Put sv. Jakova, u svijetu poznat kao El Camino, iz godine u godinu sve je popularniji među entuzijastima svih uzrasta. Za one rijetke koji još ne znaju, Put sv. Jakov naziv je rute dugačke oko 800 kilometara, koju prelaze hodočasnici s početnom točkom u Francuskoj, prema Santiagu de Composteli, španjolskom gradu u kojem se nalaze moći sv. Jakova. Nastanak klasičnog Camino Francésa, koji vodi od Pirineja prema Santiagu, svoje korijene ima u prvoj polovici 11. stoljeća, no, iako ima religijsku podlogu, El Camino se tijekom godina toliko popularizirao da je počeo privlačiti brojne avanturiste koji na ovo putovanje kreću s raznim motivima. Pa ipak, gotovo je sigurno da 30-dnevno pješačenje nepoznatim predjelima, uglavnom u samoći, potiče ljude na promišljanje o vlastitom životu i predstavlja jedinstveno iskustvo koje, na ovaj ili onaj način, ostavlja trag u srcu svakog hodočasnika. To nam najbolje može posvjedočiti 35-godišnja Barbara Nežmahen, rodom iz Krapine. Radi se o diplomiranoj ekonomistici koja živi i radi u Zagrebu i prije nekoliko je tjedana uspješno završila svoju El Camino avanturu.

Kada ste se i zašto odlučili na ovo putovanje? Kada ste prvi puta čuli za Camino?

Po struci sam diplomirana ekonomistica. Posao u uredu, sjedenje osam sati dnevno. Većina ljudi misli da je to lagan posao jer samo sjediš, ali zapravo zna biti jako stresno. To me i potaknulo da prije pet godina napravim neku promjenu, pronađem zanimaciju. Upisala sam se u školu trčanja i istog se trena zarazila time. Od tada sam svaki slobodni trenutak počela koristiti za boravak u prirodi, planine, nasip… Čovjek ponovo živne i to te skroz preuzme. Za Camino sam čula prije desetak godina, kada mi je šogor pričao o svojem rođaku koji je prošao taj put i čak napisao knjigu o tome. Zaintrigiralo me, ali u tom trenutku nisam ni sanjala da ću jednog dana ja hodati tim putem. Zadnjih nekoliko godina Camino je postao popularniji i sve više Hrvata se odlučilo krenuti na to hodočašće. Inače, pročitala sam statistiku da je od svih hodočasnika, Hrvata na Caminu samo 0,5 posto. Pratila sam sve te objave na društvenim mrežama i nekako se u meni počela rađati želja da se i ja odvažim. S vremenom se sve nekako poklopilo i odvelo me u tom smjeru. Moje trčanje je već uzelo maha, počela sam raditi ozbiljne kilometraže, trčati ultre, ali nakon ultre od 110 kilometara, dogodila mi se ozljeda leđa i tetive. Nisam mogla trčati, a toliko sam se navikla na to, da sam se osjećala kao da mi je netko uzeo zrak iz pluća. Zavidno sam promatrala sve svoje prijatelje kako dalje trče, a ja to više nisam mogla. Nakon par mjeseci ozljede, nekako sam i izgubila volju, svaki pokušaj vraćanja treningu bio je bolan, tempo je bio spor i to me jako demotiviralo. Uz to sam nabacila kilažu koja je samo otežavala proces povratka i tako me sve to počelo opet vući u svakodnevicu, probleme, sve je postalo crno. Znala sam da moram napraviti nešto. Uz to, dogodile su mi se još neke stvari u privatnom životu i tu je pala odluka da idem na Camino. Camino te jednostavno pozove, osjećala sam da moram ići, ta ideja nije mi izlazila iz glave. Razgovarala sam o tome s prijateljicom i kako bismo mogle ići zajedno, ali nismo ništa fiksno dogovorile. Onda sam za svoj rođendan u siječnju navečer sjedila sama kod kuće i odlučila pogledati neki film. Odabrala sam po peti puta “The Way”, film o Caminu. Drugi dan sam se našla s prijateljima da proslavim rođendan, a za poklon sam dobila knjigu o Caminu. To je za mene bilo dovoljno, to je bio znak da moram ići. Odluka je bila definitivna – idem, i to ove godine.

Kako su tekle pripreme, koje sve radnje treba poduzeti prije samog putovanja?

Prvo što sam morala, jest dogovoriti se na poslu. Camino je dugačak 800 kilometara, odnosno, ja sam odabrala rutu koja je najduža i najpopularnija. Realno je dnevno hodati od 25 do maksimalno 30 kilometara, pa mi je matematika rekla da mi treba 30 dana, što znači, četiri tjedna godišnjeg. Znala sam da to neće biti tako jednostavno, pogotovo zato što sam promijenila posao u prosincu, znači, u poduzeću sam bila tek par mjeseci i već tražim tako dugi godišnji. Tako da sam odlučila probati to stisnuti u tri tjedna. Znala sam da je nerealno jer od toga dva – tri dana izgubiš na put tamo i natrag. Kad sam dobila zeleno svjetlo za godišnji, krenulo je planiranje puta. Avionska karta zapravo je najveća stavka kad se radi o troškovima. Pošto sam krenula s planiranjem nekoliko mjeseci ranije, karte sam uspjela pronaći po ok cijeni. Od smještaja sam rezervirala samo noćenje za prvi i zadnji dan, jer sam jedino za ta dva dana bila sigurna da ću tamo spavati. Dnevni budžet na Caminu je od 25 do 35 eura, što uključuje hranu, spavanje, kavu i piće po putu. Namjerno sam uzela manji ruksak jer sam sve svoje stvari nosila na leđima. Tako su išli izvorni hodočasnici i to sam željela kako bih naučila da mi ne treba toliko stvari. Također, na Caminu postoji i usluga slanja ruksaka, tako da ujutro samo ostaviš ruksak u smještaju, napišeš na cedulju gdje želiš da te poslije dočeka, ostaviš pet eura u kuverti i hodaš bezbrižno i bez dodatnih 8-10 kilograma na leđima. Planiranje puta mi je uzelo dosta vremena jer moraš isplanirati svaki detalj, svaku stvar… Gledaš da ruksak bude što lakši, pa sam doslovce vagala majice na kuhinjskoj vagi da vidim koja je lakša. Na kraju sam uzela tri majice kratkih rukava, dvije majice dugih rukava, dvoje kratke hlače, jedne duže hlače, nepropusnu jaknu, šuškavac, tri para čarapa, troje gaće, dva sportska topića, buff, trail tenisice, trkače tenisice, japanke, a ostatak prtljage bila je kozmetika, lijekovi, flasteri i sve što bi mi moglo olakšati probleme sa stopalima.

Kada ste krenuli?

Na put sam krenula 16. kolovoza navečer, sestrična me vozila do Beča jer sam ujutro rano od tamo imala let za London, a taj isti dan popodne let London – Biarritz(Francuska). Od Biarritza do polazne točke Saint Jean Pied de Port sam uzela taksi koji sam masno platila jer sam bila jedina i nisam imala s kime podijeliti trošak. U Saint Jean Pied de Portu se nalazi hodočasnički ured u kojem se kupi hodočasnička putovnica, u kojoj se cijelim putem skupljaju žigovi, kako bi na kraju puta mogao dobiti Compostelu – potvrdu da si propješačio put. Tamo sam kupila i Jakobovu školjku, koja je simbol Camina i svi hodočasnici je nose kao privjesak na ruksaku. Ponijela sam i malu zastavu, s obzirom na to da većina hodočasnika ima zastavu na ruksaku kako bi se prepoznali i možda sreli nekog “svojeg”. Prvi dan put vodi u brdo preko Pirineja, gdje zapravo prelaziš granicu iz Francuske i ulaziš u Španjolsku. Znala sam da ću dio puta morati “preskočiti” vlakom ili busom jer je bilo nerealno svaki dan hodati 40 kilometara da bih stigla proći cijeli put pješice. To me rastužilo jer sam željela proći sve, ali kad ne ide, ne ide. Putem sam upoznala Anette iz Pariza, koja mi je predložila da unajmim bicikl pa odradim 2-3 dana na biciklu. Ta me ideja oduševila jer tako neću ništa propustiti. Odlučila sam na biciklu proći kroz pokrajinu Meseta (od Burgosa do Leona), 180 kilometara ravnice. Dosta hodočasnika preskoči taj dio jer je, koliko god fizički lagan jer je ravno, psihički izrazito naporan. U Santiago de Compostela sam stigla 6. rujna, a let natrag sam imala u nedjelju, 8. rujna, najprije do Madrida, i od tamo do Zagreba. Ukupno sam prošla 800 kilometara, od toga za 18 dana 620 kilometara pješice i 180 kilometara u dva dana na biciklu. Dnevni prosjek mi je bio od 32 do 35 kilometara. Najviše sam napravila 38 kilometara u jednom danu, a najmanje 19 kilometara zadnji dan, što naprave svi jer želiš doći na cilj u  jutarnjim satima. Put je predivan, priroda oduzima dah, prolazi se kroz brda, doline, ogromne ravnice, polja, dokle god pogled seže, suncokreti, vinogradi, tako nešto se ne viđa svaki dan. Prošla sam kroz nekoliko regija – Leon, Mesetu, Galiciju…

Je li bilo poteškoća?

Na put sam krenula s pretpostavkom da će sve ići u najboljem redu, ali, realno, znala sam da će biti problema sa žuljevima. Pošto sam radila veću kilometražu od prosjeka, problemi su krenuli vrlo rano. Već sam prvi dan dobila prvi žulj, ali nekako sam to ignorirala. Ipak, brzo sam shvatila da neće biti tako lagano. Camino nije autoput, cijelo vrijeme hodaš po stazama, makadamu, kamenju, mijenjaš  teren i podlogu. Kad se sunce digne, temperatura zna biti preko 30 stupnjeva, hodaš po suncu kroz otvorena polja, nemaš se kamo skloniti, noge se doslovce skuhaju. Također ne pomaže ni težina ruksaka na leđima jer sva ta težina ide u stopala. Sa žuljevima sam se nekako nosila, svaki dan bih ih nakon hodanja bušila, dezinficirala, ujutro ljepila flastere, trake, što je bilo užasno bolno ali nekako sam sve to ignorirala i samo uživala. Nakon šest dana krenuli su ozbiljniji problemi jer sam dobila tendinitis stopala. To je upala tetive koja je jako bolna. Nisam mogla vjerovati da mi se to događa jer sam imala toliko kilometara u nogama od trčanja. Znala sam da trebam stati i uzeti koji dan odmora, ali taj si luksuz nisam mogla priuštiti, s obzirom na to da sam bila vremenski ograničena. Tješila me misao da ću za dva dana doći do Burgosa, gdje me čekao unajmljeni bicikl. Mislila sam kako ću ta dva dana na biciklu dovoljno odmoriti stopalo da nastavim dalje, no bol je bila sve jača i jača. Ujutro bih jedva obula tenisice, odmah popila tabletu za bolove, a nakon 10 kilometara više nisam mogla imati tenisice na nogama koliko su me boljela stopala, pa bih se nakon 10 kilometara prebacila u japanke i tako hodala sljedećih 20 – 25 kilometara. Toliko sam se upirala u štapove da sam dobila žuljeve na rukama, ali nekako sam išla dalje i svaki dan došla do zacrtanog cilja. Kad sam napokon stigla do Burgosa, to je veći grad, znala sam da moram otići doktoru jer se stanje samo pogoršavalo. Doktor nije znao ni riječi engleskog, kao ni većina Španjolaca koje sam upoznala na putu, ali uspjeli smo se sporazumjeti i dobila sam antibiotik. Već nakon nekoliko tableta osjećala sam olakšanje i bila sam toliko sretna i zahvalna na tome. Nakon dva dana na biciklu, krenula sam od Leona dalje pješice, prema planu. Tu sam već postala sigurnija da ću uspjeti proći sve.

Gdje ste spavali i odmarali?

Na Caminu je skoro svaki dan isti. Svodi se na ustajanje ujutro jer se smještaj mora napustiti do 8 sati. Ja sam se voljela dići rano, prije 6 sati, i krenuti sama po mraku. Dan je svitao tek oko 7.15 tako da sam uživala u jutarnjoj samoći i tišini. Preko dana hodaš, hodaš, hodaš, staneš, jedeš kupine, smokve, bademe, grožđe koje nađeš po putu, odmoriš, izuješ cipele, upoznaješ ljude, družiš se kad želiš, hodaš sam kad želiš. Hodanje sam većinom završavala do 15 sati. Kad odlučiš u kojem mjestu ćeš spavati, moraš pronaći smještaj. Smještaji su raznoliki, ali većina hodočasnika spava u albergueu (muncipal). To su državna ili crkvena prenoćišta gdje je noćenje 5-10 eura, većinom se spava u sobama s i do 20 kreveta na kat, i muškarci i žene. Ondje uglavnom dobiješ ili jednokratnu papirnatu posteljinu ili ništa. Zato većina hodočasnika nosi vreće za spavanje. Ja sam uzela samo tanku pamučnu vreću za spavanje jer je bilo ljeto, a i puno je manja i lakša za nositi. Također ima i hostela i hotela u većim gradovima, pa svatko odabere što mu odgovara. Muncipali se popunjavaju po principu “tko prvi, njegova djevojka”. Ljudima se znalo dogoditi da su došli i više nije bilo smještaja, pa onda ako je to neko malo selo, nemaš druge opcije, nego da pješačiš do sljedećeg sela. Meni se to nije dogodilo. Spavala sam u različitim muncipalima, nekad u hostelima. Super je taj osjećaj kad ne znaš gdje ćeš spavati, koga ćeš upoznati. Problem je za mene bio hrkanje. Nekad nas je u sobi bilo zaista puno i to me hrkanje ubijalo. Čepovi nisu pomagali, a iznenadilo me kako i žene mogu jako hrkati, haha. Također su jedan od problema i stjenice koje se uvuku u krevete i po noći izađu. Ljudi su znali imati ozbiljne probleme jer su ih toliko izgrizle da su završili kod doktora. One se uvuku u ruksake, odjeću i jako ih se teško riješiti. Ja sam imala sreće pa se nisam osobno susrela s njima, ali sam čula za tri slučaja. No, ja sam kupila sprej za stjenice, tako da sam prvo kad sam došla, posprejala cijeli krevet, ruksak i posteljinu. Kad pronađeš smještaj, prvo je na redu tuširanje da te vrati u život, a nakon toga pranje veša. Većina smještaja ima i veš mašine i sušilice gdje za 3-5 eura možeš oprati veš, ali to mi se nije isplatilo jer sam realno imala jednu majicu, jedne hlače, čarape, topić i gaće za pranje, pa sam to radila na ruke kao i većina. Uzela sam i kvačice jer ako ih nemaš, skupljaš odjeću po dvorištu jer odleti. Sve je ok kad je lijepo vrijeme pa se sve osuši do drugog dana, ali nekad je još mokro pa odjeću povješaš po ruksaku i sušiš putem. Navečer pojedeš nešto, većinom restorani imaju hodočasničke menije za 10-12 eura, gdje dobiješ predjelo, glavno jelo i desert i uz to butelju vina. Hrana i vino su me oduševili. Većina alberguea se zatvara u 22 sata i nakon toga više ne možeš ući, no hodočasnici su ionako već do 21 sat u krevetu  jer su umorni, a ujutro ih ponovno čeka hodanje.

Je li bilo kriznih trenutaka kada ste mislili da ćete morati odustati?

Ne, ni u jednom trenutku. Čak ni kad sam hodala u suzama od bolova, uopće nisam razmišljala o odustajanju, nego samo kako da iskombiniram i napravim sve da uspijem i da nastavim dalje. Nevjerojatno je što može snaga volje.

Što vas je tjeralo naprijed?

Imala sam cilj – stići do Santiaga. Nije mi bila poanta u kilometrima, jednostavno sam znala da moram proći taj put, put nade, iscjeljenja, put koji je životna škola.

Kako to da ste odlučili ići sami?

Razlozi za put su bili duhovni i osobni i znala sam da ću najviše dobiti ako budem sama. Također, kad si sam, nekako si fleksibilniji, a pošto sam bila ograničena vremenski, tako mi je bilo najlakše sve isplanirati. No, na Caminu  zapravo nikad nisi sam. Ja sam cijelim putem osjećala prisutnost ljudi koji su mi važni u životu, nekih ljudi koji su već i napustili ovozemaljski život. Također, nekad ti odgovara biti sam sa svojim mislima, to te natjera da se suočiš sa stvarima koje inače u svakodnevici zanemaruješ i guraš pod tepih. Na prvom dijelu puta je bilo puno manje ljudi i nekad sam znala hodati pola dana, a da nisam srela žive duše, a ponekad sam susretala grupe ljudi. Kad sam željela društvo, samo bih se nekome priključila. Na Caminu su svi nekako otvoreni i s takvom lakoćom upoznaješ ljude. Hodaš s nekim koliko ti odgovara, a kad poželiš nastaviti sam, svi to poštuju i nitko se ne ljuti jer si ga “otkantao”. Već nakon sredine puta je više ljudi, jer neki kreću od Leona, no prava gužva počinje zadnjih stotinu kilometara jer da bi dobio Compostelu, potvrdu da si prohodao Camino, dovoljno je proći zadnjih stotinu kilometara od Sarrie do Santiaga. Tu su grupe ljudi, velika gužva i buka. To te polako vraća u svakodnevicu koja te čeka po završetku puta. Neki ljudi iz  moje okoline, kad su čuli da idem sama i da sam sama sve organizirala i isplanirala, bili su u blagom šoku. Susjeda je rekla – Joj, ne idi, tamo se svašta događa. Ja nisam uopće o tome razmišljala. Osjećala sam se sigurno, nisam doživjela nijednu lošu situaciju. Čak se nisam bojala hodati ujutro po mraku po šumi, sama po nepoznatom putu, dok se tu bojim otići sama po mraku na Sljeme, na kojem sam bila tisuću puta.

Jeste li se koji puta izgubili?

Nisam se izgubila. Jednom sam malo pogriješila put jer nisam gledala, bilo je jasno označeno da moram ravno, ali ja sam iz nekog razloga skrenula lijevo. Put je inače označen žutim strelicama i Jakobovim školjkama cijelim putem, tako da nema straha od gubljenja. Postoji i mobilna aplikacija koja ima GPS rute. Najteže je zapravo snalaziti se kad uđeš u veći grad kao što su Pamplona, Burgos, Leon. Tu su znakovi i strelice skriveni pa treba malo pozornije paziti.

Jeste li susreli Hrvate?

Upoznala sam jednu hrvatsku obitelj iz Zagreba, što me jako razveselilo. Također sam upoznala i dva Slavonca, Marka i Željka. Upoznala sam i jednog Slovenca s kojim sam hodala par dana, njemu je ovo bio peti Camino. Ne mogu ni nabrojiti sve te silne ljude, ali stvarno sam vidjela svega – od žene koja je hodala s umjetnim kukom, slijepog Talijana koji je cijelo vrijeme držao prijatelja za rame i hodao uz njega, do čitavih obitelji koje su hodale s malom djecom… No najviše sam se zbližila s jednim parom iz Južnoafričke Republike, baš smo se našli. Prozvala sam ih svojom Camino obitelji. Baš su mi se neki dan javili da su došli do Santiaga, oni su hodali malo sporije. Pozvali su me da ih posjetim u JAR-u, što imam u planu. Ljudi dolaze na Camino iz različitih razloga, to je jedno od najveća tri katolička hodočašća, ali ne dolaze svi radi Crkve i vjere. ima ateista, hipstera, starih, mladih… Svatko dolazi iz osobnih razloga, svatko ima svoj put.

Kako ste se osjećali kad ste napokon stigli pred katedralu sv. Jakova?

Za mene je to bio jako emotivan trenutak. Sama pomisao da ću nakon svih problema uspjeti, u meni je izazivala ogromnu sreću i zahvalnost. Sto puta sam gledala videa ljudi kako dolaze i svaki puta se naježila, ali kad sam i sama došla tamo… Teško je to opisati. To je sreća, zahvalnost, ponos, poniznost… Zadnjih pet kilometara prije Santiaga sam vec krenula sa suzama. Kad sam došla pred katedralu, pomislila sam: “Ajme, koja sreća, a nemam je s kime podijeliti.” U tom sam trenutku čula da me netko doziva. Bio je to Boris iz Belgije kojeg sam upoznala po putu. Iskreno me zagrlio, bili smo sretni jer smo uspjeli. Dugo sam sjedila ispred katedrale na trgu i upijala svaki trenutak.

Možete li reći da vam je Camino promijenio život?

Camino na svakome ostavi trag. Jednostavno ne možeš nakon takvog puta ostati isti. Naučiš puno o sebi, o životu. Prihvatiš neke stvari, suočiš se s nekim strahovima. Kad tako hodaš sa svojim mislima tri tjedna svaki dan, neometen vanjskim utjecajima, svakodnevicom, stresom, makneš fokus s nebitnih stvari i vidiš što je stvarno bitno u životu. Prestaneš uzimati stvari zdravo za gotovo, postaneš zahvalan na sitnicama. Zapravo shvatiš koliko si sretan u životu i koliko ti malo treba. Shvatiš da si puno jači nego što i sam vjeruješ i da možeš puno više i prestaneš sam sebe ograničavati. Ovo je bio moj prvi Camino, ali sigurno ne i zadnji. Od kad sam se vratila, Camino je konstantno tu, zove me… Već razmišljam o sljedećem godišnjem i kojom rutom ću krenuti… Teško se nakon takvog mira vratiti u svakodnevicu, najviše me smeta buka grada… Ali unutarnji mir koji sam tamo dobila ostaje, to toliko olakšava život.

Što biste savjetovali svima onima koji bi se željeli odvažiti na takav pothvat?

Moj savjet je da ne čekaju, ako im je ta ideja u glavi, neka je realiziraju. Bitna je dobra priprema, plan puta, i neka uzmu što manje stvari. Svaki gram viška, dodatni je teret. Također se ne treba zamarati kilometrima, nošenjem stvari, svatko planira svoj put, ako može hodati 10 kilometara dnevno, neka hoda deset, ako ne može nositi stvari, neka ih pošalje autom, ako ne može dobiti četiri tjedna godišnjeg, neka ide u etapama, ako ne može hodati, neka ide biciklom… Camino nije utrka i nije poanta u kilometrima ni u danima. Najviše me dotaknula jedna rečenica koju sam usput pročitala, i to je zapravo moj savjet za sve: “Don’t come to the Camino looking for answers. Instead, come with an open heart and you may be surprised by what you find.” (Nemoj ići na Camino u potrazi za odgovorima. Kreni radije otvorena srca i možda te iznenadi ono što ćeš pronaći.)