PONOSAN NA SVAKU SEKUNDU SVOG RATNOG PUTA: Hrvatski ratni vojni invalid Tomislav Bedeniković (50) iz Velikog Trgovišća kao pripadnik “Tigrova” sudjelovao je u obrani Vukovara, gdje je bio i ranjen

“Dočekali su nas naoružani do zuba. Nisu to bili mladi vojnici JNA, već organizirani lokalni četnici”

Objavljeno: 17.11.2019. Jelena Jazbec

Misli Hrvata ovih su dana posebno usmjerene na Vukovar i Škabrnju, dva hrvatska mjesta koja su postala simbolima stradanja i žrtve podnesene u krvavoj borbi u procesu stvaranje Hrvatske države. U ponedjeljak će se onamo sliti na tisuće ljudi koji žele odati počast svima onima koji su svoj život položili na oltar domovine, a diljem Hrvatske palit će se svijeće i moliti za tužnu prošlost i svjetliju budućnost našeg naroda.
Tim povodom, razgovarali smo s Tomislavom Bedenikovićem, 50-godišnjim ratnim vojnim invalidom iz Velikog Trgovišća, koji je 1991. godine kao pripadnik “Tigrova”, s 400-tinjak svojih kolega, krenuo u obranu grada heroja.
– Završio sam ugostiteljsko – hotelijersku školu u Zagrebu, a 1989. godine vratio sam se s odsluženja vojnog roka u tadašnjoj Jugoslavenskoj narodnoj armiji. Radio sam neko vrijeme u Zaboku i onda je došlo do previranja u našoj državi, pa sam se prijavio u policiju. Otišao sam u Specijalnu jedinicu policije iz koje su kasnije nastali “Baruni”. Poslije toga sam se, po osnivanju, pridružio 4. bataljunu ondašnje 1. A brigade Zbora narodne garde “Tigrovi”, koji je ustrojen u Političkoj školi u Kumrovcu – počinje svoju priču ovaj vukovarski branitelj .

Prvi teren

Tog 20. lipnja 1991. godine krenuo je na svoj prvi veliki teren i to baš u Vukovar, pet mjeseci prije tragičnog pada grada.
– Tada je počela agresija, iako se službeno o tome nije govorilo. 28. lipnja su nam već poginula dvojica gardista, iako je još sve bilo nekako zamaskirano. Nitko nije direktno spominjao ratne operacije, nego su nam rekli da nas onamo šalju za ispomoć lokalnom stanovništvu, s obzirom na to da im se noću pali žito i slično. A kada smo došli dolje, za nekoliko dana postalo nam je jasno što se događa. Mi kao gardisti i policajci nismo više mogli ući u Borovo Selo, u Negoslavce, znači, ta srpska sela već su skroz bila odmetnuta, iako se o tome šutjelo. Više nismo imali nadzor nad tim područjima, čak nam nisu dopuštali da onamo ulazimo da ne bi dolazilo do nekih tenzija. Na kraju je, kao što svi znamo, sve preraslo u krvavi rat – kaže Bedeniković.
Otkriva nam kako su prvog ili drugog dana srpnja, hrvatski vojnici prvi puta upotrijebili raketni bacač prema jednoj kući, a kada su došli onamo na pretres, neprijateljska je vojska bez razmišljanja otvorila na njih vatru. U to su vrijeme, kaže, Srbi počeli sve otvorenije iskazivati neprijateljstvo prema Hrvatima, pa bi redovito, kada bi dobivali nalog za pretres radi sumnje u oružanu pobunu, Srbi otvarali na njih vatru, i to iz automatskog oružja, ne lovačkih pušaka. Bili su, kaže, naoružani do zuba.

– Prvi oružani sukob imali smo 4. srpnja u Borovu Naselju, prema Borovu Selu. Oni su se tada grupirali puno jače, borba je trajala cijeli dan, do kasno u noć. To su već bili organizirani lokalni četnici, nije to bila nikakva JNA, nisu to bili momci iz redovne vojske. Zna se kako vojnik izgleda. Nema sigurno dugačku bradu kakvu su imali oni, ja sam to najbolje znao, s obzirom na to da sam iz vojske došao dvije godine prije. Nastao je pravi sukob s poginulima, za divno čudo, ne s naše strane. Za to vrijeme, u Borovu Selu su stajala dva tenka, ima 500 metara do tamo pa ih vidiš, uz izliku da njihova vojska radi “tampon zonu”. Ma kakav “tampon”, oni su njima bili osiguranje i podrška. Jer gdje su oni uzeli kompletno naoružanje i opremu od JNA? Dobili su to. JNA ih je naoružala do zube, s oružjem boljim od našeg. Sve je bilo organizirano prije. Kako su pobili dvanaestoricu redarstvenika, praćkama? Formirali su svoju teritorijalnu obranu u kojoj nije bilo Hrvata. Sve su to bili lokalni Srbi iz okolnih sela koji su objeručke prihvatili četništvo. Štoviše, pitanje je jesu li uopće ikad odustali od te ideje. Vjerojatno ne. Ja se ne sjećam da je kod nas bilo ustaša, 1945. godine za nas je bio kraj te priče. Kakvi ustaše? Mi smo bili hrvatski gardisti i policajci, a oni su bili četnici, s kokardama, kao iz filma. To je za njih dio folklora. Kod mene niti jedan gardist nije imao slovo “u” na kapi, nego hrvatski grb – prisjeća se naš sugovornik.
Idućeg dana u Sotinu novi sukob, i to usred bijela dana. Ovog je puta Bedeniković bio ranjen. Zaradio je prosrtijel desne butine i završio u vukovarskoj bolnici, gdje je bio dva dana, a zatim je vraćen u bazu. 18. srpnja napustio je Vukovar jer se njegova postrojba morala povući, a došla je druga.

Otvorena agresija

U to vrijeme, kaže, Srbi su polako počeli stezati obruč oko grada, a okolna sela bila su pod njihovom kontrolom.
– 25. kolovoza uzima se kao službeni datum početka otvorene agresije, no, već prije Dunavom su plovili bojni brodovi ondašnje ratne flote JNA, na koje smo imali zabranu paljenja vatra, a oni su dolazili do Borovog Sela i njih naoružavali. Dakle, tehnika i ljudstvo se dovozilo preko Dunava, pod krinkom redovnih patrola. Još da su nam dopuštali ulaz u sela, možda smo i mogli kontrolirati njihove bande, ali kada im se pridružila vojska, bili smo preslabi. I pravo je čudo da se grad tako dugo borio. Kad je pao Ilok, krenula je otvorena agresija, a dečki su se držali unutra, gotovo neobjašnjivo, no, kad su odsjekli Bogdanovce, bilo je samo pitanje dana. Naši pripadnici koji su u grad došli u rujnu, ostali su do pada, a, nažalost, mnogi od njih ondje su ostali zauvijek. Objektivno, Hrvatska onda nije imala snagu da to zadrži, ali je velika stvar da su momci koji su ostali dolje, stvorili snažnu silu i neprijateljska vojska na tom teritoriju više se nikad nije oporavila. Zadržali su ih u Nuštru, Bogdanovcima i Marincima i tu su bili do mirne reintegracije. Nisu osvojili više ni metra. Pričalo se poslije “Joj, da su se digle dvije – tri brigade, puno bi se napravilo.” Ali gdje bismo našli te ljude i koje oružje bismo im dali? – pita se ovaj vukovarski branitelj.
S obzirom na to da nije ostao u Vukovaru do kraja, zanimalo nas je kako je reagirao kad je čuo tužne vijesti 18. studenoga.
– Nisam imao puno vremena za razmišljanje, otišao sam na drugi teren, bio zarobljen u Hrvatskoj Kostajnici i završio u logoru Manjača od rujna do studenoga. Iz logora sam pušten 9. studenoga, dakle, malo prije nego što je Vukovar pao, pa sve do onda nisam ni znao što se događa, jer smo mi zarobljenici živjeli odsječeni od svijeta – kaže.
O logoraškim danima ne govori rado, a na pitanje kako je uopće izvukao živu glavu, odgovara da je, baš kao u svemu u životu, pa tako i u ratu, ipak potrebno imati sreće.
– Padne granata, tamo nas je deset, četvorica poginu, trojica su ranjena, trojici nije ništa. Znači, sreća i Božja pomoć i svi smo se manje – više oslanjali na to. Naravno, ponekad dođeš u situaciju, što je i normalno, kad ljudi oko tebe ginu, pa se pitaš – Bože, gdje si, kaj si na godišnjem? Ali to su trenuci očaja, kad si izvan sebe. To je rat. Ljudi ginu, nekad više, nekad manje, i to je činjenica. Mi smo bili bolje obučeni od njih, ali njihova tehnika i brojnost utjecala je na sve što se događalo – otkriva.
Pitamo ga što ga je onda tjeralo naprijed u trenucima očaja.

Branio svoje

– Odakle čovjeku snaga u takvim trenucima? Zato što brani svoje. Da smo ratovali u nekoj drugoj zemlji, ne bismo napravili ni 30 posto toga. Istina, je sam Zagorec, ali Hrvatska je moja domovina i ja se svugdje osjećam kao doma. Branio sam svoje. Nisam ja prešao preko granice i ušao na tuđi teritorij. To ti daje motiv i poticaj. Izvukao si sto posto, ali onda nađeš još dodatnih 20, 30 posto, koje ne bi mogao izvući da ne braniš svoj dom. Tako da usporedba između nas i njih ne stoji ni po čemu jer da je meni netko predložio da prijeđemo granicu i uđemo na tuđi teritorij, vjerojatno ne bih pristao na to – kaže Bedeniković, koji se nakon logora i oporavka ponovno vratio na bojište i ostao sve do kraja rata, točnije do 1996. godine, kada je umirovljen. Još je jednom bio ranjen na Baniji i danas ima status ratnog vojnog invalida. I mirovina je, kaže, bila zapovijed kao i sve ostale u proteklih šest godina rata koje je jednostavno morao prihvatiti, iako bi mu bilo draže da je mogao nastaviti raditi. Danas živi u Velikom Trgovišću sa svojom obitelji i brine o obiteljskom poljoprivrednom gospodarstvu. Aktivni je član braniteljskih udruga, a na pitanje kako je zadovoljan odnosom države prema hrvatskim braniteljima, kaže kako ne može reći da je sretan.
– Odnos države prema hrvatskim braniteljima u nekim je periodima čak bio maćehinski. Boli me što neki istinski ratnici do danas nisu ostvarili svoja prava, a neki drugi, koji su daleko od toga, davno su dobili povlastice koje nisu zaslužili, i smeta me što se ništa ne čini po tom pitanju – otkriva.
Pa ipak, sve ono što se danas događa u zemlji, u njemu ne može zatomiti osjećaj ponosa na dane provedene u ratnoj uniformi.
– Iza onoga što smo napravili stojim i ponosan sam na to. Na svaku sekundu. Naravno da mi nije drago što sam morao u rat, ali kad sam već bio, ponosan sam na to što smo i kako napravili. Bilo smo pošteni i časni vojnici, koliko smo mogli izdržati, izdržali smo, što smo dali, dali smo. Kada djeci u školi držim predavanje o Domovinskom ratu, uvijek kažem da vojnika treba poštovati. Moramo imati vojsku, ali se toplo nadam da nećemo više nikad ratovati – zaključuje Tomislav Bedeniković.

Najnovije po kategorijama

Objavljeno u isto vrijeme

Pročitajte više s našeg weba