Od kako je 29. prosinca 2020. Sisačko – moslavačku županiju pogodio razoran potres, misli svakog Hrvata usmjerene su prema Sisku, Petrinji i Glini, mjestima koja su pretrpjela najveću štetu i čiji su žitelji u sekundi ostali bez gotovo cijele svoje imovine. Nesreća koja ih je zadesila još je istog popodneva pokrenula val dobrote diljem zemlje, pa gotovo da i nema hrvatskog građanina koji nije dao barem mali doprinos humanitarnim akcijama za pomoć potresom pogođenim područjima. Vatrogasci, Crveni križ, HGSS, navijačke skupine, Caritas i na tisuće volontera od prvog dana saniraju štete i nastoje ublažiti posljedice razornog potresa, kako na imovini ljudi, tako i na njihovim srcima, uplašenima, ispunjenima osjećajem jada i nemoći.

I dok s jedne strane novinske naslovnice pune te predivne priče o dobroti običnog čovjeka koji je bio spreman ostaviti sve i dati se nesebično u trenutku kada je njegova domovina bila ranjena, sve se više u javnom prostoru izražava nezadovoljstvo načinom na koji se u čitavoj tragediji snašla država. Ovog puta ne radi se samo o oporbenim podbadanjima, već se iz raznih izvora može čuti kako Hrvatska nije bila spremna za ovakvu katastrofu.

Što o tome misle Zagorci, kako su oni proživjeli i doživjeli podrhtavanje zemlje koje se snažno osjetilo i na ovom području te uzrokovalo proglašenje prirodne nepogode u dvije općine, osjećaju li još uvijek strah i boje li se da bi Zagorje, nakon dva snažna potresa 2020. godine, mogao pogoditi još jači, doznali smo na ulicama naših gradova i općina.  

Marina Varović – Vukić (38), fizioterapeutska tehničarka, Oroslavje

Država je sigurno zakazala prva tri – četiri dana, a onda se počela javljati kada su vidjeli da ljudi samoinicijativno pomažu. Mislim da to nije u redu, jer mi u prevelikoj mjeri odvajamo svakodnevno svoje izdatke za državu, da bi se oni tako ponašali. Osobno se ne bojim potresa jer niti na jedan nisam reagirala. U svakom trenu sam se praktički nalazila u krevetu, ljuljalo se malo i to je to. Mislim da bi nas ponovno mogao zadesiti jači potres jer dolazi sve gore vrijeme, pa kako svi ti potresi dolaze u Petrinji, i kod nas bi mogla doći veća jačina.

Rudolf Gorupec (83), umirovljenik, Oroslavje

Svugdje je to tak. Kad se nešto dogodi, onda uvijek bolje prođu oni koji ne bi trebali, a oni koji bi trebali dobiti, to nije to. I to isto tako vidim na televiziji. U stresu smo uvijek, sigurno. Ne znamo kaj se može dogoditi. Kad idemo spavati, uvijek čovjek čeka da nešto bude, uvijek smo u pripravnosti. Imamo nužne stvari, ne daj Bože da bi se nekaj dogodilo.

Silvija Čičko, (38), odgajateljica, Mokrice, Oroslavje

Smatram da je država učinila najviše što je u ovoj situaciji mogla. Nadam se da neće biti jači potres, ali bojim se da bi se mogao dogoditi.

Branimir Celjak, (29), prodajni predstavnik, Bedekovčina

Ne želim ulaziti u politiku, ali kao država se nisu pretjerano potrudili nešto napraviti. Pojedinci su se potrudili i obični ljudi. Mi smo se malo tresli i njihali, malo je bilo valovito, ovisno o tome tko se gdje zatekao. Ali mislim da bi mogao biti jači potres kod nas.

Katarina Oremuš (30), vjeroučiteljica, Oroslavje

Smatram da općenito naša država nije spremna na ovakve situacije kao što je potres. Ako se sjetimo Gunje, bilo je sličnih situacija: bude se dalo, obećavali su puno, a na kraju, di su ti novci. Isto će se dogoditi i s Petrinjom. Obećavaju, ali dok ne vidimo da su ljudi stvarno dobili kontejnere i novac za obnovu, ne možemo znati jesu li dobro odreagirali. Mediji pišu svašta, ali ono što sam pročitala ovih dana, jest da smo mi u Krapinsko – zagorskoj županiji u najrizičnijem dijelu Hrvatske za potrese. Pretpostavljam da će biti novi, možda ne sad idućih par godina, ali smatram da će se dogoditi jači potres. I trenutno sam malo anksiozna po tom pitanju.

Damir Beber, 57, prodavač na benzinskoj crpki

Država definitivno nije napravila dovoljno. Da nije bilo volontera i dobrih ljudi, situacija bi bila puno gora. Normalno je bojati se, ali vidjeli smo da je i nenormalno postalo normalno. No, smatram da Zagorje neće biti na udaru novog potresa.

Barbara Brna, 29, magistra inženjerka elektrotehnike

Ljudi jesu učinili dovoljno, ali država ni približno. Ljudi su pokazali da u najgorim situacijama stoje jedni uz druge. Količina donacija i broj volontera koji su se isti dan uputili pomoći su dirljivi, ali je žalosno da se u kriznim situacijama moramo oslanjati na navijačke skupine jer vojska i civilna zaštita kasne s reakcijama. Tako da bih rekla da je narod odradio svoje kako spada, a država je jako zakazala. Doživljavam potrese jako stresno i dosta mi utječu na spavanje. Trudim se ne razmišljati što bi bilo da nas pogodi opet,  više razmišljam o pogođenim područjima, manje o Zagorju.

Vid Lež, 18, student dramaturgije

Smatram da je reakcija naroda iznenađujuća i za svaku pohvalu, no ono što je ovdje razočaravajuće, jest to što se čini da je zbog hitre i obilne pomoći naroda, država preblago reagirala i ostavila mnoga logistička pitanja nerazriješenima. O korupciji u državnim organizacijama i Crvenom križu da ne govorimo. Smatram, i nadam se, da je najgore iza nas i mislim da Zagorje neće pogađati ozbiljni potresi, budući da su hipocentri nedavnih potresa više na području Siska.

Elena Cerovečki (28), magistra socijalne politike, Radoboj

Smatram da mi kao država nismo učinili praktički ništa. Za najveću pomoć možemo zahvaliti državama EU te Republici Turskoj, organizacijama civilnog društva, volonterima te malim i velikim tvrtkama koje su dale izdašne donacije u kontejnerima, odjeći, obući ili hrani. Bez njih, ljudi u tim područjima bi i dalje ostali nezbrinuti. RH nema dovoljno seizmografa te se sve ove godine nije dovoljno ulagala u nabavu istih. Sada je Vlada RH donirala četiri milijuna kuna za njihovu nabavu. Također, nakon Domovinskog rata nije se radila kvalitetna obnova Petrinje i ostalih naselja u okolici. Bilo je puno krađa materijala te loših izvođača radova. Žalosno je da se reagira tek onda kad se katastrofa dogodi. Možemo popraviti kuće, bolnice, ceste, izgraditi novo naselje, ali ljudske živote ne možemo vratiti. U našoj državi ništa se ne radi na prevenciji te na pravovremenom prepoznavanju mogućih problema. Inače u stresnim situacijama vrlo dobro reagiram, ali ovi potresi su me pogodili. Osjećam nesigurnost, bespomoćnost i tugu, ali ne bojim se.  Ne želim živjeti u strahu i dopustiti mu da vlada mojim životom. Realnost je da živimo u jednom od  najtrusnijih područja u RH, gdje se može dogoditi razorni potres, ali ne razmišljam o tome. Nadam se da neće. To je sve vrlo nepredvidivo, ali nije nemoguće.

Katarina Očko (26), magistra matematike, Hum na Sutli

Za državu kao instituciju ne mogu govoriti jer ne znam što se sve učinilo i što se još eventualno moglo učiniti, ali kao narod smo definitivno dali sve od sebe da pomognemo. Meni je ovaj potres bio neugodno iskustvo, ali teško mi je kad se sjetim ljudi koji su ostali bez svega. Ne znam koliko je vjerojatno da se neki veći potres dogodi u Zagorju i ne mogu reći da se bojim, ali vjerujem da određeni rizik postoji. Možda taj rizik nije velik, ali svakako treba educirati ljude o tome što raditi u takvim trenucima i ulagati u kvalitetnu gradnju jer ništa drugo ne možemo učiniti.

Jasna Gebert ( 54), prodavačica, Krapina

Mislim da država nije učinila dovoljno. Smatram da su volonteri dali više nego je dala država, a država je trebala napraviti više nego obični ljudi. Što se tiče načina na koji smo mi doživjeli potrese, mogu reći da živimo u strahu.

Sonja Burić (26), studentica, Bedekovčina

Kao država mislim da nismo napravili dovoljno i da bi se puno više moglo napraviti, ali ne samo sad za vrijeme potresa, nego i općenito, da se cijeli sustav može bolje organizirati, nekakve organizacije pomoći i da bude i manje siromaštva. Mislim da bi mogao biti i jači potres na području Zagorja, ali se nadam da neće biti jer i ovo dosad je bilo previše i udarilo na psihu, svi se bojimo i ne možemo normalno živjeti. (ak, vc, zb)