Među najprepoznatljivijim licima Festivala kajkavskih popevki, zasigurno je Siniša Leopold (63), hrvatski skladatelj, glazbeni pedagog, dirigent i publicist. A kako i ne bi, kad je na krapinskoj pozornici već punih 45 godina – najprije kao član orkestra, zatim kao aranžer, skladatelj, dirigent, a od 2008. godine i umjetnički ravnatelj Festivala.
Pa tko bi nam onda mogao biti bolji sugovornik u jubilarnom 55. Tjednu kajkavske kulture u Krapini, koji će, unatoč korona krizi i raznim epidemiološkim mjerama, doživjeti svoj vrhunac upravo večeras?
Priznajemo, bilo ga je teško uloviti između proba za Festival i onih s Tamburaškim orkestrom Hrvatske radiotelevizije, čiji je umjetnički ravnatelj već 35 godina, no, već s postavljenim prvim pitanjem, riječi su samo potekle, što je najbolji dokaz toga koliko je ovaj dirigent vezan uz krapinski Festival i koliko poštovanje osjeća prema kajkavskom glazbenom izričaju.
Zato ga pitamo – po čemu je to toliko poseban krapinski Festival?

– Krapinski Festival je po mnogočemu osebujan, a prvenstveno po posebnom zvuku orkestra. To je jedini festivalski orkestar u kojem se, uz ritam sekciju, koja je karakteristična za sve festivalske orkestre, nalaze i gudači, i to zaista velik broj, zatim puhači, klavijaturisti i poseban zvuk koji daju tambure. Po tome je on jedinstven i zvuk tog velikog revijskog orkestra zadržao se svih ovih 55 godina. Poseban je i po tome što se tijekom svih 55 godina njeguje pjevanje u narodnim nošnjama Dakle, svi solisti nastupaju u predivnim nošnjama s kajkavskog područja, znači, ne samo Zagorja, nego svih kajkavskih krajeva. Jer krapinski Festival je festival kajkavskog govornog područja koje je jako veliko, obuhvaća oko milijun ljudi, od Međimurja, Podravine, Zagorja, okolice Zagreba, Pokupskog, Prigorja, pa sve do Karlovca i Gorskog kotara, gdje također jedan veliki dio ljudi govori kajkavski. I cijelo to područje pokriva krapinski Festival – kaže Leopold, te dodaje kako se radi o kultnom festivalu i po tome što je to jedini hrvatski festival zabavne glazbe na kojem su nastupala najveća pjevačka imena.

– Od onih koji spadaju u zabavnu glazbu i ponajviše su proslavili kajkavske popevke, poput Vice Vukova, Ive Robića, Krunoslava Kiće Slabinca, Arsena Dedića i Gabi Novak, Tereze Kesovije, pa i Dubrovački trubaduri koji su davno, davno zapjevali na krapinskoj pozornici, a u njima je tada pjevao Oliver Dragojević. Zatim su tu i poznata imena klasične glazbe, najveći operni pjevači u Hrvata, poput Krunoslava Cigoja, Ruže Pospiš Baldani, Zvonimira Prelčeca… Zapjevao je, kad je bio još jako mlad, i Tomislav Mužek. Tu su i Gertruda Munitić, Nevenka Petković Sobjeslavski, dakle, ta naša najzvučnija imena koja inače ne pripadaju zabavnoj glazbi, nastupala su na krapinskom Festivalu. Isto tako, najveća hrvatska autorska imena, ne samo zabavne glazbe, već i brojni klasičari, pisali su pjesme za krapinski Festival – ističe naš sugovornik.

Posebna značajka Festivala, kaže, je i to da sve pjesme moraju biti izričito na kajkavskom dijalektu i tu se pazi na svaki zarez, da svaka riječ bude ortodoksna kajkavska.

– Mnoge su pjesme uvaženih hrvatskih pjesnika uglazbljene i pretvorene u kajkavske popevke, pri čemu moram spomenuti našeg najvećeg uglazbljenog pjesnika Dragu Britvića, kojem ćemo ubrzo posvetiti jednu posebnu večer. On je napisao toliko antologijskih pjesama za krapinski Festival, ali i brojne druge festivale. On je i naš najnagrađivaniji autor stihova na svim hrvatskim festivalima, od Opatije, do Zagrebačkog, Splitskog i Požeškog festivala. Bio je podrijetlom Podravec, pa je napravio brojne pjesme i za pitomački festival – doznajemo od legendarnog dirigenta, a zanimalo nas je i što je njegova nit vodilja kao umjetničkog ravnatelja kultnog festivala.

Mladost i iskustvo

– Nit vodilja u programskoj koncepciji mi je sjedinjavati mladost s iskustvom, dakle, sinergija koja se stvara između mladih izvođača, autora, aranžera, pjesnika i skladatelja, pa i svirača unutar orkestra, do onih etabliranih, iskusnih, legendi naše glazbene scene. Tako će biti i ove godine. U retrospektivnoj večeri nastupile su zaista legende naše estradne scene, Gabi Novak, Tereza Kesovija, Elvira Voća, koja je bila neizostavna na gotovo svim izdanjima festivala i najviše je puta nastupila, zatim Miro Ungar i doajen Hrvoje Hegedušić, kao autor svoje pjesme. U Večeri novih popevki nas pak očekuje 20 novih pjesama, a pojavit će se brojni mladi pjevači – po prvi puta nastupaju Cure iz centra, tu je Etno duo Goga i Željko, koji su s nama već nekoliko godina, Bojan Jambrošić, koji je postao jedan od zaštitnih znakova Festivala unatrag nekoliko godina, a ove će godine nastupiti uz debitante, Klapu Brv. Tu su i Paula Jusić, Dario Došlić, Ivan Benc, koji će zapjevati uz Kirjales, do onih koji uvijek lijepo ukrase krapinsku pozornicu, Gordana Ivanjek Tušek, Mirko Švenda Žiga, koji će zapjevati jednu lijepu pjesmu s Anitom Huđek, kao i Tanja Mršić. Po prvi puta nastupa i mladi, sjajni pjevač, tenor Filip Hozjak, koji je član one naše poznate skupine Četiri tenora. Prvi puta će nam u Krapinu doći i Scifidelity Orchestra, petero sjajnih glazbenika koji dolaze iz okolice Varaždina, izvanredni su i visokoobrazovani. Kvartet Gubec ne moram posebno najavljivati, oni su jedan od zaštitnih znakova Festivala, zatim Đuka Čaić, koji je u Krapini otpjevao toliko lijepih pjesama, Adam Končić, čiju je pjesmu skladao Adalbert Turner Juci, njegov pajdaš, na stihove Miljenka Hršaka. Posebno bih istaknuo jednu pjesmu i njezinu interpretatoricu, a to je Nina Kraljić. Ona je zaista posebna u svojim interpretacijama, a otpjevat će predivnu etno kajkavsku baladu “Pod drevom senja drvena hiža”- otkriva nam Leopold.

Pitali smo ga i boji li se za budućnost Festivala i očuvanje ove tradicije.

– Ja vam mogu reći svoj stav s obzirom na moje dugogodišnje iskustvo jer od kad znam za sebe kao glazbenika, znam i za krapinski Festival i uvijek sam na neki način bio uključen u njegov rad. Krapinski Festival, kao regionalni festival, nije poput Splitskog, Zagrebačkog, šibenskog i sličnih festivala, gdje se pjesme koje se izvode, vrlo lako mogu uklopiti na bilo koji drugi festival zabavne glazbe u Hrvatskoj. Krapinske pjesme su prepoznatljive i po svom glazbenom izričaju, aranžmanima, zvuku orkestra i, naravno, prije svega po kajkavskom jeziku. Ako bi se to napustilo i išlo u neki suvremeni glazbeni izričaj, izgubio bi se identitet krapinskog Festivala, što bi bila velika greška. Ići uz glazbene trendove koji nas okružuju, to da, i to radimo. Kroz zadnjih desetak godina to se može čuti, na svakom CD-u ima nekoliko pjesama koje su aranžerski i autorski tako osmišljene tako da pripadaju pop izričaju, neke čak i koketiraju s jazzom. Pritom ću istaknuti ovogodišnju novu popevku koja će biti izvedena večeras, pod nazivom “Sneg ljubi naš breg”, koju je skladao Roko Vušković na stihove Andreje Šelendić, a Roko će je otpjevati u duetu s Gabrijelom Hrženjak, mladom sjajnom pjevačicom, već dobro poznatom krapinskoj publici. Radi se o pjesmi koja bi, da se ne pjeva na kajkavskom, mogla biti izvedena i na nekom drugom festivalu. Međutim, taj kajkavski dijalekt i zvuk odmah mirišu na krapinsku pozornicu i na popevke koje se izvode baš u Krapini. Ima tu još pjesama koje su drugačije, pa tako Hrvoje Hegedušić izvodi jednu pjesmu koja je poput neke kajkavske šansone i kao takva bi mogla biti izvedena na Zagrebačkom festivalu, jedino što se na tom festivalu već unatrag više godina izbjegavaju pjesme na kajkavskom dijalektu. I doajen Miro Ungar izvest će pjesmu “Deda sem postal”, sjajnu, dopadljivu skladbu koja je rađena u jazz – swing maniri. Tu je i pjesma Scifidelity Orchestra pod nazivom “Filipinke”. Po mom mišljenju, ne bi bilo dobro da se povodimo samo novim glazbenim trendovima i uvodimo neka nova događanja jer bismo time izgubili onu nit koja se kroz krapinski Festival provlači već 55 godina. Taj regionalni festival mora poštivati tradiciju kajkavske regije i ne bi bilo dobro to napustiti – ističe naš sugovornik, koji je, unatoč tome što iznimno poštuje i njeguje tradiciju, i otvoren za nove sadržaje, pa nam otkriva i što bi još volio uklopiti u Tjedan kajkavske kulture u budućnosti.

“Pop kaj”

– Od kako sam postao umjetnički direktor festivala, predlažem zasebnu večer krapinskog Festivala, naravno, ne na toj istoj pozornici, već u nekom drugom, primjerenijem prostoru, koja bi bila posvećen isključivo “pop kaj” glazbenom izričaju. Dakle, izvodile bi se suvremene, nove popevke u pop aranžmanima, u suvremenoj glazbenoj produkciji, s jednim suvremenim glazbenim sastavom. Bilo bi tu osam ili deset vrhunskih glazbenika s električnim gitarama, bubnjevima, klavijaturama i onda bi to imalo stvarno smisla i onda bismo na krapinskom Festivalu imali sve – od tradicijskog do suvremenog – ističe Leopold.
Dodaje i kako izvođači u tom slučaju ne bi morali nositi narodne nošnje.

– Izvođači bi bili slobodni u pogledu odijevanja i izvodili bi moderne pjesme, ali bih opet inzistirao da one budu na kajkavskom. Tu se mnogi začude, pitaju zašto, a ja im kažem – Koja bi onda bila razlika između tih pjesama i onih koje se izvode na, primjerice, Zagrebačkom festivalu? – ističe.
Pitali smo ga i kako izvođači prihvaćaju obavezu nastupanja u narodnim nošnjama.

– Oko odijevanja su nekad davno postojale polemike, pa bi me neki pitali zašto nošnje, a ja bih im rekao, pa jedna velika Terezija Kesovija, Ruža Pospiš Baldani, Ivo Robić i tako dalje nisu nikad radili probleme oko oblačenja u narodnu nošnju, štoviše, bila im je čast. Jedna Gabi Novak uvijek ističe da joj je velika čast nastupati u narodnoj nošnji. Po tome je, kao što sam već rekao, Krapina jedinstveni festival – kaže.
Doznajemo i kako mu već sljedeći tjedan počinju probe za drugi poznati zagorski festival, Festival dječje kajkavske popevke u Zlataru.

– Na tom smo festivalu prisutni preko 40 godina i jako smo ponosni na to – kaže Siniša Leopold, te nam otkriva kako se, baš kao i svi kulturni djelatnici, prilagođava novom načinu rada u uvjetima epidemije koronavirusa, kojima je prilagođen i ovogodišnji Festival kajkavskih popevki.

– Zbog čitave situacije, i pozornica je u drugačijem izdanju. Zbog propisanih razmaka, a mi imamo veliki orkestar i zbor Ilirce, morali smo sve izvođače smjestiti u zadanim okvirima. Tako je ove godine na pozornici samo orkestar, zbor se nalazi na drugom mjestu, ispod pozornice, dok publika ulazi u dvoranu u manjem broju nego inače – kaže naš proslavljeni dirigent, koji je također dobio novo mjesto za dirigiranje – podest koji se praktički nalazi u gledalištu.