Povodom Mjeseca borbe protiv ovisnosti, koji se obilježava od 15. studenoga do 15. prosinca, posjetili smo Terapijsku zajednicu za ovisnike o drogama i drugim opojnim sredstvima “Moji dani“ u Đurmancu. Ondje smo susreli 37-godišnjeg R. T. s Krka, koji se u Terapijskoj zajednici nalazi malo više od četiri mjeseca. Voditelj je radionice u kojoj korisnici izrađuju razne suvenire kršćanske tematike, a s nama je podijelio svoju tešku životnu priču o ovisnosti, koja ga je i dovela u Đurmanec.
– Sve je počelo zbog društva. Još u mlađim danima skupljala se odabrana ekipa, sve nas je to zanimalo i sa 16 godina počeli smo uzimati marihuanu. Neki su probali i ostali na tome ili jednostavno odustali, a ja sam nastavio, ali ne samo s marihuanom, bilo je tu i party droge, ecstasyja i LSD-a i to je trajalo do 2001. godine, dok nisam otišao u vojsku. Tada sam imao 19 godina i u vojsci sam upoznao jednog prijatelja. Saznao sam da on radi s malo jačim i težim drogama, uličnog naziva “horse“, a pošto sam bio labilna i povodljiva osoba, nije me bilo teško nagovoriti, pa sam i ja probao. Svidjelo mi se uživanje u tom “horseu“ i dilanje, i kad sam to radio osjećao sam se kao frajer, a nisam razumio da time štetim sebi i drugima – govori nam R. T., koji je ubrzo postao teški ovisnik o heroinu.
– Sada, kad pogledam unatrag, ne mogu vjerovati da je prošlo toliko vremena, punih devet godina, i da sam još uvijek živ. Još sam dobar ispao. Počeo sam s jednim gramom na nos, a potom sam uzimao dva i pol do tri grama na dan. Prijatelj i ja bi uzeli pet grama, kao, to će nam biti dovoljno za pet dana, prođe tri dana i više nemamo, idemo po još jer nam treba još kako bismo se osjećali ugodno. Više nismo uzimali na nos, nego na venu – govori nam te dodaje kako se tri puta predozirao i vidio Boga, ali ni to mu nije bila dovoljna pouka.
Pobjegao s hitne
– Prvi put sam otišao kod frenda koji je došao s broda i sredio je dobru robu. Dao mi je za 200 kuna i rekao: “Nemoj staviti sve jer će ti biti prejako”, ali, naravno, ja sam uzeo sve, otišao autom u jednu uličicu, napravio nekih sto metara i probudio se u hitnoj, gdje su mi rekli: “Gospodine, vi ste se predozirali i jedva ostali živi. Sad moramo čekati policiju da nam date iskaz“. No, ja sam pobjegao, iako sam jedva hodao. O tome sam šutio mjesec dana i onda mami pokazao pismo koje su mi dali, kako sam bio na hitnoj i što se dogodilo i tek onda se oko toga stvorila drama. Drugi put mi je jedan prijatelj naglo sve stisnuo i odmah me srušio, a tako je bilo i treći put, sjećam se da su me oživljavali. Sreća je bila da me svaki put netko pronašao, jer sam jednog prijatelja tako izgubio. Ostao je sam i drugi dan našli su ga mrtvog – otkriva R.T.
S droge se pokušao skinuti nekoliko puta, ali uvijek neuspješno.
– Par puta sam se probao skinuti na suho, ali mi to nije bila dovoljna pouka, i dalje sam nastavio, dok nisam vidio kako izgledam i skužio da se raspadam. Sav sam bio u točkama, rupama i nikakav. Čuo sam za te terapije tabletama i to mi je bilo dobro, bile su mi prepisane i uvijek dostupne, no ni njih nisam uzimao kako treba. Uzimao sam ih intravenski i svakako, da bih nakon nekog vremena saznao da je to štetnije nego išta. Osam dugih godina uzimao sam te tablete i jednostavno skužio da više ne mogu, da su mi i kosti počele propadati i da je to bilo najgore što sam ikad uzeo. Jednostavno nisam mogao bez toga, bilo to dva ili 22 miligrama, morao sam imati. Spašavalo me što sam konstantno, uz drogiranje i terapije, radio i to me izvlačilo. Tko zna, da nisam, možda više ne bi ni bio živ. I prijatelji su me vukli van, ali ja opet po svom. Zato sam i izgubio povjerenje obitelji i sve mi se raspalo – pojašnjava ovaj ovisnik i dodaje kako ima sestru koja ima dvoje male djece i s njom nije pričao sve to vrijeme. Ono što ga je naposljetku potaknulo da krene na liječenje, bilo je to što nije mogao posjećivati svoje nećake.
“Idem u Vrapče”
– To me od jednom počelo pogađati. Jednog dana došao je suprug moje sestre i u prisustvu mog oca pitao me što ja mislim sa svojim životom i bih li htio ići u bolnicu Vrapče na detoks, no, nakon tog razgovora, svatko je otišao svojim putem, ali ja sam se sjetio te male dječice koju sam vidio svega jedanput i to me pogodilo, te sam isti dan rekao: “Idem u Vrapče”. Tamo sam bio malo više od mjesec dana, skinuo sam se, hvala Bogu, od svega. Ali vidio sam da to još nije dovoljno i odlučio sam otići u terapijsku zajednicu, da još poradim na sebi. Imao sam i neku terapiju za smirenje, ali i to sam izbacio, želio sam vidjeti mogu li bez toga. Prvi tjedan sam htio otići, nešto me vuklo van, ali pomirio sam se sa situacijom i ostao. Trenutno mi je jako dobro ovdje, tako da mi je i sve teže otići, jer je to moja druga obitelj. Vani me prihvaćaju i bodre me. Sestra, koja me najviše mrzila, sad mi je najveća podrška – ističe R. T., koji ne krije kako čovjeku treba vremena i vremena da se nakon toliko godina ovisnosti, oporavi.
– Odlučio sam ostati koliko god treba, ali ne želim da me se forsira, jer mi je to nešto najgore. Još uvijek imam problema sa psihom, jer znam planuti, ali ne bez razloga, jer ne volim nepravdu. Ovdje mi je super, dolaze novi korisnici i prilagođavamo se jedni drugima. Volim raditi, posao me opušta i u njemu uživam. Na sve to gledam ovako – možete biti ovdje jednu godinu ili pet godina i jednako možete pasti nakon jedne ili pet, važno je samo to koliko smo jaki, jer je vani sve drugačije. Tu razmišljam o budućnosti. Volio bih imati ženu i dijete, posao, skrasiti se i živjeti normalan život. Želim i promijeniti okolinu, htio bih nastaviti živjeti ovdje, ne da bježim, nego jednostavno u svom mjestu nemam pravih prijatelja, svi su mi zabili nož u leđa i dosta mi je toga. Želio bih osjetiti kako je to otići na ljetovanje. S obzirom na to da sam uvijek živio na moru, bilo mi ga je preko glave – šali se naš sugovornik.
Obiteljsko nasilje
Na ovisnost je, kaže, osim društva, zasigurno utjecalo i teško djetinjstvo.
– U djetinjstvu smo sestra i ja bili nerazdvojni, dok je otac puno pio i tukao nas. Sestru sam konstantno štitio, koliko god da sam ja dobio batina, nisam dao da je otac dira. Znao ju je udariti, ali ja sam se s njim oko toga posvađao, iako sam bio mali. To nisu bile normalne batine, uzeo bi vojnički remen ili nas udarao čizmom u glavu, od čega imam ožiljke. O tome nisam nikome pričao. Prvi sam puta o svom djetinjstvu progovorio kad sam došao ovdje. Lagao sam, govorio da sam pao, bilo me sram izdati oca, jer je inače bio dobar čovjek. Ali koliko god bih ja dobio batina, uvijek sam se inatio i bježao kroz prozor. Jedanput me je čak i ulovio i rekao: “Čekaj da ti dam ruku i pomognem“. Kasnije je vidio da to više nema svrhe, počeo me puštati i sve mi je dozvolio, a ja sam pazio na njega i skrivao mu ključeve od auta, da mu se pijanom nešto ne dogodi. Na mamu nikad nije digao ruku i to mu sigurno ne bih dopustio. I od toga su mi ostale posljedice, ne volim kad netko prema meni ide jakim tonom i dere se, ja odmah planem i potukao bih se. To me odmah vrati u prošlost i sjeti na ponašanje oca i to je problem kojeg ne mogu nikako riješiti. Inače, otac je prije dvadeset godina prestao piti i postao je sasvim drugi čovjek. Svaka mu čast. I ja idem tim, samo malo težim putem, ali sigurno ću uspjeti – sa suzama u očima govori R. T., te dodaje kako su mu roditelji riješili sve dugove i kredite.
– To me muči jer znam da kad – tad to moram vratiti, iako mi kažu da ne treba, ali ja nisam takav čovjek. Volim raditi i nikad nikoga nisam ni za što zakinuo. Nikome ne želim ostati dužan, a kamoli roditeljima. Roditelji žive na Krku, a sestra u Rijeci. Svima je dobro, samo sam ja bio problem koji je sve kočio i nadam se da ću uspjeti vratiti povjerenje. Možda kod mama i sestre, ali kod oca nikako ne. Ipak, želim odavde otići ponosan i uzdignute glave – zaključuje naš sugovornik.
KROZ TERAPIJSKU ZAJEDNICU “MOJI DANI“ DO SADA JE PROŠLO NEŠTO VIŠE OD 500 KORISNIKA
“Glavni instrument su takozvane orijentacijske grupe, a život se odvija po pravilima”
Udruga za prevenciju ovisnosti i pomoć ovisnicima “Moji dani“ s radom je započela 2002. godine, a Terapijska zajednica 2003. godine. Financira je Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku. Socijalna radnica Nikolina Fišter rekla nam je kako je do sada kroz program prošlo nešto više od 500 korisnika.
Život po pravilima
– Trenutno imamo popunjeni kapacitet i u programu je 20 korisnika. Trajanje programa je individualno, ali u prosjeku traje od 12 do 15 mjeseci. Program provode educirane osobe, odnosno terapeuti – operateri, stručno osoblje, voditeljice i ja, kao socijalna radnica. Glavni instrument su takozvane orijentacijske grupe, kroz koje korisnici napreduju u individualnom, duhovnom i tehničkom smislu. Život se odvija po pravilima, radna terapija provodi se osam sati dnevno, četiri sata prijepodne i četiri sata poslijepodne. Korisnici obavljaju sve poslove vezane uz održavanje prostora, čistoću, kuhanje, pranje rublja, nabavu namirnica, čuvanje domaćih životinja, održavanje okoliša i slično. U Zajednici svaki korisnik ima svoje zaduženje i odgovornosti, te prema uloženom trudu i zaslugama, napreduje u istima. Osim obavljanja radnih zadataka unutar terapijske zajednice, radna terapija podrazumijeva i pomoć lokalnom stanovništvu u obavljanju poljoprivrednih i ostalih poslova – ističe Fišter te dodaje kako su tijekom ovog ljeta uredili i spavaonice.
Dobrovoljni prilog
– Nabavili smo nove ormare i noćne ormariće. Također, uredili smo radionicu u kojoj korisnici izrađuju različite suvenire vjerskog karaktera. Oni te suvenire nose sa sobom, idu nedjeljom u crkve, gdje javno iznose svoju životnu priču, a ljudi koje žele, za te suvenire potom daju dobrotvorni prilog – doznajemo od Nikoline Fišter.