Josipa (69) i Eduard Petecin (72) iz Sopota kraj Pregrade u crkvi Majke Božje Vinagorske 24. siječnja 1970. godine izrekli su sudbonosno da, a njihova je ljubav i bračno zajedništvo doživjelo i proživjelo svojih (prvih) pedeset godina. Za njih, kao i za čitavu njihovu obitelj, bio je to velik i važan razlog za slavlje, pa su se točno na pedesetu godišnjicu braka svi okupili kako bi ove vremešne “mladence” ponovno dopratili u crkvu, gdje su, pred likom Majke Božje Vinagorske, koju iznimno štuju, obnovili svoje bračne zavjete.
– Iz viđenja smo se znali još iz mladih dana, ali službeno smo, kako bi se sada reklo, postali dečko i cura točno na Miholje, 29. rujna 1968. godine. Sreli smo se kod susjeda, ne sjećam se kojim povodom, ali znam da je bio ples i neka zabava. Ja sam išla iz berbe pa sam navratila, ni ne znajući da je tamo ples niti da je tamo on. Zato me još i dan danas zafrkava da sam ja našla njega, a ne on mene – počinje priču Josipa, koju svi od milja zovu Pepica.
– A da. Došla me je iskat – smije se Edo, koji je na Jurjevo 1969. godine otišao u Njemačku, gdje je kasnije i proveo čitav svoj radni vijek, baveći se građevinarstvom.
Svojoj je Pepici, koja je radila u tekstilnoj industriji, redovito slao pisma, baš kao i ona njemu, a kada je u sredinom prosinca došao kući, bilo je vrijeme da se mladi par zaruči.
– Njegovi su roditelji došli k nama na dogovor, kak’ se to nekad reklo, na “dokonček”, a onda smo išli i na Vinagoru kod župnika na zapis – prisjećaju se supružnici.
Dva tjedna prije crkvenog vjenčanja, točnije, 9. siječnja 1970., vjenčali su se kod matičara, a prije toga su bili u Zagrebu, gdje su kupili prstenje i vjenčanicu.
– Iako je tada bio običaj da se haljine posuđuju, ja sam odlučio da ću joj kupiti haljinu, koja joj je bila sašivena po mjeri. No, ona ju je poslije toliko posuđivala da je na kraju imala – ništa. Naše su se kćeri naposlijetku igrale s njome na tavanu – kaže nam Edo, a njegova nam supruga otkriva kako joj je najsmješnije bilo kad su najavili da će slaviti 50. godišnjicu braka, a unuka je pitala njihovu kćer: “Mama, kaj bu baka imala vjenčanicu?”

“Strani čovjek”

Na dan vjenčanja, prisjećaju se, bilo je tako hladno da kad je velečasni mladenki slučajno za rukav zalio vodu, voda se smrzla. Od Josipine rodne kuće pješice su prema župnoj crkvi na Vinagori krenuli u poslijepodnevnim satima u subotu, 24. siječnja, a nakon obreda vjenčanja, po običaju, pripremljen je ručak kod Edinih krsnih kumova. E, tu su nastali pravi problemi jer su se muzikaši napili, pa se nisu dali dalje, iako je trebalo početi slavlje kod mladenke.
– Meni je već bilo dosta. Rekla sam, ako istog trena ne krenemo, ja ću baciti veo s glave i odoh – prisjeća se baka Pepica.
Počeo je padati gust snijeg, a oni su od kumova krenuli tek oko 23 sata. Kod mladenke su na Vrljanšicu došli oko ponoći i taman pojeli juhu, a na vrata su im već došle maškare. Slavilo se sve do 11 sati ujutro i tada se čitava svadbena svita spustila u Sopot, do mladoženjine kuće, no, prije toga su još dva puta stali jer su susjedi pripremili “rampu”.
U nedjelju oko 22 sata činilo se da će slavlje napokon završiti jer su muzikaši već bili preumorni, a neki su u ponedjeljak ujutro išli i na posao, no, gosti su se snašli i pozvali harmonikaša koji ih je opet zabavljao sve do jutra, a to je donijelo i nove probleme za mladence.
– Ja sam od umora zanijemila. Imala sam otvorene oči, ali sam spavala. Problem je bio taj što se sve to održavalo u našoj staroj kući, koja je praktički imala dvije prostorije. U sobi je bila fešta, a u kuhinji su bile kuharice. I kud sad spat? Tak’ smo vam mi prvu bračnu noć proveli u “hotelu slama”. U štaglju, gdje se nekad mlatila pšenica, smo si složili “krevet”, lijepo legnemo, pokrijemo se, ali Edin stariji brat Filip svakih pet minuta dolazi svijetliti s baterijom. Toga se rado prisjećamo još dan danas i zezamo ga – prisjećaju se naši “mladenci”.
Pitamo ih i imaju li kakvu fotografiju s vjenčanja, međutim, ni tu nije bilo sreće.
– Imali smo takvog vrsnog fotografa, koji je fotografirao cijelo vrijeme, iz svih mogućih kuteva, ali nismo dobili nijednu fotografiju. Bio je to pravi cirkus – smiju se supružnici Petecin i sasvim je jasno da je sve ono što bi današnjim mladencima bio “smak svijet”, za njih bila tek dobra zabava. Jer pravi je život počeo tek nakon dana vjenčanja.
Svadba je završila u ponedjeljak, Pepica je već u utorak išla na posao, a Edo se nakon deset dana morao vratiti u Njemačku. A kad je prvi put došao kući na godišnji, sasvim neočekivano, za njegovu je suprugu to bilo iznimno stresno.
– Vrati se on kući nakon tri mjeseca, majko mila, meni je to strani čovjek. Ne bi ja jela dok me on gleda za niš’ na svijetu. K’o da je došo netko tuđi – smije se naša sugovornica.
Na suprugovu se obitelj već bila naviknula. Svekrva ju je, kaže, tretirala kao da je njezina vlastita kćer, a onda su došli i njihovi potomci – 1972. godine najstarija kći Vesna, dvije godine kasnije Božica, a 1985. godine najmlađi sin Dražen.
Zanimalo nas je i kako to da nije pošla u Njemačku za suprugom.
– Nismo nikad ni razgovarali o tome. Plan je bio da će on ostati samo dok si ne napravimo kuću, ali se to odužilo, jer je došlo troje djece, pa smo ih morali školovati, pa smo uredili štalu, pa smo morali kupiti auto, pa traktor… Tak to ide. A svekar i svekrva bi bili jako tužni da sam otišla. Tako sam se snalazila sama. Uz posao, trebalo je nadgledati gradnju kuće i odgajati djecu. Ak’ su bili zločesti, zaprijetila bih im da ću ih tužiti tati i to je to. Zanimljivo je i kako je, kad je Vesna krenula u srednju školu, Božica uglavnom čuvala Dražena, pa ju je s vremenom počeo zvati “mama”. Rekao bi mi – Nisam zvao tebe, daj mi onu drugu mamu. Sve u svemu, nije bilo lako. Ne bih ja to više tako – ističe baka Pepica.
Jedina joj je utjeha bila to što je suprug posljednjih 25 godina kući dolazio svakog vikenda, dok je u mirovini službeno od 1. rujna 2008. godine.

Slatko i gorko

Obitelj Petecin cijelog je života vezana uz Crkvu, a posebno ih raduju hodočašća na koja redovito idu od kako su u mirovini. Tu su i druženja s njihovo petero unučadi, koja im također pričinjaju veliko zadovoljstvo.
Nakon pedeset godina zajedničkog života, kažu kako je formula za dobar brak vrlo jednostavna, no, s druge strane i vrlo izazovna te zahtijeva svakodnevni trud obiju strana.
– Treba imati puno vjere, ljubavi, razumijevanja i tolerancije. Nije uvijek med i mlijeko, ali nije ni trnje. Ima slatkog, ali ima i gorkog. No, najvažnije je znati da nakon gorkog uglavnom dođe jako slatko – kaže baka Pepica, a s njome se slaže i njezin suprug.
– Čovjek mora u životu svašta prebroditi. Iako smo veći dio života bili razdvojeni, nikad se nismo posvađali radi ljubomore, nego više puta radi djece. Ona bi mi nekad pokušala nešto zatajiti, ali ja sam uvijek skužio da nešto nije u redu. Mene ništa nije moglo prevariti. No, sve u svemu, malo kad smo se razilazili u mišljenju i to je najvažnije – zaključuje suprug Edo.
A proslavu svoje pedesete godišnjice braka supružnici Petecin zasigurno neće nikad zaboraviti. Bilo je tu prstenje, nekoliko glazbenih brojeva iznenađenja, cvijeće i čestitke – baš kao na pravom vjenčanju. Poslije mise, veliki vatromet, a onda zabava do jutra. Mladenci su, kao što to i priliči, otvorili ples, a otkrili su nam i kako im je ovo “drugo” vjenčanje čak bolje od prvog jer se ipak nisu morali probijati pješice kroz hladnu zimu i gust snijeg, već im je čitav dan, možda najposebniji u životu, obilježilo samo obiteljsko zajedništvo, radost i toplina.