam kući živjela do 29. prosinca, a sada imam ovu vikendicu – kontejner, koji su nam donirali – govori nam Smiljana i opisuje događaje koje je, kaže, već opisivala toliko puta u protekla tri tjedna.

– U potresu koji se dogodio dan prije, 28. prosinca, jako je stradala kuća muževog brata, koja se nalazi preko puta naše, i još neke kuće, ali nije bilo tako strašno. Mi toga dana nismo imali štete na kući, međutim, toga 29. prosinca je baš jako zatreslo. Ja sam bila u kući, ležala sam. Pošto sam prije dvije godine imala tri operacije glave, nisam reagirala, nisam se pomicala jer sam se bojala da me ne sruši, da ne udarim glavom, da mi nešto ne padne na glavu… Ostala sam ležati, dok je po kući lomilo, kršilo, ormari su se prevrtali, posuđe je zvonilo, sve padalo. Bilo je strašno. Ostala sam ležati dok se ormar nije prevrnuo na mene i onda sam se polako izvukla i dok sam ja izašla, to je stalo, ali trajalo je baš dugo. Nisam bila ozlijeđena, udarilo me samo malo u nogu, ali, na sreću, nije se slomila. Mogla sam hodati. Suprug je isto bio u kući, pobjegao je niz stepenice u podrum, međutim, njega je bacalo, pokušao se uhvatiti za štok, za peć, ali ga je i dalje bacalo… – opisuje nam Smiljana.

Kad su ona i suprug naposlijetku izašli iz kuće, doživjeli su novi šok.

– Po podu su bili crjepovi, cigla, blokovi koji su izbijeni iz zida u potkrovlju. Bila sam u čudu, unatoč svemu što sam vidjela u kući, nisam očekivala baš takvu štetu. Stvari k’o stvari, one su nebitne, ali krov nad glavom je ipak nešto drugo. Porušeni su dimnjaci, kao odsječeni, porazbijali su crjepove, nestalo je struje… Bilo je strašno, ali kad sam pogledala kuću preko puta, tek sam tada bila u šoku. Jer ta je kuća za moj pojam, s obzirom na to da znam kako je pravljena, bila stijena – otkriva naša sugovornica.

Spavali u automobilu

No, čak i unatoč svemu tome što je vidjela, još nije bila svjesna da su zaista ostali bez svoga doma.

– Kad je to stalo, ja sam ušla u podrum, gdje je sve popadalo, i krenula sam to skupljati, čistiti, da napravim reda. Namjeravala sam krenuti od podruma prema gore, no, kad su nas djeca počela zvati i upozoravati da ne budemo u kući, mi smo otišli u automobil, gdje smo i spavali par noći. Nakon toga, lovci iz Križevaca, s obzirom na to da je naš sin lovac, dovezli su nam šator, namjestili ga i mi smo pod tim šatorom spavali par dana. Spojili su nam i struju, donijeli grijalicu, u tom je šatoru bio i ležaj. Spavalo nas je četvero, snaha, moj suprug, naš unuk i ja. Sin je spavao u automobilu – govori Smiljana.

Ona i suprug Pavao imaju dvoje djece, koji žive u blizini i posjećuju ih gotovo svaki dan. I njihova je imovina stradala. Kći s njihove dvije unuke živi u kontejneru, dok sin nije dobio kontejner, već sa suprugom, na svoju odgovornost, stanuje i dalje u svojoj kući.

– Sin ima dečkića od 11 godina koji je to baš emotivno doživio, i inače je takvo dijete, tako da su ga morali odvesti u Beograd, kod njegove bake, da se malo oporavi dok ne krene škola – otkriva nam Smiljana.  

Kaže, tu prvu večer nitko od nadležnih službi nije ih obišao, ali cijelu tu noć ljudi iz svih krajeva Hrvatske su dolazili u njihovo selo i donosili im hranu i pokrivače.

– Zamotala sam se u automobilu, utoplila se i zaspala. Ljudi su, dakle, te prve večeri počeli dolaziti i to je trajalo danima, bile su tu kolone automobila. Evo, neku večer su bili dečki s Brača, donijeli nam domaće kolače, ja gledam i ne mogu vjerovati – dirnuta je naša sugovornica.

Prepričava nam i kako je sin, koji radi u zatvoru, te prve večeri nakon potresa išao u noćnu smjenu, iako je gotovo cijelo poslijepodne prije toga izvlačio mještane koje su ostali ispod ruševina. Nažalost, u Majskim je Poljana toga dana život izgubilo petero mještana.

– Naravno da mu je to bio veliki stres i šok, ali je ipak išao u noćnu. Pitala sam ga – Sine, zar si ti sposoban raditi noćas? Kaže on – Mama, nitko nije sposoban raditi noćas i svi imamo opravdanje da ne dođemo, ali netko mora – otkriva Smiljana.  

Snaha se, kaže, s unukom uopće nije usudila biti kod kuće.

– Ona je proživjela toliki stres da dva dana nije mogla izaći iz automobila. Kad bi izašla i stala na tlo, rekla bi – Joj, jel’ trese?, iako se u tom trenutku ništa nije treslo – prepričava.

Kontejner je na njihovo dvorište stigao 4. siječnja. U međuvremenu su ih obišli i statičari i djelatnici HEP-a.

– Otpajali su kuće koje su za rušenje. Mi smo dobili žutu naljepnicu, naša kuća nije za rušenje, već za obnovu. Ja sada uđem, ali na vlastitu odgovornost. Jelo nam dovoze, pa ne kuham, ne bih ni mogla jer nam je sve porazbijeno i ne mogu se više snaći gdje je što, ali skuhamo si kavu i sjedimo u kući. Jer lijep je osjećaj sjesti u svoju kuću i popiti kavu. Dakle, kad su statičari prošli, mi smo dobili struju, ali, naravno, prednost da dobiju kontejner imali su ljudi s crvenim naljepnicama, što je sasvim logično i razumno. Mi imamo taj podrum, njega sam smatrala sigurnim i tu smo provodili dane, pod šatorom smo spavali i tako – kaže naša sugovornica.

Kraj njihove kuće nalazila se i spomenuta državna zgrada koja je nakon potresa za njih predstavljala veliku opasnost, no, i tu se našla jedna dobra duša koja je opasnost otklonila.

– Pale su stranice, sredina je pala unutra, zid je krenuo prema našoj kući i kako se podrhtavanje tla nastavilo i u narednim danima, bilo nas je strah da će on pasti i srušiti nam kuću. Na sreću, imamo ovdje jednog volontera, jednog velikog čovjeka koji je ovdje od prvog dana i ima bager i kamion te se usudio to srušiti. Gospodin Jadranko ima srce veće od moje kuće. On je to tako stručno radio, unatoč opasnosti. To rušenje zgrade sam doživjela jače nego potres jer to je lomilo, padalo, pucalo, na trenutak nisam više vidjela ni njega ni bager od one silne prašine. Bilo me strah za čovjeka, koji zaista ima petlju – govori Smiljana, dok Jadranko pije kavu u njenom podrumu, kao, uostalom, i svakog jutra, prije nego što kreće u novi pohod sa svojim bagerom, kojim nesebično pomaže mještanima Majske Poljane.

Ondje je od Nove godine, sa svojim sinom i kumom. Ruše zgrade, izvlače stabla, pripremaju terene za mobilne kućice, prevoze pijesak i šutu… Ništa im nije teško jer, kako kaže Jadranko, “Kad vidiš ljude u nevolji, moraš im pomoći“.

Hrane imaju, a za smještaj nisu zahtjevni – Jadranko spava u svojem kamionu, a njegov sin i kum kod prijatelja u Glini. Za daljnji volonterski rad jedino bi im mogao biti problem gorivo, koje im nije osigurano. Za sada im u nabavi pomažu prijatelji i darovatelji, ali pitanje je do kada će to tako ići.

Nemaju vodovod

S Pavlom i Smiljanom postali su pravi prijatelji, a Pavao ih posebno voli počastiti suhomesnatim proizvodima iz svojeg podruma, s obzirom na to da on i supruga, uz njegovu malu mirovinu, imaju obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo na kojem uzgajaju svinje i kokoši kako bi si osigurali egzistenciju. Kao i većina stanovništva u selu, koje se mahom bavi poljoprivredom.  

– Životinje su preživjele, međutim, imali smo i mačke, koje se nakon potresa više nikada nisu vratile. Jednostavno su nestale. Nažalost, selo za koje do prije mjesec dana nitko nije znao, sada je cijeli svijet čuo za te Majske Poljane, koje su već odavno zaboravljene. Primjerice, volonter Matija iz Caritasa, inače iz Varaždina, koji je u našem kraju od samog početka, dakle, već tri tjedna, jednu je noć prespavao kod nas u podrumu. Ujutro pita smije li ući u kuću da se umije. Kažem ja – Zašto ne? Pita on kako nam je tako slab pritisak vode, kažem mu ja – Matija, mi nemamo vodovod. Kaže on – Ja sam u šoku da vi dva kilometra od Gline nemate vodovod. Kažem ja – Nismo nikad ni imali. Imamo vodu iz bunara. Nismo imali ni javnu rasvjetu. Možda ćemo sad dobiti. Možda je svako zlo za neko dobro. No, nažalost, netko će dočekati, a mnogi neće. Godine će proći prije nego što se to obnovi, jer toga je jednostavno previše. Da nam samo doniraju materijal, mi bi sami sredili svoju kuću. Jer nije to isto kao kuće koje su dobile crvenu naljepnicu, a koje se čak nisu niti srušile, koje će sada trebati srušiti i očistiti teren da bi se uopće moglo početi graditi. Kažu, prva lopata za šest mjeseci. Kod nas to nije slučaj i kada bi nam donirali materijal, mi bismo to napravili sami. Napravili dimnjak, srušili ovaj prednji zid i napravili drugi, a mora i crijep ići dolje jer kažu statičari, pretežak je za tu konstrukciju. Sada ga je još i potres stresao, tako da, kad padne snijeg, njega će još pola pasti – kaže Smiljana Kukoleča, koja, kao prava moderna baka, ima i Facebook, pa je mogu kontaktirati svi dobri ljudi koji bi njoj i suprugu željeli pomoći da se vrate iz kontejnera u svoj dom.

I tako, nakon brojnih snimljenih fotografija, razgovora s mještanima i volonterima, mnogo bi još zanimljivih i dirljivih priča moglo proizaći iz našeg obilaska Majskih Poljana, ali možda najviše dotiče srce rečenica koju smo čuli od jednog volontera koji je u Domovinskom ratu izgubio nogu, a sada, baš kao i bagerist Jadranko, također hrvatskih branitelj, pomaže mještanima Majske Poljane, selu u kojem živi pretežito srpsko stanovništvo:

– Vidite, nekad smo ratovali s njima, a sada im pomažemo. Ali život je takav. Vjerujemo da bi tako bilo i da je situacija obrnuta.