Od kako je u ljeto prošle godine otvorila svoju Facebook stranicu “Dra’n’gulie“, privukla je više od dvije tisuće oznaka “sviđa mi se“, a unikatne modne detalje koje ručno izrađuje, obožavaju žene diljem Hrvatske. Iza svega stoji 30-godišnja Dragica Kantoci iz Pregrade, koja je nakon završenog Tekstilno – tehnološkog fakulteta, smjera odjevno inženjerstvo, i nekoliko poslova koji je nisu ispunjavali, prošle godine odlučila otvoriti vlastiti obrt i krenuti u avanturu u kojoj uživa iz dana u dan. Proizvode izrađuje u svojoj sobi, na adresi Ulica Stjepana Radića 4, a u intervjuu nam je otkrila kako izgleda jedan njezin radni dan, kada je zavoljela šivanje i kamo odlazi najviše njezinih proizvoda. 

Kada se u tebi probudila želja da se baviš šivanjem, modom, modnim detaljima?

Ideja se probudila još kada smo se kao djevojčice na ulici igrale modne revije. Od stare odjeće izrađivale smo nove kreacije, uz mala uputstva o korištenju igle i konca i već sa sedam godina osjećala sam se u tome kao majstor, iako sam bila miljama daleko od toga.

Kada si naučila šivati?

Zapravo, sve što sam naučila vezano uz kreativne poslove, bilo je promatrajući svoje sestre. Oduvijek sam im se divila i bilo mi je “pod normalno“ da i ja znam raditi ono što znaju one. Nekako sam znala da ću jednog dana, “kad odrastem“, imati nešto svoje, ali svi znamo da to ne ide preko noći.

Kada si i zašto odlučila pokrenuti vlastiti brend?

Radila sam u struci u nekoliko poduzeća i na fakultetu kao asistentica, gdje sam upijala sve što sam mogla i što mi je bilo korisno, kako bih danas radila ovo što radim. Zadnji posao od mene je zahtijevao sve ono što i ja danas zahtijevam od sebe – brzinu, malu toleranciju na pogreške, više od osam sati rada dnevno, ponekad do kasno u noć i slično, ali sve to za tuđu ideju. To me, naravno, nije ispunjavalo i odlučila sam da je došlo vrijeme “guglanja“ o otvaranju vlastitog obrta, vlastite ideje. Svi ljudi oko mene bili su mi velika podrška jer su znali da postoji vizija.

Je li bilo teško pokrenuti vlastiti posao i koliko je to rizično?

Pokretanje vlastitog posla bila je špranca koju je trebalo slijediti. Postoje upute i rokovi kojih se treba pridržavati i čuvati sve papire. Sve bitne informacije saznaju se putem, od ureda do ureda, u grupama na Facebooku i zvanjem Plavog ureda, gdje rade ljudi educirani za sva pitanja vezana uz paušalni obrt.

Zašto baš mašne i trake za kosu, odakle ideja?

Trebalo mi je četiri mjeseca da osmislim što konkretno želim i mogu raditi, a da stavka vremena, isplativosti i mojeg najvećeg zadovoljstva u radu bude zadovoljena. Ideje su bile razne, od oslikanih kožnih novčanika, tunika za djevojčice, tiska vlastitih crteža na šalice, ali prevagnuli su modni detalji, odnosno, prevagnuo je tekstil, drangulije. Napravila sam sastanak sa svojim sestrama, koje su odobravale svaku moju ideju i za sebe poželjele takve proizvode. Počelo je od ogrlica koje su u početku imale na sebi veliku mašnu, a koju sam kasnije ipak odlučila raditi zasebno, kao ogrlicu, odnosno kravatu. Bila sam presretna kad sam prvu stavila oko vrata. Znala sam da tu počinjem s usavršavanjem proizvoda i osmišljavanjem sličnih, pa su tako nastale i trake za kosu. Sredinom kolovoza 2019. godine obrt je bio otvoren. Došlo je vrijeme za prve objave i dobivanje prvih povratnih informacija, pošto poslujem isključivo predstavljanjem preko društvenih mreža. Taj datum meni je kao početak moje osobne ere i nikad neću zaboraviti to lupanje srca.

Je li prodaja odmah krenula?

Reakcije su bile nevjerojatne, divne, više od očekivanoga i mogu reći da se sada već osjećam kao prava obrtnica.

Koliko ti je vremena potrebno za izradu jednog modnog detalja?

Pretežno jednom tjedno nabavljam nove materijale, koje pomno biram jer želim da budu onakvi kakve bih kupila i sebi. Vrijeme izrade ovisi o finoći materijala i zahtjevnosti ručnog, ali i strojnog šivanja određenih dijelova.

Sjećaš li se nekog posebnog zahtjevnog modnog detalja koji si izrađivala?

Najzahtjevniji proizvod koji sam izrađivala, bila je mašna od debelog matiranog satena kroz čije slojeve mi je, pri ručnom šivanju, igla jedva prolazila pa sam je za svaki ubod morala provlačiti kliještima.

Jesi li neki svoj proizvod prodala nekoj poznatoj osobi?

Osobno mi se poznata osoba za narudžbu nije javila, osim ako je dobila na poklon, kao jedna saborska zastupnica, koliko mi je poznato.

Kolika je cijena?

Cijene se, za sada, kreću od 80-ak do 150 kuna. Izvor novih ideja je nepresušan, tako da će u ponudi biti još raznih slatkih modnih detalja za ženski, a nadam se jednog dana i za muški rod.

Kupuju li tvoje proizvode više Zagorke ili žene iz drugih krajeva Hrvatske?

Dra’n’gulie najviše kupuju žene iz područja Zagreba i Varaždina, zatim iz Zagorja, a sve više i iz Dalmacije, pa čak i s naših otoka.

Kakve su reakcije kupaca?

Reakcije kupaca su onakve kakve poželi svatko čiji ručni rad dospije u ruke krajnjeg korisnika – oduševljavajuće.

Kako izgleda tvoj radni dan? Je li teško biti obrtnica?

Dan mi izgleda tako da se organiziram kako god mi odgovara, dokle god nemam djece. U pravilu u ovom poslu nema “malo radim, malo ne radim“. Često ljudi s tom idejom ulaze u obrtništvo, no to je posao kojem se mora pristupiti ozbiljno i jedino ako postoji volja za rad. Upiti i narudžbe mojih kupaca kreću od ranog jutra pa sve do ponoći pa, ako ne iskomuniciramo narudžbu odmah, kupac će čekati, što meni nije plus i u tom bi mi se slučaju gomilale poruke za idući sat, dan itd. Uz to, tu je i sama izrada: krojenje, strojno i ručno šivanje te završno glačanje. Zatim izrada pakovanja, vođenje administracije, fotografiranje proizvoda, vođenje stranice i odlazak u poštu. I tako svaki dan. Nabava materijala mi je posebno uzbudljiv dio posla za koji izdvojim cijeli dan jednom tjedno jer me zanima što ima novog u prodavaonicama tkanina. Na pitanje “Je li teško biti obrtnik“, odgovor je – Apsolutno, ako u tome što radiš, nema strasti. Po prirodi sam poprilično ubrzana, a da nisam, ovime se vjerojatno ne bih mogla baviti.

Planiraš li proširenje asortimana i možda neka zapošljavanja?

Kako svaki posao ima svoje cikluse, vjerujem da će se i u mojem kroz vrijeme uvoditi novosti, a vjerujem i zapošljavanja, ako se ovako nastavi.

Što bi savjetovala mladima koji bi voljeli pokrenuti vlastiti posao?

Poručila bih im da nemaju više što čekati. Neka se educiraju, čitaju tuđa iskustva, razrade svoju ideju, napišu dobar poslovni plan, zatraže poticaje, kojih će vjerujem još biti, i krenu u avanturu. Imamo samo taj jedan život, a ja si nisam htjela dopustiti da budem bakica koja je na sebe ljuta jer je u mladosti bila prelijena pokrenuti se i iskoristiti svoj potencijal. U najgorem slučaju, mogu se samo vratiti na staro, gdje sam bila i prije, ali s jednim velikim iskustvom više.