– Putovanja su nešto što čovjeku ostaje za cijeli život, ona su jedino sigurno ulaganje u sebe – riječi su to kojima svoju priču započinje Viktor Šimunić iz Oroslavja, avanturist, putopisac i veliki zaljubljenik u putovanja. Ono što ga karakterizira, putovanja su u egzotične zemlje i želja za upoznavanjem novih država, tradicija, kultura i naroda.
– Ljubav prema putovanjima razvila mi se još kao dječaku. Naime, kako sam bio boležljivo dijete, često sam s mamom vlakom putovao u Zagreb liječniku, a prvo putovanje u inozemstvo bilo mi je kada sam sa srednjom školom posjetio Veneciju i Veronu. Na prvo samostalno putovanje krenuo sam s 21 godinom, bilo je to moje prvo veliko europsko putovanje na kojem sam obišao velike gradove kao što su Köln, Amsterdam, Pariz i Luxemburg i tako je sve krenulo, jer kad se zaljubite u jedan grad, poželite posjetiti još stotine drugih – govori nam Viktor.

Dva puta godišnje

Danas se može pohvaliti impresivnom brojkom od 120 tisuća prijeđenih kilometara kroz 33 zemlje, oko 200 što većih, što manjih gradova i mjesta na tri kontinenta i to Europi, Aziji i Sjevernoj Americi. Viktor, koji je zaposlen kao tehničar za telekomunikacije, a ujedno je i nezavisni gradski vijećnik te predsjednik udruge KUEU “Kaj“ iz Zlatar Bistrice, svaki godišnji odmor nastoji iskoristiti za neko od putovanja, pa tako prosječno putuje dva puta godišnje. Iako nema prijevoznog sredstva koje nije koristio, govori kako mu je i dalje najdraže putovati vlakom, a upitali smo ga putuje li radije sam ili u društvu.
– Proputovao sam puno toga sam, cijeli Baltik, a stjecajem okolnosti, ispalo je da sam na kraju i Kubu posjetio sam, iako moram reći kako je ipak ugodnije putovati u društvu. Nisam se nikad izgubio, ali je ponekad neugodno kada si sam, pa sam tako recimo umirao od straha kad su me na Kubi dočekala dva ćelava, nabildana taksista, za koje sam došavši do auta shvatio kako uopće nisu taksisti. Pošto sam znao da na Kubi nema mogućnosti plaćanja karticom, uz sebe sam imao dosta gotovine, tako da mi je prva pomisao bila kako će me opljačkati i nakon toga se pobrinuti da više nitko nikad ne sazna za mene. No, eto, na sreću ispostavilo se da su dečki stvarno bili fantastični i odveli me do vrata apartmana – prepričava nam Viktor jedno od svojih neugodnijih iskustava.
Pa iako mu prvi susret s Kubancima nije ostao u najljepšem sjećanju, nakon što je među njima proveo 14 dana, govori kako su upravo oni ostavili najbolji dojam na njega.
– To su skroz opušteni ljudi, nasmiješeni, bez imalo stresa, totalno drugačiji od nas. Tamo je navečer pravi užitak prošetati gradom, jer svi su oni na ulicama, plešu, pjevaju, djeca bosa igraju nogomet. Nitko nije na mobitelu, ljudi se druže i razgovaraju, kao što je nekad bilo i kod nas – govori nam te dodaje kako su ga oduševili i Rusi, koji na prvi pogled djeluju jako hladno i grubo, a u biti se pokazalo kako su jako gostoljubivi i uvijek spremni pomoći.
– U Rusiju sam otišao  s prijateljem, na hokejašku utakmicu Medveščaka, bio je siječanj, pa iako je i u Hrvatskoj tada bilo hladno, u St. Petersburgu je bilo -28 stupnjeva. Kad sam izašao iz aviona, ostao sam šokiran, takvu hladnoću nisam nikada u životu osjetio. Ispostavilo se da smo prijatelj i ja jedini navijači Medveščaka, a oko nas je bilo otprilike 14 tisuća Rusa. Bili smo prava atrakcija, svi su se s nama željeli slikati, dok je već sutradan na drugoj utakmici koja se igrala u Moskvi, situacija bila potpuno drugačija. Tamo više nismo bili zvijezde, osjećala se ruska neprijateljska atmosfera, bilo je tu i vrijeđanja, a čak su nas htjeli i tući – prisjeća se Viktor.

Pravo zadovoljstvo

Svega šest mjeseci nakon Rusije, koju danas opisuje kao sivu i tmurnu, otputovao je u Ujedinjene Arapske Emirate te govori kako je tamo doživio nevjerojatno visoke temperature.
– Bilo je 45 stupnjeva, a taman je bilo i vrijeme Ramazana, te se na javnim mjestima ne smije ništa jesti ni piti. Sjećam se kako smo si kupili vodu i poskrivećki je popili u WC–u, kako nas ne bi nitko vidio jer su kazne ogromne – govori nam naš sugovornik te dodaje kako su mu upravo ovakva putovanja pomogla da shvati koliko je Zagorje lijepo.
– Lijepo je svugdje ići, ali najljepši je ipak osjećaj kad se vratim doma, među svoje zelene brege. Nismo ni svjesni ljepota Zagorja i bogatstva koje ono ima i nigdje se ne živi lijepo kao kod nas. Iako nisam duže vrijeme živio izvan Hrvatske, imam mnogo prijatelja koji žive vani i svi se slažu sa mnom. Ti ljudi imaju novac, ali nemaju onog pravog zadovoljstva, nešto im fali, a kad dođu doma u Zagorje, vidiš im drugačiji sjaj u očima. Ne mogu oni nakon posla otići do svoje klijeti, sjesti i uživati u pogledu, cvrkutu ptičica i dobrom domaćem gemištu, a takvih pola sata relaksacije čovjeku znači sve – kazao nam je Viktor, koji ističe kako nikada na svojim putovanjima na propušta priliku za promociju rodnog Zagorja.
Od svih gradova koje je vidio, kao najljepši izdvaja St. Petersburg, gdje su ga se najviše dojmile ogromne palače, dok kao svoje najzanimljivije putovanje navodi upravo ono posljednje, a to je putovanje u Sjevernu Koreju, zemlju za čiji politički režim svi znaju, ali o samoj zemlji, ljudima i kulturi zna se jako malo. Upravo je to bio i glavni Viktorov razlog da se odluči na to putovanje.

Negativna propaganda

– Kad sam pričao ljudima da ću posjetiti Sjevernu Koreju, svi bi mi govorili da sam lud i da je tamo opasno ići, a mene je baš to privuklo, htio sam vidjeti je li sva ta negativna propaganda koju Amerikanci nameću istinita. Na ovo neizvjesno i pomalo zastrašujuće putovanje išao sam s prijateljem Zlatkom Barićem. Polazak za Sjevernu Koreju bio je iz Pekinga, gdje smo imali dogovoren brifing u agenciji u vezi s detaljima putovanja. Tamo smo upozoreni kako se ponašati i kojih zakona se trebamo pridržavati. Naime, tamo nema dodatnih pitanja, ako kažu da je nebo crno, nebo je crno, nema prostora za raspravu. Sve je potrebno raditi s puno poštovanja i držati se dogovora. Prije ulaska u zemlju dobili smo plave knjižice koje su zapravo vize, jer nemaju klasične vize koje se lijepe u putovnicu, kako ne bi postojao dokaz boravka u Sjevernoj Koreji. Na mobitelu je potrebno obrisati sve podatke o Sjevernoj Koreji ili bilo kakve informacije o velikim vođama, a zabranjen je unos ikakvih religijskih štiva – otkriva nam Viktor.
U Sjevernoj Koreji ostao je šest dana te prešao otprilike 500 kilometara, a govori kako je ostao impresioniran gradovima koji su u zelenilu, uređenim parkovima, ali i Koreancima, za koje smatra da su čak zadovoljniji i od nas.
– Ponosan sam što sam imao priliku barem djelomično upoznati njihovu kulturu i način razmišljanja. Naime, život im je jednostavniji, svi imaju osiguran posao, a bez obzira na radno mjesto, imaju istu plaću od 15 dolara. Stanovi su besplatni, a uz plaću, svi dobiju istu količinu hrane i pet litara piva na mjesečnoj razini. Nema interneta, nema mobitela, nema stresa. Glavni cilj u životu jest biti što bolji radnik, kvalitetniji čovjek te osnovati obitelj. Ljudi komuniciraju jedni s drugima, druže se, vesele i, bez obzira na predrasude zapada, uživaju u životu. Za drugo i ne znaju – objašnjava naš sugovornik, a kao poseban doživljaja navodi šišanje, jer u Sjevernoj Koreji je zakonom dozvoljeno 15 muških i 18 ženskih frizura, a Viktor je za sebe odabrao frizuru broj šest te je šišanje koje je trajalo 45 minuta, naposljetku platio četiri dolara. S nama je podijelio i video tog neponovljivog iskustva.

Pa iako je od tog zadnjeg putovanja u Sjevernu Koreju prošlo svega par mjeseci, kako nam kaže Viktor, ostalo je još nekoliko dana godišnjeg, pa treba i to iskoristiti, tako da pripreme za novo putovanje već traju. Naime, već u studenome planira otputovati u Kijev, a zatim u Jordan, a nama ne preostaje ništa drugo nego da mu poželimo sretan put te i dalje prenosimo njegove uzbudljive priče iz svih krajeva svijeta.