Ako usred najveće ljetne žege u Krapini naiđete na djedicu koji odlučno radi zgibove, ne, nije vam u glavu udarila vrućina. To je samo 84-godišnji Stjepan Puh, krapinska sportska legenda, čovjek koji prkosi zakonu prirode i ponekad nam se čini da je negdje usput, dok je putovao od Hrvatske do Sjeverne Amerike i Afrike, pronašao eliksir mladosti.
Ma šalimo se, naravno. Vitalnost Stjepana Puha rezultat je sportskog načina života i dobre prehrane, što mu omogućuje da i u 85. godini života bude aktivni, ali i omiljeni član Trkačkog kluba Maraton iz Krapine, kojeg je sam i osnovao.
No, krenimo redom. S vremešnim trkačem susreli smo se u krapinskom Parku Matice hrvatske, a on nas je dočekao u punoj opremi za trčanje. A kako i ne bi, kad iz Pristave Krapinske, gdje živi, najradije u grad dolazi – trčeći.
Pitamo ga kako je.
– Zadovoljan sam. Kada vidim svoje vršnjake, a bome i mlađe, ne mogu biti zadovoljniji. Ova cijela korona situacija me pretjerano ne zabrinjava, ali pridržavam se mjera – kaže nam.
Krapinsku je gimnaziju, danas Srednju školu Krapina koja se nalazi nasuprot parka, pohađao tek godinu dana, a onda se, kaže, uputio u glavni grad.
– Vremena se mijenjaju, svako vrijeme nosi nešto svoje i mogu reći da se mnogo toga razlikuje od vremena kad sam ovdje pohađao osnovnu školu. No nakon osnovne škole i jedne godine provedene u krapinskoj gimnaziji, otišao sam dovršiti svoje školovanje u Zagreb, s navršenih 15 godina. Tamo sam, u učeničkom domu na čijem je mjestu danas autobusni kolodvor, bio smješten, a nasuprot doma se nalazila atletska staza. Na toj su stazi bili moji počeci, a pošto sam uvijek bio brži od svojih vršnjaka, krenuo sam na razna natjecanja unutar škole. Uvijek sam se našao na vrhu, brži od ostatka, pa sam se krenuo natjecati na razini škola grada Zagreba, odnosno, sudjelovati na natjecanjima zagrebačkih škola, gdje sam se također uvijek našao među prvima, na postolju – prisjeća se Puh.
Sa završetkom školovanja, došlo je vrijeme za odlazak na odsluženje vojnog roka u Zadar, čime je, kaže, za njega otvoreno novo poglavlje života.
– Da budem iskren, nije mi uopće bilo teško u vojsci. Mojim kolegama su to bile grozote, nisu podnosili jutarnja trčanja i slične aktivnosti. Čak su me i neki molili da trčim umjesto njih, pa bi mi onda zauzvrat slagali krevet – prisjeća se Puh kroz smijeh.
Hrana je, kaže, mogla biti bolja, no uživao je u tjelesnim aktivnostima poput gimnastike i penjanja po užetu deset metara, za što drži rekord i dan danas. Naime, taj je zadatak odradio za pet sekundi i tako bio uspješniji od 600-tinjak drugih “pitomaca” u čizmama za jahanje i odorama.
Prve utrke
– Po povratku iz vojske počeo sam raditi u struci, kao geodet. Stagnirao sam s trčanjem, ali sam nastavio vježbati jer mi je to bilo potrebno za posao. Naime, gradili smo dalekovode po raznim terenima, po cijeloj Jugoslaviji, raznim brdima i dolinama, a meni je to i odgovaralo. Kasnije sam otišao raditi uredski posao projektiranja u kanadski Calgary, a naposlijetku i u Alžir, u Saharu, gdje mi je, moram priznati, odgovaralo vrijeme jer volim vrućinu. Čak sam i trenirao po pijesku – ističe Puh, koji i dan danas, kao što smo već spomenuli, odrađuje, kako ih on naziva, “toplinske” treninge po najvećim vrućinama.
Po povratku u Hrvatsku počeo je sa službenim utrkama, i to u Zagorju.
– Utrke “Mihanović” i “Gupčeva lipa” bile su polumaratoni, odnosno, 21 kilometar, u kojima sam dominirao u svojoj starosnoj kategoriji – kaže Puh i dodaje da su mu polumaratoni specijalnost, a često i trenira trčeći 11 do 12 kilometara u okolici Krapine. Ponekad otiđe i do Pregrade, ponekad oko Trškog Vrha. Iako se okušao na duljim, ali i kraćim stazama, objasnio nam je da je svojom spremom i konstitucijom najbolje pripremljen za polumaratone, u kojima je uvijek bio i najuspješniji.
– Medalja i pehara imam kod kuće poprilično puno – kaže ponosno te dodaje kako redovito s njih briše prašinu i drži ih urednima.
Kaže i kako mu je uvijek odličan osjećaj prisustvovati utrci i uspješno je završiti, no još je bolji kad se smjesti na pobjedničko postolje. Gospićki maraton na Visočici, Plitvički maraton, brdska utrka na Ivanščicu, riječki polumaraton i maraton, Samoborsko gorje, samo su neke od utrka koje je Stjepan Puh otrčao, no, kao najdraži ipak ističe Sljemenski maraton.
– Ja sam jedina osoba koja je sudjelovala na svakom Sljemenskom maratonu od početka, znači, u posljednjih 20 godina i uvijek sam ga uspješno završio – ističe naš sugovornik, kojeg na Sljemenskom maratonu nazivaju legendom, a priznao nam je da mu plješću svaki puta kada se pojavi.
Ove godine, zbog nepogodne epidemiološke situacije, održala se rijetko koja utrka, pa ga to ga baš i ne veseli.
Krapinska ikona
Stjepan Puh, kao što smo već spomenuli, suosnivač je krapinskog Atletskog kluba Maraton. Kaže kako je vrlo zadovoljan načinom na koji klub funkcionira i sretan je zbog podrške građana i Grada Krapine.
– Uvijek može bolje, no zadovoljan sam kako klub stoji trenutačno. Sada nas je 20-ak i imamo stvarno dobre i perspektivne trkače, svih dobnih skupina, od osnovnoškolaca do eto, ovih u osamdesetima – šali se.
Članovi kluba za njega imaju samo riječi hvale.
– On je omogućio trkački sport Krapini i svima nama koji smo dio Maratona, a uz brojne uspjehe i izvanredne rezultate, on je i iznimno dobar čovjek i prijatelj – opisuje dugovječnog trkača Stjepana Puha dopredsjednik TK Maratona Miljenko Hršak.
Puhova dob, ali i iskustvo koje s njome dolazi, zapravo je njegova prednost, a nikako mana, a treninge ne propušta.
– Svaki drugi dan trčim, a treniram svaki dan. Sagradio sam si malu, privatnu teretanu. Nešto sam napravio kod kuće, nešto sam kupio, a raspolažem raznim šipkama za zgibove i sličnom opremom. Također, radim puno sklekova, izdržaja i srodnih vježbi te gimnastiku. To često nedostaje trkačima. Iako trčanje nije kontaktni sport, ono nosi svoje posljedice. Bolovi u kralježnici, koljenima i zglobovima su samo neke od poteškoća s kojima se susreću trkači. Godine nose svoje, no kod mene, kao što vidite, baš i ne – zaključuje s osmjehom.
Ovaj vitalni 84-godišnjak ističe da je vježbanje i održavanje forme vrlo važno te kako je mnogo trkača otpalo kroz godine upravo na hrvatskoj trkačkoj sceni.
Prisjetio se i jedne svoje ozlijede.
– Jednom sam pao prilikom treniranja u okolici Velike Vesi i istegnuo rame. Dok su dečki iz kluba htjeli da idem na operaciju, ja sam malo po malo razgibavao rame i ruku te vježbao. Većina iz kluba ni nije znala da sam povrijeđen, a na utrkama mi ruka nije trebala, pa sam ih odrađivao bez problema – ističe Puh i dodaje da nikada nije bio u operacijskoj sali niti uzimao neke posebne lijekove.
Tijekom utrke, kaže, samo treba biti koncentriran, a to je stalno, dok, što se tiče treninga, najdraže mu je trenirati ljeti, usred najvećih vrućina. Za prehranu kaže da u svemu treba biti umjeren, konzumira većinom vodu, no priznaje da se tu i tamo “zalomi” i pokoja pivica za osvježenje nakon utrke. Štefovi prijatelji, obitelj i susjedi iz krapinske Pristave navikli su na njegov način života i odobravaju ga, a u Krapini ga rijetko tko ne zna.
– Smisao sporta je da ste što duže vitalni. Nećete vidjeti nogometaša da u osamdesetima igra nogomet, kao niti košarkaša i tenisača. A trčanje je zaista divan sport, naučite puno iz njega, ali, ponavljam, najvažnije je da ostanete vitalni – zaključuje ova legenda krapinskog sporta ispred koje su, vjerujemo, još mnogi uspjesi. (Lovro Belošević)