Od potresa u Zagrebu prošlo je gotovo osam mjeseci. Obitelji koje su ostale bez domova prvotno su bile smještene u Studentskom domu Cvjetno naselje, a prije dva mjeseca su preseljeni u hostel Arena. Njihovoj agoniji još se ne nazire kraj.
“Nitko nam ništa ne govori, sve saznajemo iz medija. Gotovo svakodnevno šaljemo upite Gradu, Ministarstvu i gotovo nikad ne dobijemo odgovor, bar ne konkretan odgovor. Meni je osobno najlošije to što nam nitko ne može garantirati hoćemo li i sutra moći boraviti u hostelu ili će nas izbaciti na ulicu jer nikad nismo dobili garanciju da ćemo moći ostati dok obnova ne završi”, rekla je Džana Kahteran Hodžić. U hostelu živi sa suprugom i kćeri. Muči je što djetetu ne može osigurati kutak za igru ili hranu prilagođenu njenim mliječnim zubima.
Majke iz hostela smatraju da se situacija mogla riješiti na jednostavniji način.
“Dijete me gotovo svakog dana pita: ‘Mama, kad ćemo se vratiti u naš stan pa da više nismo u ovoj sobi?’. A znam da ga nećemo dobiti i svjesna sam da država misli da nas je riješila samo zato što nas je smjestila u ovaj hostel. Znamo da se velika cifra izdvaja za naš smještaj ovdje. Zar ne bi bilo jednostavnije da su svima omogućili da unajmimo neki stan na lokaciji na kojoj moje dijete ne bi svakodnevno moralo ići taksijem do škole, koja se nalazi na drugom kraju grada”, kaže Martina Spajić (43), samohrana majka osmogodišnje djevojčice.
Dodaje i kako papiri još nisu sređeni, i dalje su “ilegalci”. S njom se slaže i Silvija Bedeničar (37), samohrana majka 14-godišnjaka.
“Moj je sin ove godine krenuo u osmi razred, nije bilo smisla prebacivati ga u drugu školu, iako sad mora putovati više od pola sata do svoje škole na Jordanovcu”, opisuje Silvija.
Taksi u jednom smjeru košta skoro 80 kuna, što na kraju mjeseca ispadne oko 3200 kuna.
“Bez obzira na sve nedaće, sin je odlikaš, iako ni sama ne znam kako uspijeva učiti u ovakvim uvjetima. Znam da mu fale njegov kvart i prijatelji. I meni nedostaje moj mir, neki vlastiti kutak, poznato okruženje i prijatelji. Svjesna sam da će sve ovo proći, ali nekako je strpljenja sve manje”, kaže Silvija.
“S malim djetetom ovdje je posebno teško, njoj treba prostora za igru, a u natrpanoj sobici ima samo mali kutak pored hladnjaka koji je samo njen. Srećom, uspjela sam je upisati u obližnji vrtić, pa će ondje imati dovoljno prostora za igranje s vršnjacima. No život u hostelu svakako nije zdrava okolina u kojoj dijete treba odrastati”. rekla je Džana, majka 1,5-godišnje djevojčice.
I nju smeta što djeci ne mogu priuštiti “normalne” uvjete za život, a strahuju da će biti primorani godinama živjeti u hostelu jer se sve sporo odvija.
“Boli što djetetu ne mogu skuhati obični gris kad ga poželi. Osjećam se nemoćno, kao da joj nešto uskraćujem, a jednostavno ga nemam gdje skuhati”, ispričala je Martina za 24sata.