KAJ SU SPILI, SU SPILI: Članovi Kluba liječenih alkoholičara iz Pregrade za HRT-ovu su emisiju svjedočili o svojoj potresnoj borbi protiv ovisnosti

ALKOHOL JE ZLO: “Kad počnete razmišljati da litra vina nije nikakav problem, vi zapravo imate veliki problem”

Objavljeno: 08.03.2020. zagorjeinternational

U bilu hrvatskog naroda je da se Zagorce od davnina povezuje s vinarstvom, vinogradarstvom, proizvodnjom vina, ali i alkoholom općenito. Odatle vjerojatno proizlazi i stereotip da Zagorci vole zaviriti u čašicu, odnosno, da budemo izravniji, da su Zagorci – pijanci. Mi se, naravno, svim silama protiv toga bunimo, no, svjedočanstva ljudi koje vam donosimo u nastavku možda će vam najbolji način dočarati kako je kultura ispijanja vina među Zagorcima itekako prisutna, a nerijetko se dogodi da se pretjera, pa kultura postaje nekultura i onda se tu javljaju veliki problemi.
Ekipa Hrvatske radiotelevizije za emisiju “Puls” snimila je prilog o članovima Kluba liječenih alkoholičara iz Pregrade, koji su otvoreno progovorili o tome kako su pobijedili strast za čašicom i nakon godina i godina borbe, danas svijet gledaju nekim drugačijim, trijeznim očima.  
– Lagao bih kad bih rekao da nije bilo lijepo dok smo pili, pjevali, zezali se i družili. Špek, kobase, pri kletima, domaće vino… Ali ne primjećujete. Vi morate shvatiti da tada ne primjećujete. Vama je to normalno – počinje svoju priču Roman Horvat, predsjednik Kluba.
Supruga mu je, kaže, često govorila da puno pije, no, on bi uvijek nalazio izlike.
– Uvijek sam govorio: “Ti to ne razumiješ, ti si žensko. Ovaj je zvao rundu, onaj je zvao rundu.” Kad sam sa suprugom išao na pizzu, ja sjednem u restoran i kažem: “Dajte mi pola litre vina za početak, nemojte nositi litru odjednom da se ne zagrije.” Kad vi počnete razmišljati da litra vina nije nikakav problem, vi imate velik problem s alkoholom. Alkohol je zlo. Vi to zlo ne možete primijetiti i to je najgore. Njegova moć  – kaže Horvat, a slično govori i Ivan Krog, počasni predsjednik Kluba koji od alkohola apstinira punih 18 godina.
– Pio sam vino i pivo, žestoko ne. Igrao sam nogomet i to je bilo društvo, danonoćno smo pili. Strahota. Kakav sam bio više puta… Bolje da se ne sjetim. Nisam bio fizički bolestan, nego psihički – kaže Krog.

U srednjoj školi

Snježana Šurbek ne pije već 19 godina, a njezina ovisnost počela se javljati još u srednjoj školi.  
– Još kao mlada imala sam problem iz srednje škole, pili smo, to je bilo “in” i na kraju se dogodilo da mi se ruke tresu počnu tresti ujutro, da moram popiti da bih mogla funkcionirati, da bih mogla otići na posao. Radila sam na Prekršajnom sudu, možete si misliti kako je to izgledalo. Imala sam 3,5 promila kad me ulovila policija. Tada sam imala 25 godina. Policija je smatrala da nisam u stanju voziti, ali ja sam smatrala da jesam, pa sam fizički napala dvojicu policajaca koji su me, kad su vidjeli u kakvom sam stanju, lijepo odveli kući, a automobil u policijsku postaju, da bi mi ga poslije vratili. Kad ti ujutro moraš popiti, ne zato što želiš piti, svi znamo da nije ujutro fino piti, nego moraš popiti da bi mogao funkcionirati, shvatiš da si tu gdje jesi. Na dnu i trebaš pomoć. I financijski je to strašno puno. Kad bi se to stavilo na papir, puta dan, puta mjesec, puta godinu, to bi bilo strahovito. Mislim da bi se mogla izgraditi još jedna kuća koliko je otišlo na alkohol – ističe Šurbek.  

Roman Horvat se pak prisjetio kada je to dotaknuo dno.
– Kad mi je supruga rekla “Ti si alkoholičar”, ja nisam to uopće želio prihvatiti, jer moja percepcija alkoholičara je bio čovjek kojem se tresu ruke ujutro, koji mora popiti, koji pada mrtav pijan. Ja stvarno nisam htio prihvatiti da sam alkoholičar. A onda sam bio kod jednog prijatelja iz Pregrade u kleti i nisam mogao popiti gemišt do kraja. Ostavio sam ga na pola, nije išlo više u mene. Otišao sam kući, supruga je tada bila odsutna, otac joj je bio bolestan, ujutro sam se probudio i zapitao se što ja to radim od svog života – govori drhtava glas.

A da alkohol ne uništava samo onoga tko pije, već i sve oko njega, čitave obitelji, najbolje mogu posvjedočiti supruge alkoholičara, koje su u ovom prilog željele ostati anonimne.
– Kad sam se udala, izabrala sam alkoholičara za supruga. I razvela sam se. Djeca su otišla svaki svojim putem i upoznala sam novog partnera. Počele su se javljati neke naznake da čovjek konzumira alkohol, ali ajde, to je bilo u okviru društvene potrošnje. I tako smo počeli živjeti zajedno, oženili se, a onda je to počelo uzimati sve više maha Pijanstva su bila sve češća, a njegovo ponašanje sve gore i gore. Postao je agresivan, s njime se više nije moglo ni o čemu razgovarati, nije više bio ona osoba koju sam ja upoznala. Najgore od svega bilo je kad je vrijeđao moju djecu, a on im nije otac. To mi je bilo najgore. Kad mi je govorio da me sin ne voli, da sam loša majka. Uz sve što sam pretrpjela, to mi je bilo najgore. No, ja sam svome suprugu oprostila, on se meni ispričao milijun puta i znam da mu je žao. Ali to se više ne smije ponoviti. Ne želim zaboraviti i ne bih više dopustila da mi se tako nešto dogodi – kaže jedna od supruga.
Podrška obitelji iznimno je važna, no nemaju je svi. Ivan Krog kaže kako je kroz proces izlječenja prolazio gotovo sam.
– Pio sam mnogo, preko 30 godina, obitelj nije time bila oduševljena niti sam imao njihovu podršku. Čak i kad sam otišao na liječenje, to ih nije puno zanimalo, ali baš sam zato bio jači i rekao “Neću pokleknuti”. Sjećam se, jednom prilikom smo u klubu u Bedekovčini imali sastanak, pa su me pitali što bih želio u životu, a ja sam rekao: “Da me unuk ili unučica nikada u životu ne vide pijanog.” To si ne bih dopustio – ističe Krog.

Utjecaj okoline


Na sreću, ima i onih kojima podrške ne nedostaje.
– Vidjela sam kako se počeo mijenjati, kako je shvatio da uništava svoj život i da ne može više tako živjeti. U biti se pokazao kao dobra osoba. Važno je da i supruga dolazi s njime na klub jer tako on shvaća da ima podršku, da ga netko razumije, a supruga će vidjeti koliko se on mijenja, pa će i ona u skladu s tim mijenjati svoje ponašanje. Kao što je on rastao i mijenjao se kao osoba, tako i ja. Shvatila sam da krivica nije na meni i da imam pravo na samopoštovanje i na svoje “ja” – svjedoči još jedna od supruga.
Zanimljivo, svi spomenuti bivši alkoholičari ističu kako je najteže bilo odupirati se utjecaju okoline.
– Tu je sramotno da ne pijete. Ljudi vas na neki način izbjegavaju jer se ne uklapate, tu je normalno da budete pijani i normalno je da pijete – kaže Roman, no, istovremeno otkriva i kako je putem upravo zbog alkohola izgubio mnogo prijatelja.
– Izgubio sam dosta prijatelja. Ima ljudi koji su mi otvoreni rekli da se više ne možemo družiti jer pijan i trijezan ne idu skupa. To nisu bili prijatelji, nego “braća po pijači” – ističe.
Kaže i kako se ne osjeća stigmatizirano, već nadmoćno jer napokon vlada svojim mislima i ponašanjem, no svjestan je da jedina isprika za sve pogreške koje činio, može biti – doživotna apstinencija.
Za sve koji se nose sa sličnim problemima, ima samo jedan savjet.  
– Probajte 28 dana bez alkohola pa ćete vidjeti reakciju vašeg organizma. Tada se zapitajte jeste li alkoholičar ili ne – zaključuje predsjednik Kluba. 

Najnovije po kategorijama

Objavljeno u isto vrijeme

Pročitajte više s našeg weba