Iako je do srednje škole nogomet za njega bio sport broj jedan, Jurica Bigec se zaljubio u košarku i danas je uspješan bek šuter Košarkaškog kluba Ivančica iz Ivanca. Ovaj Krapinčan visok je 193 centimetra, završio je Fakultet organizacije i informatike u Varaždinu, a u intervjuu nam je otkrio zašto je svoju karijeru odlučio nastaviti u Varaždinskoj županiji te gdje se vidi u budućnosti.   

Što vas je potaknulo baš na košarku?

Pa do srednje škole je nogomet za mene bio sport broj jedan. Stariji brat je počeo trenirati košarku i bio je odličan košarkaš, među najboljima u svojoj generaciji. S druge strane, ja sam u početku bio jako loš, najviše zbog niske i fizički slabe građe. Kroz sedmi i osmi razred sam puno učio od brata. On je recimo imao tu dozu drskosti u igri te je igrao bez imalo straha. S vremenom sam i ja postao takav te sam te neke svoje nedostatke pretvorio u prednosti. Također, tata je igrao košarku pa je i genetika odradila svoj dio.

Kako je dalje tekao vaš košarkaški razvoj?

U srednjoj školi mi je košarka postala prioritet. U Krapini je klub imao sve kategorije te sam vrlo mlad počeo igrati za juniore i za seniore. Prvi trener mi je bio Dražen Križnik, koji je, nažalost, umro mlad, ali mi je usadio osnovne košarkaške vrijednosti. Također, od proljeća do zime sam provodio bezbrojne sate na igralištu u Podgori. Posebno hvala starijim igračima (Scoonie, Chuckie, Jac, Pubi i dr. ) koji su mi kao klincu od 15-16 godina davali priliku da igram s njima te sam u tom razdoblju najviše napredovao i puno mi je pomoglo u danjem razvoju. S njima samo počeo igrati 3×3 košarku, zvali su me da igramo po turnirima te da se “čeličim” sa starijim i fizički jačim dečkima. U tom vremenu sam dobio nagradu Grada Krapine za najboljeg sportaša u dobi od 14 do 18 godina.

Nakon toga je bila odluka košarka ili fakultet?

Da, doma smo dugo razgovarali i odlučili se za fakultet. Upisao sam FOI u Varaždinu te sam tamo magistrirao. Ljeto između srednje škole i fakulteta sam proveo trenirajući sa seniorima Zaboka, koji već dugi niz godina igraju u prvoj ligi. Dolaskom na faks u Varaždin dogovorio sam prijelaz iz Krapine u Ivanec. Tada sam kombinirano igrao za Ivanec i fakultet, s kojima sam prošao cijelu Hrvatsku i Balkan. U Ivancu sam igrao drugu ligu, a s fakultetom smo došli iz pete sveučilišne lige do kvalifikacija za prvu sveučilišnu ligu. To su bile godine kada sam svaku večer provodio trenirajući u dvoranama u Varaždinu te Ivancu. Subotom sam imao utakmice s Ivancem, a nedjeljom sam igrao sveučilišno prvenstvo za fakultet. To je bio jako naporan period mog života jer je bilo teško uskladiti obaveze na faksu s košarkom, međutim, upornost se isplatila.

Zašto Ivanec, a ne Krapina?

Prvenstveno Ivanec zato zato što mi tamo ništa ne nedostaje. Edo Rajh, Pero Putar i glavni trener Zlatko Manjerović rade jako ozbiljno i profesionalno te su meni i dečkima omogućili sve uvjete za treniranje i igranje. Zadnjih nekoliko sezona sam među najboljim igračima u Ivancu te sam prošle godine sudjelovao na All Staru u Virju. Tu moram posebno spomenuti Zlatka Manjerovića koji mi je puno pomogao u razvoju, kako košarkaškom, tako i osobnom. S njime imam odnos više kao otac-sin nego trener-igrač, pa mu ovim putem moram zahvaliti. Svakako moram spomenuti i dečke s kojima igram. Oni su odlični suigrači, ali prije svega još bolji ljudi te smo postali prava “klapa”. Isto tako, ukupno nas je troje iz Krapine koji igraju u Ivancu, sa mnom su još Bruno Ranogajec i Martin Mlinarić. Normalno da bi bilo super igrati za seniore Krapine, ali mislim da će se to teško dogoditi, međutim, nikad se ne zna. Marko Golub radi u Krapini super posao s klincima pa možda uspije pokrenuti seniore kroz par godina u Krapini.

Tko su vaši košarkaški, odnosno, sportski idoli?

Dražen Petrović mi je jedan od prvih idola. Puno vremena sam proveo promatrajući ga. Imao je neviđene radne navike i svima pokazao koliko se treniranjem i napornim radom može postići u sportu ali i u životu. Također sam uvijek bio fasciniran Ivicom Kostelićem, koji je u tim pogledima sličan Draženu. Imao je mnogo operacija i s nikakvim uvjetima za treniranje uspio je postati najbolji. Mislim da ni mi sami u Hrvatskoj nismo svjesni njegovih uspjeha. Oni su mi idoli jer se mogu poistovjetiti s njima. Mislim da ni moj sportski put nije bio lagan, kao ni njihov. Bilo je puno ozljeda, frustracija, znoja i odricanja, ali je to razlog zašto danas više cijenim svaki trening, hakl ili utakmicu.

Kakvi su planovi za dalje?

Kratkoročni planovi su prvenstveno da se oporavim od ozljede koljena i da izbjegnem operaciju. Zadnje dvije godine stalno igram pod ozljedama i to je postalo jako frustrirajuće. Mislim da više ne bih znao igrati da sam potpuno zdrav, haha. U Ivancu smo složili ekipu koju čine najbolji igrači naše i Varaždinske županije pa se nadam da bi se kroz dvije godine mogli boriti za ulazak u prvu ligu, što doista vjerujem. Ljeti igram dosta turnira FIBA 3×3, gdje smo također dosta dobri i redovito osvajamo turnire. Dugoročni planovi su svakako ostanak u košarci, a planiram i završiti trenersku školu i krenuti u te vode. Za kraj moram zahvaliti mami koja mi je od početka bila velika potpora jer sama zna koliko sam žrtvovao za košarku te najbolje zna koliko vremena sam proveo trenirajući. Sebe smatram košarkaškim fanatikom koji svaki slobodan trenutak iskoristi za odlazak na igralište, gdje smo samo lopta, koš i ja.