Marija Matuzić iz Zagreba, poznatija svima kao Maca Maradona zasigurno je najbolja hrvatska nogometašica svih vremena. Nogomet je počela igrati davne 1974. godine u rodnoj Dugoj Resi i već tada su je treneri i sportski novinari, opčinjeni njezinim talentom nazivali “čudom od djeteta“. U svojoj je karijeri ova legenda hrvatskog ženskog nogometa zabila i preko 1500 golova, no od lopte i terena ne odustaje ni danas. Iako je napunila 59. godina, Maca i danas igra, zabija i odlučuje pa je tako prošlu sezonu odigrala u dresu Ženskog nogometnog kluba Pregrade.

Kako ste dobili nadimak Maca Maradona?

– Tako su me prozvali novinari na turniru u Italiji koji su ostali impresionirani mojim tadašnjim nastupom. Imala sam svega 14 godina, a nogometnom je scenom tada “drmao“ Diego Maradona, pa kako sam bila i mala kao on te kratke crne kose, a mogu reći da sam i igrala jednako dobro kao i on, jednostavno su me prozvali ženskom Maradonom. Za mene je to i dan danas velika čast, prije svega zato što je on bio igrač svjetske klase, a i ni jedna djevojka koja je igrala nogomet prije “Juge“ a ni kasnije nije dobila nadimak po nekoj velikoj nogometnoj zvijezdi.

A tko je zapravo bio vaš nogometni uzor?

Još dok se nije pojavio Maradona, bio je to svakako Johan Cruyff, moj veliki idol. Ali bio je tu i Pele, sve su to bili veliki igrači koji su na svojevrstan način bili moji uzori. No, moram reći kako nitko od njih nije imao tako težak život kao ja. O meni bi se mogla i knjiga napisati, jer moj put u nogomet i moja karijera nisu bili nimalo jednostavni. Iako je talent uvijek postojao, s druge strane tu je bio težak život s mojom obitelji. Moja je majka ostala udovica sa šestero djece i živjeli smo jako teško i radili smo svakakve poslove, od skupljanja drva do branja kestena, kako bismo preživjeli. Bila sam dijete bez poštenih tenisica, a kada mi je mama jedne kupila čuvala sam ih ko oko u glavi. No, hvala Bogu koji mi je podario takav talent.

Sjećate li se svog prvog gola?

Ne pamtim prvi, ali se sjećam da sam kao djevojčica od 12 godina kada sam došla u Loto u jednoj utakmici zabila pet golova. Svakako, bilo je tu još mnogo lijepih i dragih golova kako u reprezentaciji tako i u klubovima. Brojala sam ih dugo vremena, no kada sam došla do brojke od 1200, prestala sam, a danas je ta brojka sigurno puno veća. Pa dobila sam tako i puno priznanja i nagrada za najboljeg strijelca i što se toga tiče mislim da ni jedna djevojka neće dosegnuti moju razinu, samo je jedna Maca Maradona i takva se više neće roditi.

Koje su vaše najbolje karakteristike na terenu?

Strašan sam borac i volim pobjeđivati. Prihvaćam poraz od boljih, iako mi to teško pada pa onda jedva čekam sljedeću utakmicu da sve to popravim.  Recimo, kada bi mi neka od igračica obranila penal, iako se to rijetko dešavalo, ja bi cijeli tjedan nakon utakmice to proživljavala i pitala se kako sam to mogla dozvoliti.

Je li na terenu teško parirati upola mlađim nogometašicama, od kuda crpite motivaciju?

To se može jedino ako imate veliku želju i volju, i naravno ako vam Bog podari talent. I danas u ovim godinama ja sam čudo. Treniram svaki dan, nikad nemam mira pa tako ili trčim ili igram nogomet s dečkima. Uglavnom moj je ritam nenormalan i uopće se ne umaram. Odem na Bundek i ko od šale istrčim 15 kilometara. A današnjim djevojkama na terenu nije mi uopće teško parirati, jer onako kako one igraju i kako se ponašaju tako ja mogu s njima i do svoje sedamdesete.

Kako onda vidite prvu ligu, koliko su kvalitetne igračice?

Ma to je sve “li-la“, nisu ni sluga onome kako smo mi igrale nekad, nije to ni približno ta kvaliteta. Ima dobrih cura, ali što vam sve to vrijedi kad će one za dvije, tri godine prestati igrati. Nisu kao naša generacija, mi smo igrali iz ljubavi, a oni samo vide novac, a novca za ženski nogomet u Hrvatskoj nema. Mi koje smo prije igrale, to se stvarno moglo zvati igranje, ovo danas je moram reći nažalost jako loše, jako malo se radi, jako malo se ulaže i premalo je ženski nogomet zastupljen u medijima.

Može li se živjeti od ženskog nogometa?

Ja samo od nogometa nisam nikada mogla živjeti, ma mogu reći kako nisam ništa zaradila. Kad sam izgubila posao, reprezentacija mi nije htjela ni pomoći naći novi i tada sam ih prozivala po novinama. Tako da se ja nakon toliko igranja nisam ni oprostila od reprezentacije, odnosno nisu mi priredili oproštajnu utakmicu.

Ima li u Hrvatskoj interesa za ženski nogomet?

Pa mogu reći da ima curica koje imaju želju igrati nogomet i mnoge žele biti ko Maca Maradona. Znači ja sam i dan danas mnogim mladim curama idol, a ima i onih starijih koji se žele upoznati s Macom Maradonom. Gdje god da idem mene svi znaju i svi se žele slikati i to mi je najveća satisfakcija.

Prošlu ste sezonu odigrali za ŽNK Pregradu, ispale ste u drugu ligu?

Da, nažalost i sad kad smo pale u drugu ligu, ne žele oni više stare igračice, oni ciljaju na mlade, tako da sam otišla, a imala sam ponuda od drugih klubova. Ali moram reći kako mi je posljednjih godina bilo lijepo u Pregradi, ljudi su me lijepo primili i uvijek prema meni bili fer i korektni. No, jedino što me je ljutilo je neozbiljnost igračica i manjak interesa za trening. No, nije to samo u Pregradi tako, ova naša djeca neće nikada biti kao mi, to su sve mlade curice koje dođu na trening kad one žele, na utakmicu dolaze umorne, nenaspavane, bez ikakve motivacije, kao da idu na sahranu. I onda kad sam ih htjela malo pogurati, to bi mi zamjerale i gledale me poprijeko, ali ja i dalje smatram kako se tako na utakmicu ne dolazi, iako se danas sve to tolerira. Znala sam ja njih pitati kako one doma dodatno treniraju i rade na sebi, da li trče, vježbaju, a one bi me gledale u čudu, jer naravno jedva da odrade treninge u klubu a di će još i doma nešto raditi. Ja u svojoj 59. godini nema dana da ne trčim ili odigram s dečkima nogomet, no to je velika volja, a njima upravo to fali pa i ono malo talenta što imaju upropaštavaju odnosno ne nadograđuju. Tako da, pristup je katastrofa.

Koliko je realno da se vrate u prvu ligu?

S ovakvim pristupom teško, fali svemu tome jedna dodatna razina ozbiljnosti. A ja im svakako želim sreću.

Prešli ste u ŽNK Viktorija iz Slavonskog broda, što očekujete od nove sezone?

Očekujem da ostanemo u Prvoj ligi, nama je to imperativ i plafon. Naime, to je također klub koji se bori s financijama, no ima mladih igračica što je jako bitno.

Razmišljate li o sportskoj mirovini?

Ne, ne razmišljam. Ma kakva mirovina, želim još igrati, a osjećam se tako dobro, kao da mi je tek 20, nikad bolje. I neka mi dragi Bog samo podari zdravlja, pa mogu ja igrati i do sedamdesete. Ne želim se maknuti jer mi je previše stalo do nogometa. Ajde, kad bi ja vidjela da ne mogu više i da mi je teško parirati mlađim suigračicama na terenu, rekla bi doviđenja i igrajte vi mladi, ali situacija je upravo suprotna. Ja sa svojih 59 na leđima i dalje zabijam i pretrčim više od svih na terenu. Eto, nažalost je tako, situacija u ženskom nogometu je loše i daleko od onoga kako je vani.

I za kraj, pratite li muški nogomet, u tijeku su kvalifikacije za Euro 2020., kakve su vaše prognoze?

Naravno da pratim, pa znam sve te dečke, a i oni mene jako dobro znaju. Mogu oni napraviti čuda, kad je najteže naša reprezentacija je uvijek najjača i to su već mnogo puta dokazali, tako da nema straha. A Daliću želim svu sreću i dobar rad. Moram  se osvrnuti i na dečke iz Dinama, jer kako su sada krenuli i kako igraju, “kapa dolje dečkima“. Ne pamtim kada su imali takve rezultate, a imao je Dinamo i jača imena u sastavu pa nije postigao ovo što se postiglo danas.