VELIKA REPORTAŽA IZ ZONE ISKLJUČENJA: Skupina Zagoraca predvođena Oroslavčaninom Viktorom Šimunićem posjetila je zloglasni Černobil

“Zona isključenja za mene je bila zona otrježnjenja. Ne mogu ostati imun na sve što sam vidio ondje”

Objavljeno: 19.01.2020. JJ

Viktor Šimunić iz Oroslavja avanturist je, putopisac i veliki zaljubljenik u putovanja. Uživa u upoznavanju novih država, tradicija, kultura i naroda, a može se pohvaliti impresivnom brojkom od 120 tisuća prijeđenih kilometara kroz više od 30 zemalja na tri kontinenta – Europi, Aziji i Sjevernoj Americi. Inače je zaposlen kao tehničar za telekomunikacije, a ujedno je i nezavisni gradski vijećnik te predsjednik udruge KUEU “Kaj“ iz Zlatar Bistrice, a svaki godišnji odmor nastoji iskoristiti za neko od putovanja, pa tako prosječno putuje dva puta godišnje. O Viktoru ste na našem portalu i u digitalnim novinama već mogli čitati u rujnu prošle godine, kada je s nama podijelio svoje iskustvo boravka u svima nam zanimljivoj Sjevernoj Koreji i već nam je tada najavio novo uzbudljivo putovanje u Jordan. Međutim, sasvim slučajno, upalo je tu još nešto zanimljivije – posjet Černobilu.

– Vratio sam se iz Sjeverne Koreje i odmah počeo razmišljati kud sad. Naletio sam na jeftine karte za Amman, Jordan. Pedeset eura povratna karta iz Budimpešte za studeni. Mislio sam, pa čak i ako ne budem mogao ići, 350 kuna nije puno za avionsku kartu. No, nakon nekoliko dana nešto mi nije dalo mira pa sam pogledao koji se još letovi u tom terminu nude iz Budimpešte. Ugledao sam Kijev, po cijeni od 600 kuna i rekao sam sebi: “To je to”. Nazvao sam prijatelja i pitao ga li bi išao sa mnom na u Kijev, točnije, Černobil. Odmah se zainteresirao i predložio da pitamo još nekoliko prijatelja – prepričava Viktor.

Na kraju su, osim njega, karte za Černobil kupili i Ivan Kraševac, Roberto Kuleš, Ivan Šaban i Petra Gregurović.

Sljedeće što su morali, bilo je pronaći agenciju s kojom će moći ući u zonu isključenja, za koju su potrebne dozvole, a pritom su svakako željeli posjetiti nuklearnu elektranu.

– Zašto baš taj toliko ozloglašeni Černobil? Uvijek svi pričaju, ako otiđeš tamo, narast će ti još jedna ruka, ozračit ćete se, preopasno je, Ukrajincima se ne može vjerovati i tako dalje. Sve najgore. E, baš zato, iz svoje znatiželje, želio sam iz prve ruke to doživjeti i provjeriti – kaže Viktor.

Podsjetimo, nuklearna katastrofa dogodila se u subotu, 26. travnja 1986., u 1 sat i 23 minute. Tog istog dana u gradu Pripjatu bilo je sedam vjenčanja. Dakle, apsolutno nitko nije bio svjestan veličine nesreće koja se događala tu noć niti posljedica koje je ona uzrokovala. Izvorni naziv “Černobilske elektrane” bio je Memorijalna elektrana “Vladimir Iljič Lenjin” i u to je vrijeme s četiri reaktora bila najveća nuklearna elektrana na svijetu, koja se nalazila tri kilometra od grada Pripjata, koji je u to vrijeme imao oko 50 tisuća stanovnika, dok je gradić Černobil imao oko 14 tisuća stanovnika te je od elektrane udaljen otprilike 15 kilometara. Zona isključenja je čitav pojas u krugu 30 kilometara od elektrane.

Tri sata vožnje

Viktor otkriva kako se već pri samom dolasku u kijevsku zračnu luku istočni sovjetski štih. Cijena autobusa od aerodroma do središta grada, dakle, pola sata vožnje, je svega dvije kune, dok je cijena noćenja u glavnom ukrajinskom gradu iznosila oko 350 kuna. Tog su prvog dana on i prijatelji razgledali hladni Kijev, koji se već u studenome smrzavao na -7 stupnjeva Celzijevih. U hotel su se vratili metroom, za koji karta također stoji dvije kune i ne dobijete kartu, već žeton, nešto slično žetonu za vožnju lunaparkom.

Sljedećeg jutra ispred hotela ih je dočekao agencijski kombi u kojem su bili vozač Miša i vodička Natalija. Zona isključenja od glavnog je grada udaljena oko tri sata vožnje. Putem su obaviješteni što smiju, a što ne smiju nakon ulaska u zonu te su potpisali  formulare jer se u zonu ulazi na vlastitu odgovornost.

– Od zanimljivosti, spomenuo bih da se recimo u zoni na otvorenom ne smije jesti niti konzumirati alkohol. Pušenje je dozvoljeno samo na posebno označenim mjestima i ništa se ne smije odložiti na zemlju. Zbog mogućeg urušavanja, zabranjen je ulazak u zgrade, a zabranjeno je i uzimati bilo kakve stvari iz zone. Čim više kože mora biti prekriveno. Ništa se ne smije dirati i bez pratnje se u zoni ne smije biti. Dugi rukavi i zatvorene cipele su obvezne, a pošto je temperatura bila ispod nule, drukčije nismo ni mogli.  Čim smo se više približavali zoni, osjećao sam sve veću  napetost i uzbuđenje. Pogled iz kombija je bio sve “siromašniji”, sa sve manje ljudi, a sve više drveća. Zapuštenost – otkriva Viktor.

U kombiju su im pustili i dokumentarac o Černobilskoj katastrofi, a pred sam ulazak zaustavili su se na benzinskoj postaji. Bilo je to zadnje mjesto na kojem su mogli kupiti vodu, kekse i sl. Jedna od najvažnijih stavki, kaže Viktor, bile su vlažne maramice jer ako se u zoni nešto dira, važno je odmah oprati ruke, a s obzirom na to da voda nije svugdje dostupna, potrebno ih je barem obrisati vlažnim maramicama.

Ulazak u zonu označava vojna kontrolna točka. Ondje su dobili dozimetre za kontrolu radijacije te dozvole za ulazak. Nakon pregleda vozila, konačno su ušli.

– Na prvi pogled sve izgleda dosta hladno i derutno. Priroda radi svoje nakon toliko godina bez ljudi. Nakon desetak minuta vožnje stajemo na prvoj stanici, gdje smo posjetili jedno od ukupno 94 sela koja su nakon nesreće morala biti napuštena. Moram priznati da je šetnja selom bila poprilično zastrašujuća. U kućama su ostaci privatnih stvari, onih koje zub vremena još nije pojeo do kraja. Neke kućice je pojela šuma, neke su se urušile. U onima u koje smo mogli ući, ostali su tek poneki dokazi nekadašnjeg života. Slike obitelji razbacane po podu, dječje igračke, obuća. Prazne boce. Zaista te prođe jeza prolazeći kroz kuće koje su zbog ljudske greške morale biti zauvijek napuštene – ističe naš sugovornik.

Nakon sela, uputili su se u Černobil, koji se sastoji od naseljenog i napuštenog dijela grada. U središtu grada nalazi se spomenik Lenjinu iz onog doba i spomenik “Wormwood star memorial”, posvećen svim “nestalim” selima poslije katastrofe. Razgledali su i radar “Duga”, kojemu je cilj bio detektirati nuklearni napad na SSSR u prvih nekoliko minuta nakon lansiranja. Osamdesetih je godina to bila stroga tajna. Inače, to je mjesto službeno bio dječji kamp.

Radar "Duga"
Radar “Duga”

– Čak je i kod skretanja za sam objekt, napravljena stanica za autobus s dječjim motivima na njoj. Radar je zaista impresivan, proteže se na 700 metara te je visok 150 metara, a za turiste je otvoren od 2013. godine. Ono što smo tamo mogli primijetiti, jest da je svuda kuda smo hodali na podu bio pijesak. Zašto pijesak? Zato što apsorbira radijaciju. Kompleks je, koliko god bio impresivan i ogroman, uistinu zastrašujući – otkriva Viktor.

Grad duhova

U kombiju su kod polaska dobili i jedan Gajgerov brojač, koji je sve do tada bio miran, međutim, poslije kompleksa “Duga”, kada su krenuli prema elektrani, on se aktivirao zbog čega je u kombiju nastala lagana panika, međutim, vodička ih je ubrzo smirila, pojasnivši da je to normalno. Kratko su stali kako bi fotografirali elektranu koja je, kaže Viktor, ogromna. Prije ručka morali su proći kroz uređaj za detekciju radijacije, što je u isključenoj zoni normalna pojava. Ručali su u kantini elektrane zajedno s radnicima, a zatim se zaputili prema “gradu duhova” Pripjatu. Taj je grad izgrađen za radnike nuklearne elektrane, a zbog toga što se nalazio odmah pokraj elektrane, „”upio“ je najviše radijacije. 36 sati poslije eksplozije kompletan je grad evakuiran te je postao trajno napušten.

Pripjat – ispred bolnice

– Prolazeći danas kroz Pripjat, teško možete zamisliti da je itko ondje živio. Sve je zaraslo, glavne ulice danas izgledaju poput šume. Neke zgrade su se već počele urušavati. Dakle, prvi sam se puta nalazio u tako velikom gradu, a da nije bilo buke, i strke, što djeluje itekako jezivo. Prolazeći pokraj nekadašnje škole, ostavljene knjige na stolovima, umjesto djece, lista vjetar. Na ploči je popustio jedan vijak pa ona napola visi, prozori su razbijeni, a boja se polako ljušti sa zidova. Kao da ste u nekom horor filmu. A “Gajgeri” svako malo polude. Ima jako puno mjesta i stvari koje su i dan danas radioaktivne. Iako u samom gradu radijacija nije velika, grad je prepun tzv. hot spotova. To je mjesto ili predmet koji je i dan danas iznimno kontaminiran. Prošli smo i pokraj bolnice, u čijim podrumima dan danas leže ostavljena odjela vatrogasaca koji su bile prve žrtve eksplozije. Taj je podrum danas jedan od najozračenijih dijelova zone te je razumljivo da nismo ni pokušali posjetiti taj prostor. Nakon nekoliko trenutaka našli smo se u središtu grada. Danas se više ni ne raspoznaje nekadašnja žila kucavica, glavni trg. Priroda je učinila svoje, sve je zaraslo. Na trgu se nalaze ostaci hotela, zgrade gdje je bila gradska uprava, veliki market. Kad si čovjek zamisli kako je to nekad izgledalo, zaista je impresivno. Iza svega toga, nalazi se i možda najpoznatije mjesto u Pripjatu, lunapark. Možda i najpoznatiji lunapark na svijetu koji nikad nije bio korišten. Postavljen je za proslavu “Prvog maja”, koji u Pripjatu nikada nije proslavljen, a danas stoji ondje kao simbol i podsjetnik na jednu od najvećih tragedija u povijesti čovječanstva – ističe naš sugovornik.

Dobili su priliku i ilegalno ući u jedno od stambenih zgrada, te se popeti na krov. Zgrada ima 17 katova.

– Jezivo je bilo hodati po zgradi od toliko katova, bez ijednog stanovnika. Iskoristili smo priliku te ušli u nekoliko stanova. Još se uvijek mogu naći privatne stvari ljudi koji su morali zauvijek otići. A s krova pogled jeziv i strašan. Tek se ondje vidi koliko je to bio velik i planski napravljen grad, kojeg polako, ali sigurno priroda uzima pod svoje.

Navečer su otišli na spavanje u “Hotel Desiatka” u Černobilu, u kojem vrijede posebna pravila. Izaći iz hotela se ne može, odnosno, može na samo jedan metar, koliko to rešetke na ulazu dozvoljavaju, a nakon 22 sata niti to, kako bi se spriječilo lutanje turista po gradu. Ne mogu se otvoriti ni prozori, pa Viktor kaže da ste do jutra u sedam sati kao u zatvoru. Ondje su dobili večeru i doručak, uz garanciju da je sva hrana uvezena iz Kijeva. Za smještaj naš sugovornik kaže da je bio iznad očekivanja.

Napokon elektrana

Sutradan su posjetili černobilsku brodsku luku, gdje se danas nalaze olupine radioaktivnih brodova, muzej vozila koja su služila za čišćenje nuklearnog otpada s krovova elektrane te selo Kopači, koje se nalazilo jako blizu mjesta nesreće, pa su, s obzirom na to da je imalo uglavnom drvene kuće, a drvo iznimno upija radijaciju, selo zakopali. Bio je to, pojašnjava Viktor, zapravo eksperiment SSSR-a koji je rezultirao time da su dobili jedno od najzagađenijih tala na svijetu. Tada je napokon stigao i trenutak koji je naš sugovornik jedva dočekao – posjet nuklearnoj elektrani.

Ulaz u elektranu

– Pošto nikad nisam bio u nuklearnoj elektrani, uzbuđenje je bilo tim veće. Po nas je došao vodič, zaposlenik elektrane. Prije razgledavanja, morali smo proći sigurnosne mjere, skeniranje te pregled stvari, provjeru putovnica i posebnih dozvola. Ono što me iznenadilo, je broj ljudi koji radi ondje. Ne biste nikad rekli da elektrana danas više ne proizvodi električnu energiju. Vodič nam je otkrio da ima oko 2300 zaposlenih. Prvo smo posjetili sklonište, u koje stane otprilike 1200 ljudi. To je isto sklonište bilo korišteno u noći kad se nesreća dogodilo. Nakon prolaska kroz nekoliko prostorija, došli smo do prostorije za sastanke gdje su se donosile ključne odluke nakon nesreće. Ako ste gledali seriju “Černobil“, onda zasigurno znate o kojoj je sobi riječ, međutim, razlike između serije i stvarnosti su velike, barem što se ove sobe za sastanke tiče.

Soba za krizne situacije

Ondje smo imali prilike vidjeti kakvi su se dozimetri koristili prije 30 godina, a kakvi danas. Jer, naravno, prije ulaska u elektranu dobili smo nove dozimetre oko vrata. U toj smo sobi morali ponovno potpisati neke dokumente kako bismo konačno krenuli u “zlatni koridor”, vidjeli kontrolne sobe i sve što ide uz to. Odveli su nas u svlačionicu kako bismo se zaštitili od radijacije. Dakle, dobili smo posebne navlake za cipele, kutu, kapu, rukavice i masku koju smo trebali staviti tek kad smo se približili reaktoru broj četiri. Konačno smo došli na “zlatni koridor”. To je hodnik koji povezuje sva četiri reaktora te naposljetku vodi do reaktora broj četiri koji je eksplodirao. Zašto je dobio ime “zlatni“? Naime, nakon nesreće morali su odstraniti desetak centimetara sa zidova da uklone radijaciju, a sve kako bi hodnik bio prohodan i siguran. Na ta mjesta postavili su aluminijske ploče zlatne boje, koje su bile jednostavne za održavanje. Moram priznati da šetnja tim hodnikom nije ugodna, pogotovo kad si zamisliš paniku koja je vladala kad se nesreća dogodila. Uz sve to, svjetla na nekim dijelovima ne rade ili trepere. Osjećaj je zapravo kao da se nalaziš u horor filmu. Nakon desetak minuta hodanju po tom hodniku, posjećujemo sobu s djelatnicima elektrane. Elektrana danas služi za usmjeravanje električne energije iz drugih elektrana prema regiji gdje se nalazi glavni grad Ukrajine. Sve zapravo izgleda dosta nestvarno jer u toj prostoriji rade ljudi. Izađeš natrag na hodnik, pogledaš van kroz prozor, na tračnicama vidiš stari radioaktivni vlak. Ne možeš, a da ne pomisliš kakav je osjećaj raditi u elektrani koja je toliko opasna, primjerice, da ti na poslu ne smije ništa pasti na pod, jer ako padne, moraš provjeriti da nije slučajno kontaminirano – prepričava Viktor pun dojmova.

Zlatni koridor
Zlatni koridor

Šetajući dalje po “zlatnom koridoru”, došli su do kontrolne sobe broj tri, koja je zapravo ista kao i kontrolna soba broj četiri, u kojoj su ljudske greške te splet nesretnih okolnosti prouzročile najveću nesreću u povijesti čovječanstva. Ondje su im objasnili kako funkcionira rad reaktora te kako je došlo do nesreće.

– Zaista je bilo nevjerojatno stajati u toj prostoriji. Zapravo je nezamislivo da su ljudi u takvoj kontrolnoj sobi s nekoliko krivih odluka uništili na tisuće i tisuće života, na tisuće i tisuće domova – ističe Viktor.

Kada su se zaputili hodnikom prema četvrtom reaktoru, Gajgerov brojač je naglo počeo označavati veće količine radijacije.

– U kontrolnu sobu četvrtog reaktora se može ući, međutim, u našoj turi to nije bilo planirano. To se posebno naplaćuje. A količina radijacije u toj sobi je i do 40 tisuća puta jača nego što je dopušteno, pa se na taj rizik nismo odlučili – kaže naš sugovornik.

Na kraju hodnika došli su do spomenika Valeriju Khodemchuku. Taj je sovjetski inženjer poginuo u noći nesreće, a njegovo tijelo nikada nije pronađeno. Zbog toga svake godine na dan obilježavanja nesreće njegova obitelj dolazi odati mu počast kod spomenika. Inženjer Khodemchuk se u vrijeme nesreće nalazio na mjestu gdje se nalaze pumpe za vodu i to je bilo sljedeće mjesto koje su Viktor i njegovi prijatelji posjetili.

Spomenik u elektrani

Zanimljivo je da je u zlatno doba elektrane jedan tjedan rada bio dovoljan da se isplate plaće svim zaposlenicima i namire svi troškovi potrebni za mjesečni rad elektrane, dok je preostala tri tjedna elektrana ostvarivala čisti prihod.

Ručak u kantini

Nakon razgledavanja, naši su se avanturisti uputili u kantinu elektrane, gdje su dobili pravi “ukrajinski gablec” – komad svinjetine s krumpirom i salatu. Ručak ima je bio uračunat u cijenu posjeta, a inače stoji tek 11 kuna. Nakon ručka, uputili su se do male zgrade tik uz sarkofag koji pokriva uništeni reaktor broj 4. Sarkofag je zapravo naziv za omotač koji je postavljen nad uništenim reaktorom, a cilj mu je, naravno, spriječiti širenje daljnje radijacije. Na njega je utrošeno više od dvije milijarde eura, i najveća je pokretna konstrukcija ikad napravljena. To je privremeno rješenje koje bi trebalo potrajati barem 100 godina.

– Sarkofag je zabranjeno fotografirati, no vodič nam je rekao da, ako nema vojske, iskoristimo trenutak, pa smo okinuli nekoliko fotografija – opisuje Viktor posjet posljednjoj stanici najpoznatije elektrane na svijetu.

Kako je Pripjat trajno nenaseljen, a nekad je služio za prebivalište radnika, nakon nesreće 50 kilometara od elektrane sagrađen je novi grad, Slavutič, gdje živi većina ljudi koji su bili evakuirani poslije nesreće.

Prije izlaska iz zone, posjetili su i vrtić u selu Kopači.

– Možda bolje da nismo. Bilo je potresno vidjeti potrgane lutke, krevetiće bez madraca, note dječjih pjesmica, pokojeg raspadnutog plišanca… Zaista je bilo tužno. Nakon toga smo se zaputili prema Kijevu, s time da smo prije izlaska iz zone morali proći dvije kontrolne točke i dvostruku provjeru radijacije, koja je pokazala da nismo ozračeni – otkriva Viktor, koji ističe kako vas posjet černobilskoj zoni isključenja ne može ostaviti ravnodušnim.

– Ovo je zona snažnog otrježnjenja, a s druge strane iznimno prekrasno mjesto. Vidjeti kako nekoliko pogrešnim komanda može napraviti nezamislivu ekološku katastrofu i donijeti na desetke tisuća smrti, na desetke tisuća rakova i popratnih bolesti, zaista je strašno, kao i s druge strane vidjeti prirodu koja tridesetak godina poslije nesreće doslovno “guta” sve pred sobom i kako asfaltirane ulice postaju šuma. Priroda sve uzima natrag i obnavlja na “početne postavke”. Vi se osjećate doista jako smireno, iako je u nekim trenucima atmosfera i malo neugodna. Na ovakvu turu treba poslati sve ljude koji u rukama imaju moć, da postanu svjesni snage i eventualne posljedice moći, da postanu svjesni da s nekoliko pogrešnih odluka nestaje sve i to, nažalost, nepovratno – ističe naš sugovornik te zaključuje kako putovanje zaista nije opasno po život.

– U dva dana koliko smo se zadržali u isključenoj zoni, bili smo izloženi radijaciji istoj kojoj ste izloženi kod tri sata letenja. Dakle, sigurno je. Definitivno se ima što vidjeti, ali i naučiti – kaže oroslavski avanturist.

Najnovije po kategorijama

Objavljeno u isto vrijeme

Pročitajte više s našeg weba

Prijavite se na naš newsletter