Nik Titanik, pravog imena Nikola Plečko (45), jedan je od najpoznatijih hrvatskih karikaturista, iza kojeg je već 25 godina rada i praćenja svih aktualnih javnih, posebno političkih zbivanja. Ovaj rođeni Zagrepčanin studirao je na Ekonomskom fakultetu, no oduvijek je slutio da to nije njegov poziv. Danas je samoprozvani “kroničar hrvatske gluposti” koji već 13 godina svakodnevno kreira karikature za dnevni list “24 sata”, a sasvim slučajno u tijeku razgovora otkrili smo i kako ima zagorske korijene. S obzirom na to da je podrijetlom iz Donje Stubice, ne čudi što je za temu svog prvog strip albuma odabrao Seljačku bunu, a uz to, u intervjuu nam je otkrio i kako na njegove karikature reagiraju političari, kako se osjećao kada je iz političkih razloga u počecima karijere izgubio dva posla, kako izgleda njegov radni dan i, naravno, koje su njegove najveće karikaturističke muze.

Kada ste zapravo počeli crtati i kada ste prepoznali svoj talent za karikature?

To je došlo samo po sebi. Od malih nogu, prije sam procrtao nego što sam prohodao. Znači, crtam od kad znam za sebe, sjećam se da sam bio opčinjen formulama još kad sam imao tri – četiri godine i to su bili nekakvi moji prvi crteži. Sa šest godina sam nacrtao prvi strip, jer smo zapravo svi mi koji smo odrastali osamdesetih godina i bavili se crtanjem, bili fascinirani stripovima i zaljubljeni u Alana Forda i svi smo odrasli na Alanu Fordu, pa smo željeli napraviti nešto slično. Dakle, strip je bio prva ljubav, a karikatura je došla nešto kasnije.

Kada je objavljena vaša prva karikatura?

Bilo je to 1994. godine, u studentskom listu “Puls” i radilo se o portretnoj karikaturi Davora Gopca jer je bio objavljen intervju s njime, pa je redakciji trebala ilustracija. E, sad, kako su oni došli do mene, to se baš dobro ne sjećam.

Kako i kada ste onda postali Nik Titanik?

Sredinom devedesetih pokušavao sam nuditi svoje karikature nekakvim tjednicima ili mjesečnicima, negdje s više, negdje s manje uspjeha, scena je bila takva kakva je bila. U to sam vrijeme bio student Ekonomskog fakulteta, ne misleći da ću se ikada profesionalno uspjeti baviti onime čime se sada bavim, i kolege i prijatelji su me uglavnom, s obzirom na to da se zovem Nikola, zvali Nik te su dodavali nekakve nastavke tom nadimku. Kada je 1997. godine izašao film “Titanic”, počeli su me zvati Nik Titanik i to mi je bio nadimak, ni na kraj pameti mi nije bilo da će to biti pseudonim pod kojim ću jednog dana raditi. I onda tek negdje 1999. godine se zaljubljujem u političku karikaturu i počinjem se probijati na sceni. Prvi radovi bili su objavljeni u “Nedjeljnom Vjesniku”, “Slobodnoj Dalmaciji”, i kako sam trebao počeo graditi nekakav svoj brend, pseudonim je došao po prirodi stvari i tako je i ostalo. Od tada sam Nik Titanik i više me ljudi zna tako nego pod mojim pravim imenom, što je neki puta i dobro.

Čime se sve danas bavite?

Za “24 sata” radim dvije karikature dnevno, već više od 13 godina, radi se o političkim, estradnim i sportskim karikaturama. Drugi dio posla su mi portretne karikature po narudžbi za privatne klijente, a treći dio su nekakvi agencijski angažmani, pa sam tako već posljednjih desetak godina ilustrator na Samoborskom fašniku, a tu su i ilustracije slikovnica, knjiga, ilustracije za reklame i slično. Također, u posljednje dvije godine vratio sam se i svojoj prvoj ljubavi, a to je strip, pa sam radio na strip albumu koji je objavljen ovih dana.

Radi se o strip albumu “1573.”, inspiriranom Seljačkom bunom. Zašto baš ta tematika, koja je posebno bliska nama Zagorcima?

Pa moram priznati da i ja vučem korijene iz Zagorja i od malih nogu osjećam da imam nešto zajedničko sa Seljačkom bunom, tako da je već od malih nogu dosta mojih crteža bilo vezano upravo uz Seljačku bunu. Kad sam bio prvi razred osnovne škole, napravio sam veliki crtež s nekakvih 150 likova, prikaz završne bitke kod Stubice. Kad sam išao u srednju školu, napravio sam jedan pokušaj vlastitog stripa i tema je bila baš Seljačka buna. A sada, kad sam napokon odlučio da ću napraviti jedan pravi strip koji će ljudi moći čitati i kupiti, tema nije mogla biti ništa drugo nego Seljačka buna, ali s obzirom na to da sam u zadnjih 10 – 15 godina izgradio svoj karikaturistički stil crtanja, odlučio sam u tom stilu i napraviti taj strip, pa ima tu i nekih likova iz karikatura, poput Štefice Jambriščak, a tu su i Matija Gubec, Ilija Gregorić, dakle, pravi povijesni likovi, pa je tu i Petrica Kerempuh, neki Turčin i tako. Znači, tu ima povijesti i šarolikog društva, od žumberačkih uskoka do Osmanlija. Zato pozivam ljude da nabave strip i uživaju, a vjerujem da je nama Zagorcima to posebno zanimljivo jer smo dosta emotivno vezani uz sve to.

Iz kojeg kraja vučete korijene?

Iz Donje Stubice, ali su tu i Oroslavje i Krapinske Toplice… Ma ima svega.

Kad smo kod Zagorja, u jednom ste intervjuu spomenuli kako je vaš poznanik u Svetište Majke Božje Bistričke odnio portret pape koji ste vi nacrtali i prodao ga, pa ste zapravo onda shvatili koliko možete zaraditi u ovom poslu.

Da, bilo je to početkom devedesetih, kad sam išao u srednju školu i počeo raditi portretne karikature. Moj je otac imao dosta šarolik krug prijatelja i poznanika pa je jedan od njih preko njega naručio portret pape Ivana Pavla II., ja sam to napravio, nije to bila karikatura, nego više portret, i onda je on to prodao u Mariji Bistrici za jako veliku svotu novca, pa sam kao srednjoškolac skoro godinu dana imao za izlaske.

Već ste kao student radili za “Panoramu” i za “Danas”, a onda vam je u oba slučaja suradnja otkazana iz političkih razloga. Kako ste se osjećali, je li vas to razočaralo?

Nije bilo baš lako, štoviše, za mene kao mladog, neizgrađenog autora, to je bilo šokantno. Što se tiče “Danasa”, radilo se o otkazivanju suradnje od strane Hloverke Novak – Srzić, koja mi je ostala dužna i neki novac. Za tjednik “Panorama” radio sam političke karikature, i to u vrijeme kada je to bilo dosta opasno, jer devedesetih nije bilo nekakve demokracije, nemojmo se zavaravati, pa sam prešao granicu koju nisam smio prijeći i zbog toga dobio otkaz, iako, kad se danas pogleda zbog čega, to je zaista bilo banalno.

Sami ste se nazvali “kroničarem hrvatske gluposti”, pa me zanima je li onda Hrvatska dovoljno inspirativna za vas?

Mislim da se odgovor nameće sam po sebi. Uvijek će tu biti posla za političke karikaturiste i za druge ljude koji se bave humorom. Inspiracije, nažalost, nikad neće nestati.

Koliko vam treba od ideje do realizacije, primjerice, jedne karikature za “24 sata”?

Treba mi sve manje vremena jer već imam dovoljno iskustva u svemu tome i znam kako i koje teme obraditi i na što će publika dobro reagirati. Puno puta je tu i moja osobna frustracija koja me potakne da nešto jednostavno moram obraditi. Do podneva uglavnom radim portretne karikature po narudžbi, a onda počinjem malo gledati po portalima što je aktualno i što bi se moglo obraditi. Od 13 do 14 sati uglavnom crtam prvu karikaturu, a od 14 do 15 sati sportsku, s time da su te sportske malo ležernije i ne moraju nužno pokrivati nekakve aktualne događaje.

Kako odgovarate na kritike?

S godinama rada čovjek stekne iskustvo da ne reagira na provokacije i kritike koje nisu konstruktivne, vrijeđanja i slično, pogotovo na društvenim mrežama, koje dopuštaju kojekakvim provokatorima da djeluju. S druge strane, treba biti i samokritičan i slušati bilo publike, kako reagira na određene stvari, pa se shodno tome karikaturist koji drži do sebe, pokušava popraviti, no, zadržavajući svoj umjetnički integritet i principe. Bilo je kritika da sam neshvaćen, ali u ovom mi je poslu važno da se ja dobro zabavim, da pošaljem neku poruku, a ako je to nekome još smiješno i prihvatljivo, tim bolje. Ali, ponavljam, najvažnije mi je da sam ja zadovoljan sa svojim uratkom i da se dobro zabavim.

Naljute li se političari i druge osobe iz javnog života na vas? Jeste li ikad imali otvorenih prigovora?

Direktno ne, ali čujem. Naši političari ipak nisu toliko glupi da bi napadali mene i samim time moje pravo na javno mišljenje i kritiku javnih osoba, ali puno puta sam čuo od strane svoje redakcije i glavnih urednika da je bilo kojekakvih primjedbi i iz Ureda predsjednice i iz Ureda premijera, doduše, ne Plenkovića, nego nekih bivših. Ali to je sve dio posla i sve to prihvaćam sa smiješkom.

Je li bilo nekih ozbiljnijih prijetnji?

Jedino su mi u dva navrata bušili gume na automobilu pred kućom, ali nikad to nije bilo popraćeno nekakvim prijetećim pismom, da bih znao zbog čega, a nikad se nije ni otkrio počinitelj. No, i to prihvaćam kao dio posla, nažalost, koliko god to neobično zvučalo.

Koja vas osoba iz javnog života onda najviše inspirira?

Kao što sam već puno puta rekao, moje dvije najveće karikaturističke muze su bili Stjepan Mesić i Neven Ciganović. Ciganović je čak došao na otvorenje jedne moje izložbe, pa sam mu poklonio jednu njegovu karikaturu, kao znak zahvale što mi je dao mnogo materijala u tijeku karijere. Što se tiče ovih aktualnih političara, tu je svakako naša predsjednica. Ja jedva čekam njezin glavni predizborni skup, bit ću u prvom redu i stvarno ću navijati da ona osvoji još jedan petogodišnji mandat jer onda je to stvarno puno posla za mene i osiguran veliki prosperitet. Nadam se da neće biti potreban drugi krug.

Nailazite li i danas na cenzuru?

U počecima mog rada za “24 sata” je bilo nekoliko karikatura koje su bile cenzurirane ili bolje rečeno, nazvali su me prije odlaska u tisak bi li se tekst mogao malo modificirati, ali mogu reći da posljednjih 12 godina nisam imao nikakvih problema ne samo s cenzurom, već niti s primjedbama od strane redakcije. Naravno, čovjek s vremenom i nauči kako obraditi neke teme. Uvijek treba piknuti, a ne probosti, odnosno, treba biti pametan. Ne sviđa mi se što mnogi humoristi prelaze granicu dobrog ukusa. Nema potrebe za tim.

S obzirom na to da ste kroničar hrvatskog društva već 25 godina, je li stanje u hrvatskoj politici danas bolje ili je sve gore, prema vašem mišljenju?

Popravilo se nije jer još uvijek se događaju nekakve nebuloze koje čovjek ne bi očekivao u današnje vrijeme. Jako dobro pitanje, možda bi o toj temi trebalo napraviti nekakav okrugli stol. Sve je drugačije, možda nije toliko divlje, ali opet vidimo da se događaju neke stvari koje se ne bi smjele događati u današnje vrijeme. Primjerice, Fimi media i Sanader. Bio je to slučaj u kojem su oni mislili da su toliko nedodirljivi, a onda se dogodilo to što se dogodilo. Druga je stvar što ta suđenja traju toliko dugo i vjerojatno nikad neće biti osuđeni kako treba, ali ispada da ova nova garnitura političara opet radi iste stvari, kao da nisu ništa naučili i još uvijek misle da su nedodirljivi. To me fascinira.

I za kraj još jedno pitanje… Jeste li se ikad šalili na račun Zagoraca?

O, puno puta. Tu se uglavnom bavim nekim stereotipima – Zagorci, vino i seks.