“Glazba će ti dati svjetlo kojem nećeš moći odoljeti“, stihovi su pjesme jednog američkog benda. Tu poruku slijedi i naš sugovornik, pjevač Jacques Houdek. On je jedan od naših najuspješnijih pop izvođača, koji iza sebe ima 15 albuma, a njegov vokal priznala je i glazbena kritika. Nedavno je izdao i novi album “Glavom i bradom“. S predstavnikom Hrvatske na Eurosongu 2017. godine i mentorom iz popularnog showa “The Voice“, imali smo prilike razgovarati o njegovoj karijeri i planovima za budućnost.

Ove godine obilježavate 20 godina karijere. Jeste li ponosni na svoj rad i trud koji ste uložili u sebe da se obrazujete kao glazbenik i bude prepoznati danas kao jedan od najboljih vokala u Hrvatskoj?

Dvadeset godina karijere zvuči jako puno, ali prošlo je u trenu. Još uvijek se osjećam kao da sam na nekom početku i imam osjećaj da puno toga još mogu dati. Trudit ću se, unatoč svim ovim izazovima koji su postavljeni pred Hrvatsku i cijeli svijet, iskoristiti ovo vrijeme za kreativni rad. Za čas će proći novih 20 godina. Imam i jednu novu autorsku pjesmu  “Život“, koja govori o tome kako je sve jako prolazno. Kad pogledam unazad ovih 20 godina, jako sam ponosan. Ne zato što sam pun sebe, nego zato što sam prošao pakao da ostvarim svaki pedalj svoga puta. Imam osjećaj da je svaki izazov za mene bio dvostruki jer nikad nisam imao čvrsta leđa iza sebe. Prvih 10 godina sam bio sam, a teret cijele priče drugih 10 godina sa mnom nosi Mihovil, moj menadžer, a prije svega prijatelj. Bez njega ne bih mogao ništa. Upravo u ovom vašem pitanju je i jedan veliki dio istine, da je sve što sam uložio u sebe u smislu obrazovanja, rada na sebi i na svom glasu, nešto što me dobrim dijelom održalo ovih 20 godina. Svašta su mogli reći o meni, ali nitko nije mogao reći da sam neprofesionalan i da ne znam pjevati.  Na svaki izazov koji je pred mene stavljen, ja sam nastojao odgovoriti tako da snimim još bolju pjesmu i odradim što bolji nastup. Vodio me ponekad i inat da budem još bolji i to mi nikada nisu mogli osporiti. To je ipak jedna lijepa satisfakcija.

Je li nadimak Gospodin Glas nešto što vam laska i daje potvrdu da ste kao pjevač i osoba ispunili sva svoja očekivanja?

Nadimak Gospodin Glas mi laska. Čak se više vežem uz ovu riječ “gospodin“ zato što sam oduvijek htio biti gospodin u glazbi i želim pošteno ostvariti svaki pedalj svoga puta. Otkrit ću vam jedan jako zanimljivi podatak – nikada u životu u ovih 20 godina karijere me nitko nije tražio mito ni za što. Da bi me, primjerice, pustio u eteru ili na nekom festivalu. Kad sam razmišljao zašto, brzo sam dokučio pravi odgovor – ja naprosto ne odašiljem tu energiju. Oduvijek sam ostavljao dojam osobe koja zna što hoće. Taj Gospodin Glas, a više iznad svega gospodin koji pjeva, očito ima tu neku auru kojom izaziva strahopoštovanje i meni to apsolutno odgovara. I to tako treba biti. No, iako mi Gospodin Glas daje kompliment, ne daje mi osjećaj da sam ispunio sva svoja očekivanja, odnosno sva tuđa očekivanja od mene. Mislim da još imam puno toga za dati. Ponekad mi stvara pritisak, jer glas je materija s kojom danas barataš super, sutra malo manje. Od mene ljudi očekuju da uvijek isporučim vokalnu izvedbu. Dekolte nemam, ne igram na seksepil, na mišiće. Ja doista imam taj svoj  glas na kojem je glavni fokus i uvijek moram biti na visini zadatka.

Želio sam vas pitati što bi današnji Jacques rekao mladom sebi, a onda sam vidio vaše pismo u sklopu novog albuma, u kojem ste pisali mladom milenijalcu Jacquesu iz životnog iskustva danas. Može se primijetiti da vam je glazba uvijek bila putokaz da odaberete svoj pravi smjer. Kada kažete da se beskompromisno brinete da glazba uvijek ostane “čista umjetnost“, što pod tim mislite?

Za mene je glazba najuzvišenija emocija i ona je izraz mene. Baš zato što sam se trudio da bude poštena i da bude odraz stvarnosti, vremena u kojem živim i osjećaja koji nosim u srcu. Zato je i bilo izazovno sve ove godine, jer se nisam sagibao kako vjetar puše. U svakom sam trenutku radio ono što volim. Uvijek sam se vodio jednom iskrom koju imam. Tim jednim iskonskim žarom. Trudio sam se uvijek biti u vremenu u kojem jesam. I bez obzira na to što pjevam pop glazbu, svjedočiti to vrijeme. I danas volim zvučati moderno, recentno i tematski. Volim kad su pjesme u duhu vremena. U 2020. sam imao dva jako uspješna autorska singla, “Teret“ i  “I moj najveći strah“, pjesme koje govore o gubitku voljenih osoba. To je jedna pop glazba u duhu 2020. godine, u kojom smo se bojali za vlastite živote i živote naših bližnjih. Nisam mogao pjevati pjesme o koktelima na plaži jer to meni nije normalno. Kao što sam za Božić snimio pjesmu “Čudo je moguće“, koja budi nadu u bolje sutra, ali je itekako realna i u trenutku u kojem se nalazimo. U tom smislu smatram da je ono što radim čisto, pa je samim time i čista umjetnost. Čista bez kalkulacije, osim što ima predumišljaj da nekako moram biti u korak s vremenom, emocijama koje sam nosim u sebi i s osjećajem koji imam prema sebi i svijetu oko sebe.

Svoju novu pjesmu “Čudo je moguće“ nedavno ste izveli i u Klinici za infektivne bolesti “Dr. Fran Mihaljević“, kako biste zahvalili svim zdravstvenim djelatnicima na radu i požrtvovnosti. Kako ovo pandemijsko vrijeme utječe na vas?

Ja se još uvijek ne snalazim u svemu ovome. To se da najbolje vidjeti po mojim društvenim mrežama koje su u najmanju ruku zbunjene. Ne znam koji sadržaj ljudima dnevno da ponudim. Ono što bih ja pisao, bilo bi previše realno i na kraju bi sve ispalo depresivno, a to nije dojam koji želim ostaviti. Zato što je realnost u svijetu koji je zašećeren do granica neprobavljivosti, ustvari depresivna. Čujem gdje ljudi kažu da ne prate vijesti jer ne žele loše vijesti. Kako se to može izbjeći? Kako se može prespavati ružnu vijest? To nije moguće. Tako da bi taj racionalist u meni opteretio društvene mreže do granica gdje bi me ljudi prestali slijediti. Zato se ja vrlo malo javljam jer se osjećam dosta rezignirano. Bojim se za budućnost svih nas. Ja sam otac dvoje djece i netko tko je tu da osigura ono što njima treba. Puno se toga pitam gledajući sve te svakodnevne užase ne samo iz Hrvatske, već i iz cijelog svijeta. Ako si normalan i empatičan čovjek, moraš se poistovjeti sa svim tim sudbinama.  Jedino što sam mogao napraviti, jest ova minimalna gesta u Klinici “Dr. Fran Mihaljević“. Doslovno sam simbolike radi pred potpuno praznom dvoranom izveo pjesmu “Čudo je moguće“.

Koje kolege najviše cijenite na glazbenoj sceni u Hrvatskoj i s kime biste voljeli napraviti duet?

Broj mojih kolega koje cijenim kao glazbenike i pjevače je preogroman i oni otprilike znaju tko su. Iznad svega cijenim ovu stariju gardu. Nedavno smo izgubili Kiću Slabinca, kojeg sam izuzetno cijenio i mislim da je bio podcijenjen od glazbenih struktura u Hrvatskoj. I nikada mi to nije bilo jasno. Nikad neću zaboraviti koncert u Lisinskom, gdje je Kićo sa mnom otpjevao neke svoje najljepše pjesme i to mi je uspomena za cijeli život. Izuzetno cijenim Gabi Novak, Radojku Šverko i Josipu Lisac, ali za mene je najveća diva hrvatske glazbe Tereza Kesovija. S njom imam i jedno jako lijepo prijateljstvo. Od mlađih generacija, Vanna je netko kome se  divim, a Doris Dragović ima najljepši glas na svijetu. Teško mi je i nezahvalno nabrajati da ne bih nekoga zaboravio. Nina Badrić je za mene najveća pop zvijezda ovih prostora. Sve su to pjevačice s kojima sam imamo priliku pjevati. Ima još puno kolega koji odlično pjevaju, ali nije da sa svima želiš pjevati. To je ipak jedna druga razina koja se mora susresti, razina ljudskosti, razina nekakve emocije koja se ne može glumiti. Duet je za mene najljepša vrsta glazbenog izraza. Ja bih to volio usporediti s vođenjem ljubavi jer izmjenjuješ jednu ljubav kroz pjesmu – taj jedan dijalog. Osim lijepih glasova, potrebno je da se duše susretnu. 

Crpite inspiraciju iz različitih stilova glazbe. Sjećate li se koju ste pjesmu prvu izvodili uživo? Koji ste prvi album poslušali u životu, a da je imao utjecaj na vas?

Prva pjesma koju sam izvodio uživo bila je “Pretty Woman“ Royja Orbisona na jednom festivalu u šestom razredu. Vrlo rano sam se vezao uz strani repertoar. Nekako sam redom slušao Elvisa, Beatlese, Abbu, Queen. Ubrzo sam otkrio Whitney Houston, Mariah Carey, Boyz II Men, Stevieja Wondera, Georgea Bensona. Moram reći da je Luther Vandross moj omiljeni vokal i najveći pjevački uzor. On je bio baš  Gospodin Glas. Kasnije je krenula neka moja soul priča uz Arethu Franklin, Patti LaBelle. Uvijek sam smatrao da je dobro uložen novac onaj u albume glazbenih ikona. Tada nisam toliko pratio pop glazbu, osim recentnih glazbenika koji su iskakali u to vrijeme. Nekako sam više istraživao albume “unatrag“. Mislim da svi ti stilovi oblikuju izvođača, nitko nije rođen originalan, svi mi svoj glazbeni izražaj crpimo iz nekih uzora, ali je poanta da pokušamo izvući iz sebe minimalne utjecaje i to spojimo u neki naš izražaj.

Koji su vam planovi za budućnost i što još želite ostvariti u karijeri?

Planova nemam, puno toga želim ostvariti u karijeri i snimiti puno dobre glazbe. Vjerujem da su snimke naše najveće nasljeđe. Nadam se dobrom zdravlju i da se svi možemo vratiti normalnim životima. Ovo “novo normalno“ ne mogu prihvatiti kao takvo, već samo privremeno. Želim da se vratimo druženjima uživo i nadam se da ljudi očekuju još toga od mene i da neće odustati od mene. (Ante Ferara)