Mons. Zlatko Koren, župnik u zagrebačkoj Župi sv. Blaža, Zagorcima je zasigurno mnogo poznatiji kao rektor Hrvatskog nacionalnog svetišta Majke Božje Bistričke. Tu je službu obavljao 12 godina, čime je zasigurno ostavio neizbrisiv trag u srcima brojnih zagorskih vjernika, baš kao i Marija Bistrica u njemu. U intervjuu za Zagorje International uvijek rječiti i mudri mons. Koren komentirao je društvene aktualnosti, poput udomljavanja djece, odnosa Crkve i politike te krize vjere u hrvatskom narodu, a udijelio je i nekoliko praktičnih savjeta za vjernike uoči početka korizme.

Prošlo je više od tri godine od kako ste otišli iz Svetišta Majke Božje Bistričke, gdje ste kao rektor službovali 12 godina. Kakva su vaša sjećanja na te dane, emocije i uspomene koje vas vežu uz vrijeme provedeno u jednom od najpoznatijih hrvatskih marijanskih svetišta?

Nije to baš jednostavno opisati jer sve to još nemam niti u kategoriji sjećanja niti u kategoriji uspomena, nego u kategoriji donedavnog života, koji je bio podosta kvalitetan jer su to možda i bile neke godine koje su najizglednije za to. Došao sam u Mariju Bistricu ne premlad, a opet i ne prestar, s nekim iskustvom, ali opet ne opterećen nekim navikama i to mi je možda omogućilo neka polazišta iz kojih se ta stvarnost mogla oblikovati. Siguran sam da sam učinio dosta toga, jednako sam tako siguran da sam mogao učiniti mnogo više i da sam u nekim stvarima sigurno pogriješio, dok ću za neke stvari tek s vremenom vidjeti jesam li pogriješio ili sam ih dobro napravio. Naprosto je za neke stvari potreban odmak jer samo tako mogu uočiti da svaka medalja ima dvije strane. Hrvatsko nacionalno svetište Majke Božje Bistričke, ljepota tamošnje prirode, trag vjere, trag kulture, trag umjetnosti, to čovjeka ne može ostaviti ravnodušnim i to se naprosto upisuje u naše živote, i nešto od te ljepote čovjek ponese u svoju svakodnevicu i svoj budući rad.

Za svećenika ste zaređeni 1995. godine. Kakvo je bilo vaše djetinjstvo i kako se u vama probudio duhovni poziv?

Rođen sam u zagrebačkoj Kustošiji, gdje sam živio s roditeljima, bakom i djedom. Tamo sam išao u osnovnu školu, dok sam srednju školu završio u Centru za upravu i pravosuđe. Dvije sam godine studirao pravo, a onda upisao teologiju. U međuvremenu sam bio i u vojsci, radio u voćnjaku jabuka u Dugom Selu, a nešto vremena proveo sam i radeći kao konobar. Što se tiče duhovnog poziva i traganja za time što ja želim biti i kroz što se želim ostvariti, mnogo sam puta bio blizak toj stvarnosti da budem svećenik. Naravno, ponekad sam došao i u neki ambijent da sam od te stvarnosti bježao. Nisam osjetio neki snažan poziv, da bi me nešto uzdrmalo, ali sam osjetio da bi to mogao biti moj put, odlučio sam se za njega i mogu reći da sam zadovoljan.

Koji su po vama danas najveći izazovi s kojima se susreću svećenici? Može li se govoriti o krizi vjere u hrvatskom narodu?

Vjeru je teško izmjeriti. Mi u Evanđelju imamo i jednu vrlo snažnu pouku o tome kako će istu plaću dobiti radnik prvog i posljednjeg sata. Znači, vjeru ne možete secirati, vagati, staviti je pod magnetsku rezonancu, ne možete ni zaključivati po tome ako netko kaže da je on vjernik, odnosno, za nekoga tko će vam reći da nije vjernik, ne znate što se događa u dubini njegov duše. Mi svećenici se prvenstveno nikada ničemu ne čudimo jer ništa nije za nas tako šokantno niti je za nas tako pozitivno, da od onoga što je šokantno, ne bismo mogli doživjeti nešto još šokantnije, a od onoga što je pozitivno, nešto još pozitivnije. Ali uvijek je jedno osobito iznenađenje kada o nekoj osobi imate percepciju da ona, primjerice, nije vjernik, a vi u susretu, razgovoru, pitanjima, iza zatvorenih vrata vidite koliko ta osoba u sebi ima traganja, propitkivanja, čežnje, nečega što je duboka duhovnost. Zato ja ne bih rekao da je u Hrvatskoj neka kriza vjere ili procvat nevjere, nego bih rekao da možda danas, u vremenu individualizma i nekakvog relativizma, podijeljenih razmišljanja, kada svi sve znaju, a u biti najmanje znaju oni koji sve znaju, dobiva se nekakva slika privida koji govori o nečemu, ali ne može analizirati vjeru. Vjera se može pokušati sociološki istražiti, ali to istraživanje ne zadire u čovjekovu bit.

Smatrate li da Crkva, odnosno, njezini predstavnici imaju pravo komentirati politiku i gdje je granica?

Ako se politika bavi sa mnom, onda tko je ta politika da bi meni smjela reći da se ja ne smijem baviti njome. Ono što mi u Hrvatskoj imamo kao patinu feudalizma, a ona i patinu komunizma, jest to da postoji netko tko će odlučivati o meni. U feudalizmu, to je bio feudalac, primjerice, Franjo Tahy. On je bio taj koji je trebao odlučiti sve za mene. U komunizmu je to bila partija ili šefovi partije koji su onda onim malima u partiji rekli što bi oni trebali zastupati, a cijeli narod se tome morao diviti. To je sigurno neko prošlo vrijeme iz kojeg bismo mi morali izaći. Politika je zauzimanje za opće dobro i zato tko to meni može zapriječiti da se ja zauzimam za opće dobro? Politikantstvo je nešto što je bolesno i čega se treba kloniti jer su to neki uski interesi gdje su bilo interesi pojedinaca, bilo interesi stranaka, ali nisu dobra države i naroda. Smatram da svatko onaj koji nekome kaže da se ne smije baviti politikom, ne želi dobro i smatram da smo svi mi dužni zauzimati se za opće dobro.

Nedavno donesena odluka Ustavnog suda da se svima pod istim uvjetima treba omogućiti udomljavanje djece, pa čak i istospolnim parovima, naišla je na burne reakcije dijela javnosti. Kakvo je stajalište Crkve o tom pitanju?

Stajalište Crkve po svakom pitanju, pa i o tom, vrlo je jasno. Ovdje moramo krenuti logikom koja nije logika onih koji šire nekakvu logiku nekakvih prava. Osnovno je pitanje je li udomljavanje djeteta lijek za dijete ili za one koji ga udomljavaju. Nadalje, brak i obitelj zajednica su jednog muškarca i jedne žene. Ja sad ne govorim kakve su druge zajednice ili koja su njihova načela, ja govorim da je za razvoj, rast i život svakog čovjeka potrebno da je u njegovom životu prisutna snaga, ljubav i umijeće i muškarca i žene, a ne ili muškaraca ili žena.  

Kao povjerenik za pastoral braka i obitelji Zagrebačke nadbiskupije, smatrate li da je brak, a samim time i obitelj u Hrvatskoj ugrožena? Što se poduzima po tom pitanju?

Rekao bih da je današnje vrijeme koje pruža puno više mogućnosti u kojima mi možemo biti loši, nego neka druga vremena u kojima se, na primjer, neki loš događaj u Kaliforniji ne bi iste sekunde saznao u Hrvatskoj. Zato bi bilo dobro kada bi takvom brzinom kao što saznamo sve negativne vijesti, saznali i one pozitivne. Koliko ima ljudi koji stvarno u sebi žive sebedarje, ljubav, dobro, zauzetost. Sjećam se 2009. godine, na Mariji Bistrici su četiri obitelji otvorile svoja vrata i posvojile djecu. Samo u jednoj godini. Imamo i tolikih primjera ljudi koji prolaze kroz različite životne nevolje i poteškoće s jednom nesebičnošću i zalaganjem. Danas gotovo više ne postoji život u više generacija, a njegovo je bogatstvo u tome što doprinosi da se unosi energija mladih, ali i da se ona stavlja u kontekst mudrosti starijih. S druge strane, prenosi se i određena tradicija, baština i kultura. S treće strane, u takvim obiteljima zbog života u zajednici postoje sigurno i određeni sukobi jer smo svi mi ljudi različiti, ali postoje i trenuci određenih oslonaca. Danas se obitelj suočava s mnogim problemima koji nekad nisu postojali. Jedan od njih je nesigurnost zaposlenja, drugi je galopirajući standard za koji trebaju proći određene godine da bismo shvatili što nam sve nije potrebno, zatim radno vrijeme, radna nedjelja, zahtjev da se posao obavlja i izvan radnog vremena, tu su i brojne izvanškolske aktivnosti za djecu, koje više nisu organizirane u sklopu škole, nego zahtijevaju veliki angažman roditelja, baka i djedova da djecu svako popodne prebacuju od točke A do točke B. Sve su to stvarnosti koje doprinose određenim napetostima, a danas smo svi uvjereni da smo jedino mi u pravu i da sve počinje od nas, a da pritom ne gledamo kako se drugi osjeća i koliko je darovao našem životu. Određene poteškoće koje danas utječu na bračne zajednice izviru i iz individualizma u pojedincima, koji je dosta začahuren, ali s druge strane i iz kompletnog društva koje nije pogodno za stvaranje prostora za bračni i obiteljski život. Prostora u smislu vremena, vikenda, sigurnosti posla, dobivanja doma koji neće zahtijevati da osoba trećinu svoje plaće uloži u njegovu otplatu. S druge strane, i medijski se obitelj prikazuje na način da je to nešto zastarjelo i uglavnom se ističu i osvjetljavaju oni događaji kojih se svi možemo stidjeti.  

Ususret nadolazećem Susretu hrvatske katoličke mladeži, kakva su vaša iskustva u radu s mladima? Kako ih privući Crkvi i smanjiti broj onih koji nakon sakramenta svete potvrde više nemaju nikakve veze s vjerskim životom?

Ta situacija nije nešto što živi od prošlog stoljeća. Mi znamo da je u Zagorju znao biti pozdrav “Bog vam dal del svete meše”, što je očiti znak da nisu svi išli na misu, kad su neke tako pozdravljali. Što se tiče mladih, svi žele mlade imati uz sebe, pa se javlja jedna velika borba. Vatrogasci se žele pohvaliti da imaju mladež, KUD-ovi se žele pohvaliti, sportaši… Mladi su jako traženi, ali moraju ulagati energiju u proces edukacije koja možda nadilazi energiju koja se za studiranje trošila nekada. Nas posebno raduje što postoje mladi ljudi koji žele duboko razumjeti svoju vjeru, argumentirati je i živjeti je beskompromisno, iako se ne nalaze u okruženju koje bi im zbog toga pljeskalo. U našim crkvama, posebno u Zagrebu, imamo velik broj mladih koji sudjeluju u katehezama, susretima studenata, euharistijskim klanjanjima, zborovima, a jedan od osobitih fenomena u pastoralu mladih su Katolička malonogometna liga, veliki koncerti sakralne i duhovne glazbe te planinarski križni putevi. Rekao bih da inicijative koju mladi nose i kojom oni daju svoj štih, danas ne nedostaje, te da je velik broj mladih u njih uključeno. Naravno da bismo voljeli da se uključi još veći broj mladih i stoga vjerujemo da će Susret Hrvatske katoličke mladeži u gradu Zagrebu i Zagrebačko nadbiskupiji tome sigurno doprinijeti. Ono što je kod tog susreta dragocjeno, jest da taj susret pokazuje kriterij uspješnosti u Hrvatskoj, a to je kriterij povezanosti između svih krajeva domovine, svih krajeva u kojima žive Hrvati u Bosni i Hercegovini, pri čemu ne zaboravljamo ni Boku Kotorsku, Janjevo, Suboticu, Srijem ni obližnje krajeve oko naše domovine, ali jednako nam je tako draga prisutnost i cjelokupne hrvatske dijaspore. Naime, mi smatramo da je uspješnost Hrvatske na svim područjima upravo u slozi domovinske Hrvatske, Bosne i Hercegovine te dijaspore, a to nam je na najbolji mogući način pokazala uspješnost hrvatske nogometne reprezentacije. Zanimljivo je kako nas ljudi mnogo puta žele podijeliti pa kažu “Neka oni u Bosni razmišljaju o Bosni” ili “Neka oni u dijaspori razmišljaju o Švicarskoj”, a neka ovi u Hrvatskoj sami odlučuju za Hrvatsku. Da se taj tako glupo postavljen i tako besciljno izveden kriterij postavio, primjerice, kod hrvatskih reprezentativaca, onda ne bismo ostvarili rezultate koje smo ostvarili. Zato mislim da je upravo ta povezanost i to jedinstvo nešto što bi trebalo otkrivati, graditi i vidjeti koja je to prednost, a ne nedostatak.

Postoji li razlika između vjernika u zagrebačkim župama i onih u Zagorju, u smislu očuvanja običaja i prakticiranja vjere?

Zagreb je grad koji je otvorio vrata brojnim stanovnicima iz svih dijelova naše domovine, a i šire. Sigurno da to utječe na identitet, kulturu, tradiciju i običaje. Moglo bi se reći da u Zagrebu ne postoji nijedan običaj koji ne postoji u cijeloj Hrvatskoj, da taj običaj iz svakog, pa i najmanjeg dijela Hrvatske ne živi barem u nekoj zagrebačkoj obitelji. Dakle, ovdje je prisutno prožimanje različitih kultura, različitih tradicija i običaja. Ono što je jedan od tragova Župe sv. Blaža, jest da je ovdje bilo puno takozvanih društvenih stanova, a ljudi u društvenim stanovima specifični su na svoj način.
 
Kako vam je u Župi sv. Blaža?

Ta mi je župa poznata, s obzirom na to da je susjedna župa mojoj rodnoj Župi Kustošija i to je župa u kojoj je djelovao župnik mog djetinjstva. Pa ipak, svakodnevno mi se otvaraju nove mogućnosti da je upoznam na jedan drugačiji način. Teritorijalno je dosta velika, naravno, za zagrebačke, ne za zagorske pojmove, i koja broji puno stanovnika, među kojima ima studenata, radničke mladeži, podstanara i velik broj onih kojih će se doseliti i odseliti. Frekventnost je velika i teško je izračunati koliko župljana trenutno ima Župa sv. Blaža.

Idući tjedan započinje korizma, vrijeme pokore, molitve i posta. Koja bi bila vaša poruka za vjernike – kako na najbolji način iskoristiti četrdesetodnevno vrijeme priprave za proslavu najvećeg kršćanskog blagdana?

Korizmeno predslovlje otprilike kaže kako je to vrijeme molitve, posta i dobrih djela i da time ispunimo korizmene dane. Što se tiče molitve, tu bi čovjek mogao pronaći nešto što njemu u određenom trenutku odgovara jer su putevi molitve različiti. Što se tiče posta, on može biti i u hrani i u piću i u cigareti, a tu je danas i sveprisutnija internetska ovisnost. Ako se čovjek dnevno više druži s pametnim telefonom, nego sa svojim ukućanima, onda je to nešto što bi trebalo izliječiti. Zato bi bilo dobro kada bismo u vremenu posta i molitve bili oni koji će se posvijestiti da je izuzetno važno biti u društvu s drugim ljudima, da je važno s njima kontaktirati i razgovarati o svemu i svačemu, a između ostaloga, i o sebi i svojim problemima. To bih stavio kod posta, a dobra djela nekada su dati nekome kunu – dvije, a nekada pokloniti nekome pažnju, vrijeme za razgovor i neki susret. Svatko od nas može biti kreativan na svoj način u osmišljavanju korizmenog vremena. (ab, jj)