Pomozite Zvonku Premuru (25) iz Bedekovčine

“Uvijek kad mislite da ne može gore, život zada novi udarac. Ali od samosažaljenja nema koristi…”

Objavljeno: 13.02.2020. jelenajazbec

Osam prijateljica, nova priča i veliki humanitarni koncert koji će se u nedjelju, 1. ožujka, održati u sportskoj dvorani Srednje škole Bedekovčina, s početkom u 17 sati. Barbara Sente i Maja Šantek iz udruge “Svatko ima svoju priču” upoznale su nas s obitelji Premur iz Bedekovčine, za koju organiziraju svoj četvrti humanitarni koncert.
Kroz svoj rad, one već nekoliko godina tužnim životnim pričama nastoje napisati sretan kraj, a ovog je puta glavni protagonist 25-godišnji Zvonko Premur, koji je od svog rođenja prikovan uz krevet. Ne može jesti, govoriti niti se kretati, a oko njega je od 0 do 24 sata okupirana čitava njegova obitelj. Vrata njihovog doma otvorio nam je vedri i nasmijani tata Dražen (53). Odmah nam je predstavio svog sina, koji leži u posebno izrađenom krevetu u dnevnoj sobi, kako bi tijekom cijelog dana mogao biti s obitelji – svojim bratom Martinom, bakom Nevenkom i djedom Marcelom. Samo jedna osoba nedostaje. To je Zvonkova majka koja je preminula tjedan dana prije Božića, ostavivši za sobom veliku tugu, posebno u srcu svoga starijeg sina, koji je uz nju bio iznimno vezan. Kao pupčanom vrpcom, kaže nam tata Dražen, što je pomalo ironično, s obzirom na to da je pupčana vrpca bila ta koja je Zvonku donijela ovakvu tužnu sudbinu.

Carski rez

– Do svega toga je došlo prvenstveno zbog prekasno napravljenog carskog reza. Oko vrata je tri puta imao pupčanu vrpcu, koja se zategnula i on je ostao bez kisika. Ovo što vidite, posljedice su zakašnjelog carskog reza. Imao je vanjska i unutarnja krvarenja u mozgu, vanjska se očiste i tu nema problema, a što se tiče unutarnjih krvarenja, ona se očiste i u doslovnom smislu nastane rupa i što je ta rupa zahvatila, to Zvonko nema. Tako, primjerice, nema refleks gutanja, pa se tri puta dnevno hrani na sondu. Njegovo je zdravstveno stanje najlakše objasniti ovako – sve zna, a ništa ne može. Do treće godine više je bio u Vinogradskoj nego doma jer mu je imunitet bio na nuli, a sad se borimo. Kad je bio mali, imao je refluks, vraćanje mokraće natrag u bubreg, čak su spominjali da bi to operirali, ali nismo pristali na to jer je bilo pitanje kako bi na njegov mozak djelovala narkoza. Hvala Bogu, za dvije – tri godine riješio se taj problem i za sad je po tom pitanju dobro. Pluća su dobra više – manje, pošto stalno leži, to je organ koji najčešće odlazi. Trenutno nije ni na kakvoj terapiji. 1998. godine je četiri dana bio u komi, pa je do 2005. godine dobivao terapiju da bi se spriječili njegovi napadi, no tada su utvrdili da će ona uništiti jetru, pa je zbog toga ukinuta. Povremeno zna dobiti napad, ali za sada se još držimo bez terapije. Kad dobije napad, onda je panika, imate određene klizme koje mu date, koje ga trenutno uspavaju i smire mu mozak – otkriva nam tata Dražen, koji je zaposlen, dok je pokojna supruga imala status majke njegovateljice.

– Supruga i ja smo se upoznali prije 26 godina na poslu. Za šest – sedam mjeseci smo se vjenčali, iduće godine je došao Zvonko, a onda za 11 mjeseci i 17 dana, i Martin. Kad se Zvonko rodio, odmah je bilo jasno o čemu se tu radi. Čim sam došao u Vinogradsku, liječnice su mi objasnile kojim će se smjerom on razvijati. Ja sam bio na porodiljnom za Zvonka, a moja supruga uskoro već za Martina, a nakon toga sam ja nastavio raditi, dok je supruga do sedme godine Zvonkova života bila kod kuće, s time da joj je išao staž, ali nije dobivala nikakav novac. Nakon njegove sedme godine, dobila je pravo na četverosatno radno vrijeme i sve je to trajalo do 2006. godine, kada je moja majka imala zdravstvene probleme i opet je jedina opcija bila da supruga ostane kod kuće. Tada je uveden i status majki njegovateljica, koji je moja supruga imala sve do svoje smrti – doznajemo od Zvonkova oca.
Njegova je supruga preminula nakon mjesec dana ležanja u bolnici, kada su joj otkazali svi organi. Liječnici pretpostavljaju da je prije četiri – pet godina oboljela od karcinoma jajnika, koji nije otkriven. To je tako… U svojoj požrtvovnoj brizi za sina, nije imala vremena razmišljati o sebi i svome zdravlju.

– I sa svojih 25 godina, Zvonko je iznimno bio vezan uz mamu, kao da su još uvijek vezani pupčanom vrpcom, tako da je bilo pitanje što će se dogoditi kad on shvati da je mama umrla. Tjedan dana kasnije dobio je takav napad da sam mislio da će i on otići za njom. On sve osjeća, samo nema načina da vam to kaže. Primjerice, s obzirom na to mi je supruga umrla tjedan dana prije Božića, kad se obitelj skupila ovdje na Božić, on se digao na ruke i pitao – De je? Znači da zna da mu mame nema. Na sprovodu nije bio jer fizički to ne bi bilo moguće, ali kad su dovezli tijelo, išli smo je pogledati u mrtvačnicu. Jer jednostavno ne znam drugačiji način da mu objasnim što se dogodilo. Ne znam mu objasniti smrt. No, mislim da je do sada već sigurno shvatio. Nekako se poslije toga i promijenio, postao mnogo ozbiljniji, rijetko se veseli i smije. Većinu dana provede u ležećem položaju, gledajući prema zidu – otkriva nam tata Dražen.
Otprilike u to vrijeme djevojke iz udruge “Svatko ima svoju priču” počele su razmišljati o tome za koga bi ove godine mogle organizirati humanitarni koncert.

– Kad je Zvonkova majka umrla, naši su sumještani počeli više pričati o svemu tome, svi su se pitali kako će Zvonko sada živjeti. S obzirom na to da mi svake godine u ovo doba organiziramo humanitarni koncert, sastale smo se i počele razmišljati kome bismo mogle pomoći ovog puta. Nije nam dugo trebalo da se usuglasimo i dođemo do obitelji Premur. Gospodin Dražen nikad od nikoga nije tražio pomoć, i ovog puta smo mi došle do njega i ponudile pomoć, a on nam je rekao da mu tako nešto nije bilo ni na kraj pameti. Čitava je obitelj tako skromna pa mislim da smo baš zbog toga odlučile da ćemo pomoći upravo njima. Inače, ovo će biti naš četvrti humanitarni koncert, drugi za osobe s područja Bedekovčine, i posebno nam je drago kad možemo pomoći našim sumještanima. Nastupit će desetak izvođača, a pripremamo i razna iznenađenja. Uvijek su to veseli koncerti, bez obzira na situaciju, nama je najvažnije da dođe mnogo ljudi i da se prikupe prilozi za pomoć onima kojima je to potrebno. Očekujemo dobru posjećenost, koncert pun emocija i da će nam se Zvonko pridružiti barem nakratko. Pozivam sve svoje sumještane, ali i druge dobre ljude iz Krapinsko – zagorske županije i šire – poručila je predsjednica udruge Barbara Sente.

U krevetu ili na rukama

Obitelj Premur ne spada u kategoriju socijalno ugroženih niti su ikad tražili novčanu pomoć od bilo koga, ali jedna bi im stvar uvelike olakšala život – ugradnja dizala kako bi Zvonka lakše transportirali u dnevnu, odnosno, spavaću sobu, koja se nalazi na katu.S obzirom na to da je Zvonko po danu kat niže, a po noći spava kat više, svakodnevno vršimo transport po stepenicama. Spali smo samo na mene i Zvonkovog brata Martina, koji ga možemo nositi, tako da smo odlučili da ćemo u kuću ugraditi dizalo, kako bi si olakšali. Zvonko mora biti pod nadzorom 24 sata na dan, ili je u krevetu ili nekome na rukama, eventualno kad dođe toplije vrijeme, bude vani u kolicima, ali maksimalno sat, sat i pol, koliko može izdržati. Jednostavno, njegov mu položaj tijela ne dopušta više. U postupku smo nabave i novih kolica, nadamo se da će biti nešto bolja i da će se moći duže zadržavati u njima – kaže tata Dražen, dodajući kako su za sada samo izvršili mjerenje za dizalo, pa još ne znaju pravu cijenu, ali pretpostavljaju da bi ona mogla doseći 50 tisuća kuna.
Inače, Zvonko ima pravo na pelene, sonde, podmetače za krevet te na invalidska kolica svakih sedam – osam godina. Dok se za Zvonka još može skrbiti 77-godišnja baka, otac može odlaziti na posao, no, pitanja je kako će se situacija razvijati u budućnosti.

Financijska sredstva koja Zvonko dobiva i koje bih ja dobivao kao njegovatelj, daleko su od onoga što trebate za njega. Paket pelena koji dobiva mu ne izdrži pa treba kupiti, podmetači isto tako, baš kao i sonde. Litra mlijeka mu dnevno nije dovoljna, a svu hranu moramo miksati da bi mogla proći kroz sondu. Do 1997. godine mogao se na njega i uvesti automobil bez poreza, a sada se više niti to ne može, tako da ste osuđeni sami na sebe, morate kupiti nešto veće da biste ga mogli transportirati. Još nisam naišao na dovoljno jaku sjedalicu za automobil koja bi ga zadržala – kaže tata Dražen, koji je zato i kupio prikladan automobil.

Dizalo bi nam, naravno, olakšalo život. Sada Zvonka nosimo ujutro dolje, navečer opet gore, a onako bih ga mogao, ako radim nešto na katu, uzeti ga sa sobom – otkriva nam naš sugovornik, a baka Nevenka kaže da je sve bilo dobro dok je Zvonko bio mlađi, pa su ga svi mogli nositi. Pojašnjavaju i kako nije problem u težini, nego u tome što on krene izvijati glavu unatrag, pa se ugrize i slično.
Puno su muke, kaže baka, ona i pokojna snaha imale s hranjenjem, sve dok nisu uvedene sonde.

– Mi smo ga do besvijesti hranile. Ja sam kuhala, snaha ga je hranila, ali nije išlo, on nam, nažalost, nije mogao reći da ne može gutati. Kasnije, kada je uvedena sonda, postalo je lakše i od tada je manje bolestan. A kad je bolestan, onda nam je jako teško. Ne znaš kako bi mu pomogao – kaže Zvonkova baka.

Glavni u kući

Pa ipak, unatoč svim nedaćama koje su zadesile ovu obitelj, kada uđete u njihov dom, naići ćete isključivo na srdačnost, gostoljubivost, pažnju i životnu radost. Zanimalo nas je odakle crpe životnu snagu i kako se nose sa svakodnevnim izazovima.

– Kad dobijete takvo dijete, naš Zvonko je rođen 2. rujna 1994., a mi smo ga kući donijeli 11. studenoga, i zato se naš drugi sin zove Martin, prvih šest – sedam mjeseci niste svjesni što se događa jer su sva djeca u toj fazi razvoja slična. Međutim, onda počinjete shvaćati da se ostala djeca razvijaju, a Zvonko ostaje na određenoj razini. Danas nam je on glavni u kući i sve je podređeno njemu. Jednostavno se priviknite. Kad idem ujutro na posao, on se već javlja i daje mi znakove da ne želi da idem. Prije je mama bila ta koja nije smjela nigdje ići. Sad smo to njegov brat i ja. Jednostavno, neke stvari morate posložiti, od samosažaljenja nema koristi. Pomoć imam na sve strane, uskaču i moja sestra i sestra pokojne supruge, susjede, tako da se zaista ne mogu žaliti. Oba kreveta koja Zvonko danas koristi izradio nam je gotovo besplatno bedekovčanski salon namještaja. Naravno, uvijek kad mislite da ne može gore, dogodi se još nešto. Što će nas sljedeće zadesiti, zaista ne znam, ali možda sam se na sve to priviknuo još davnih dana, dok je Zvonko bio mali, pa je do treće godine više bio u Vinogradskoj, nego kod kuće. Onda smo stalno bili u Zagrebu, svaki dan poslije posla. Na odjelu samo djeca osnovnoškolskog uzrasta koja boluju od tumora i raznih teških bolesti. Ondje smo upoznali djevojčicu kod koje bi uvijek dolazio samo tata, pa smo tako jednom prilikom pitali kako to, da bismo doznali da djevojčica kod kuće još ima dvije sestre, a jedna od njih isto ima tumor na mozgu. Zato je mama uvijek s njome, a tata dolazi u bolnicu. Pomislio sam, znači, nismo mi u najgoroj situaciji, uvijek, nažalost, ima i onih kojima je gore – kaže tata Dražen, a koliko ljubavi Zvonko dobiva od svoje obitelji, najbolje potvrđuju riječi njegove bake, koja kaže da bez njega više ne bi znali živjeti.
Osim dolaskom na koncert, svi zainteresirani Zvonku mogu pomoći i uplatom na broj žiro računa HR6923600001502715174.

Najnovije po kategorijama

Objavljeno u isto vrijeme

Pročitajte više s našeg weba

Prijavite se na naš newsletter