U zagrebačkoj bolnici KB Dubrava kruži pismo liječnice koja tvrdi kako u respiratornom centru bolnice nema ni lijekova ni hrane za bolesnike. Jutarnji list je pismo proslijedio Ministarstvu zdravstva, a ministar Vili Beroš rekao je da će u bolnicu uputiti zdravstvenu inspekciju ne bi li se utvrdile nepravilnosti i riješio problem.
– U proteklih pet radnih dana u mojim smjenama u trajanju od 8 do 16 sati ukupno sam preuzela između 30 i 40 bolesnika, od toga sam osobno otpustila 10. Ne prijavljujem umrle bolesnike tijekom moje službe. Bez obzira na izniman osobni trud koji sam uložila u zbrinjavanje bolesnika, smatram da isti nisu adekvatno zbrinuti te da istima nije pružena odgovarajuća potrebna skrb koja nije posljedica mog osobnog angažmana i truda – kaže liječnica na početku svojeg pisma.
Nastavlja da su se tijekom njene službe ponavljali problemi zbog kojih je u nekoliko navrata apelirala na one koji su u tom trenutku zaduženi za njihovo rješavanje.
– Međutim, budući da se nije riješio gotovo niti jedan problem, mogu jedino zaključiti da niti jedna osoba nije odgovorna za navedenu problematiku te da za sve nastale posljedice osobno odgovaram, a ne smatram se krivom – kaže dalje liječnica.
Tvrdi da bolesnici u respiratornom centru ne dobivaju obrok svakodnevno.
– Na kolicima iz kuhinje ne dođe pladanj s imenom pojedinih bolesnika iz nepoznatog razloga. U nekoliko sam navrata nazvala našu kuhinju te apelirala na problem, na što je odgovoreno da će obrok doći. Budući da sam zbog “potrošnje” opreme morala napustiti prostore respiratornog centra, nazvala sam sestre koje su ostale na odjelu, međutim, njima nije poznato je li bolesnik dobio ili nije dobio ručak. Ja osobno ne poznajem sestre i medicinske tehničare s kojima sam u smjeni niti postoji adekvatno predstavljanje i raspoznavanje osoblja niti mogu po bolnici tražiti ljude koji bi mi potvrdili jesu li bolesnici jeli. Sutradan u vizitama bolesnici potvrđuju da obrok nisu dobili, a isto navode i drugi bolesnici po sobama – kaže liječnica u svom pismu.
Opisuje i slučaj bolesnika koji je psihoorganski promijenjen u dobi od 82 godine, nakon što nije dobio ručak, ustao i sam hodao po odjelu. Od pada ga je, tvrdi, spasio medicinski tehničar.
– Bolesniku je izmjeren GUK 3,8. Smatram da nisam odgovorna za potencijalno nastalu ugrozu bolesnika i loš ishod liječenja uzrokovan neadekvatnom prehranom bolesnika na koju ne mogu utjecati niti osjećam da moji individualni apeli nadležnim službama rješavaju ovaj problem na svakodnevnoj razini – piše liječnica.
Navodi i kako u RC-u ne postoji adekvatna količina lijekova.
– Istaknut ću inhibitore protonske pumpe kao profilaksu ordiniranih kortikosteroida. Ne postoje adekvatni analgetici te je bolesnici s metastatskim karcinom u kosti radi bolova ordiniran Lupocet u dozi 500 mg koji je u tom trenutku bio jedini dostupni analgetik za kojeg smatram da nije adekvatan te ne može kupirati takve bolove – navodi liječnica.
Tvrdi i da je svakodnevno izložena napadima bolesnika i obitelji zbog nedostatka terapije, no ističe kako nema odgovor tko je odgovoran da se bolesnicima vrate lijekovi koje su donijeli od kuće, budući da liječnici obiteljske medicine nisu dužni propisivati bolesnicima lijekove dok se nalaze u bolničkoj skrbi.
– Konkretno, radi se o lijekovima za ulcerozni kolitis koje uzima bolesnik te smatra da po izlasku iz bolnice neće dobiti svoju terapiju za što smatra da sam odgovorna ja kao njegov vodeći liječnik – piše liječnica.
Tvrdi i kako svakodnevno prima pritužbe za neadekvatnu higijenu bolesnika, te da nedostaje sapuna, ručnika za ruke, tuševa i sanitarnih čvorova.
– Ne nalazim nikog odgovornog za to osim sebe, koja sam potpisana na svim nalazima bolesnika – tvrdi liječnica.
Piše i da ne postoji odgovorna osoba mimo nje za bolesnike kojima obitelj ne donosi osobne stvari.
– Bolesnica u dobi od 84 godine dovedena je iz mirovnog doma u pidžami koja je nakon nekoliko dana skinuta s bolesnice jer je bila prljava i bolesnica je tijekom 72 sata provela gola u sobi s još tri bolesnika i tri bolesnice, izložena stalnim pogledima. Krevet navedene bolesnice nalazi se uz vrata sobe i tijekom dva dana su se kraj tih vrata izvodili radovi izgradnje novih vrata prema objektu B te je bolesnica neprestano bila izložena vanjskoj temperaturi. Preko 20 telefonskih poziva sam uputila da se bolesnici omogući donirana majica i deka, međutim, bolesnica je to dobila četvrti dan hospitalizacije. Kao i u gore navedenim slučajevima, smatram da posljedice nisu moja pravno – medicinska odgovornost – navodi liječnica.
U svom pismu opisuje i situaciju s preseljenjem bolesnice srednje životne dobi. Bolesnica je bez kisika imala saturaciju oko 70 posto, a na 15 litara kisika nije postignuta saturacija veća od 78 posto, a boca s prijenosnim kisikom nije bila dostupna jer je kisik bio potrošen.
– Nije mi poznato tko je odgovorna osoba za to. Budući da je bolesnica bila klinički loše, preseljena je bez kisika, vidno dispnoična, respiratorno ugrožena – navodi liječnica.
Piše i kako se bolesnici u vizitama žale na njen angažman te tvrde da je zovu i dovikuju, a ona ne dolazi.
– S obzirom na to da u sobama ne postoji zvono/alarm, a zbog opreme koju nosim ne mogu dobro čuti, ne čujem bolesnike koji dozivaju te smatram da u slučaju da bolesnik zove u pomoć i da zbog mojeg neodaziva nastupi za njega trajna posljedica, nisam službeno kriva – tvrdi liječnica.
– Za kraj, s obzirom na izmjene sestara i tehničara, za razliku od uobičajenih vizita na odjelu, ne postoji uopće vizita sa sestrama (do jučerašnjeg dana 22. listopada 2020.) te ne postoji prijenos informacija o bolesnicima niti potvrda što je bolesnik i je li bolesnik dobio terapiju. Od bolesnika sam obaviještena da nisu dobili terapiju. To potvrđuju i osobe koje s bolesnicima dijele bolesničke sobe. Zaključno, smatram da u ovim uvjetima rada bolesnicima nije pružena adekvatna medicinska skrb te da su narušena njihova prava. Za to se ne smatram pravno medicinski odgovornom i u slučaju tužbi od strane obitelji ili samih bolesnika, mislim da nisam pravno zaštićena. S obzirom na to da mi je sloboda savjesti zajamčena člankom 18. Opće deklaracije o pravima čovjeka, a po čl. 47. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine, pročišćeni tekst, broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14), imam zajamčeno pravo na priziv savjesti, sukladno Hipokratovoj zakletvi, smatram da bolesnicima zbog tehničkih uvjeta u kojima radim ne pružam potrebnu medicinsku skrb te nisam odgovorna za potencijalno nepoželjne ishode liječenja – zaključuje liječnica u pismu.