U hrvatskom Domovinskom ratu, uz brojne hrvatske branitelje i dragovoljce, u raznim postrojbama hrvatskih  Oružanih snaga, prema današnjim podacima sudjelovalo je više od 560 dragovoljaca iz mnogih, prvenstveno europskih zemalja. Naime, teško je reći točnu brojku jer o njima ne postoje službeni podaci, te postoji jedino popis boraca koji je napravila Udruga stranih dragovoljaca Domovinskog rata, a koji je rađen po sistemu sjećanja preživjelih na svoje suborce.
Razlozi dolaska stranaca u, za njih tuđu zemlju bili su različiti, pa je tako bilo onih koje je vukla avantura i vlastiti ideali, a većina njih je prepoznala kritičnu situaciju u kojoj se Hrvatska nalazila i jednostavno su odlučili pomoći.


Embargo na oružje

– Došao sam na krilima gnjeva. Bio sam iznimno ljut i razočaran pasivnošću međunarodne zajednice prema zbivanjima na području Jugoslavije, a kada je Hrvatskoj nametnut embargo na oružje bilo mi je jasno kako se je sabotira u njenoj obrani. Shvatio sam koliko su licemjerne izjave europskih političara kako nikad neće dopustiti da se ponovi II. Svjetski rat, a na početku raspada Jugoslavije prešli su preko svojih riječi i pomagali onima koji su činili zlo. To jednostavno nisam mogao pasivno promatrati sa strane – tim riječima svoju priču započinje Nigel Patrick Balchin, strani dragovoljac Domovinskog rata i predsjednik Udruge stranih dragovoljaca Domovinskog rata.
U Hrvatsku je stigao u lipnju 1992. godine iz sjeveroistočne Engleske, odakle je rodom. Balchin je tada imao svega 27 godina, a o Hrvatskoj je znao jako malo pa je tako mislio da se nalazi blizu Ukrajine, a najveće mu je iznenađenje bilo kada je saznao kako Hrvatska dijeli Jadransko more s Italijom.
– Nisam nikada prije toga bio u Hrvatskoj, a zahvaljujući medijima odnosno novinarima koji su se, unatoč pritiscima političara koji su tvrdili kako se u Jugoslaviji vodi građanski rat, trudili prikazivati realnu situaciju saznao sam kakve se stvari tamo dešavaju te da je izlazak Hrvatske iz Jugoslavije zakonit i da je zapravo riječ o osvajačkom ratu. A kada sam vidio slike Vukovara i Dubrovnika znao sam da moram otići pomoći – objašnjava naš sugovornik te dodaje kako tradicija u Engleskoj nalaže da ukoliko u obitelji ima više sinova, onaj najmlađi ide u vojsku, a kako je on imao starijeg brata znao je što mu je činiti.
– Odlučio sam kako ću pričekati posljednju plaću kojom ću vratiti dugove koje sam imao te kupiti kartu do Zagreba. Prvotni plan je bio da ću u Hrvatskoj ostati nekoliko mjeseci, učiniti nešto dobro za nekog drugog i vratiti se u Englesku, tako da obitelji nisam ni govorio što zapravo planiram, nego sam im slagao kako idem u Zagreb u nabavku uniformi za “second hand“ trgovine vojnom opremom – govori nam naš engleski branitelj koji je posljednjih pet godina živio na jugu Engleske gdje je radio kao zaštitar.

Ljutnja i odlučnost

Kada je stigao u Zagreb raspitivao se gdje se može prijaviti za vojsku te ga je jedan od policajaca uputio u Slavonski Brod, kamo je već sljedećeg dana krenuo vlakom. Tamo je proveo neko vrijeme, a zatim je prebačen u BiH, gdje se borio na području Bosanske Posavine. Nakon pada Bosanskog Broda priključio se slavonsko – brodskoj brigadi na području Oriovca, a nedugo nakon toga HVO – u te nastavio ratovati u BiH.
– Prvu sam večer imao kratku obuku, kako rasklopiti te sklopiti i očistiti pušku, a već sam sljedećeg dana bio na prvoj crti bojišta. To mi je bilo prvi puta da držim takvo oružje u rukama, iako generalno mislim da mi to što nisam profesionalac nije ništa odmoglo jer se u obrani Hrvatske moralo puno improvizirati – kazao je Balchin.
Balchin je na ratištu proveo ukupno dvije godine i devet mjeseci te bio ranjen četiri puta, a ranjavanje mu je oštetilo živčani sustav. Nakon svega nekoliko tjedana je prvi puta ranjen, a nakon oporavka u bolnici u Slavonskom Brodu ponovo je završio na ratištu.
– Nakon svih ranjavanja još bi se odlučniji vraćao na bojišta, jer mi Britanci smo takvi da kad nešto odlučimo onda ne odustajemo. Ranjavanje nas ne plaši nego u nama izaziva ljutnju koja dodatno učvršćuje našu odlučnost – govori nam ovaj hrabar branitelj.
Godinu i pol dana proveo je na liječenju u Domu za psihički bolesne odrasle osobe u Breznici Đakovačkoj odakle se u studenom 1996. morao iseliti, te je kako kaže doslovno ostao na cesti.
– Dva mjeseca živio sam kod prijatelja u Đakovu, a usporedno sam vodio borbu da mi se prizna invaliditet i da dobijem vojnu mirovinu te sam često morao putovati u Zagreb što je bilo jako skupo, tako da sam odlučio da ću se tamo preseliti. U Zagreb sam došao s jednim ruksakom u koji je stalo sve što sam imao, a smjestili su me u vojarnu na Borongaju otkud su me ubrzo potjerali jer nisam bio prijavljen kod Ministarstva obrane. Tada sam završio na ulici gdje sam proveo sljedećih desetak dana, spavajući po parkovima. No, zahvaljujući jednom mom suborcu iz Engleske koji je živio u Krapinskim Toplicama i njegovoj pomoći uspio sam preseliti onamo – kazao je Balchin.


Državljanstvo i mirovina

Unatoč svim problemima ovaj “engleski Hrvat“ odlučio je ostati u Hrvatskoj, te je 1999. uspio dobiti i hrvatsko državljanstvo kao i vojnu mirovinu, a danas živi u Krapini. Kaže kako je 50 postotni invalid i da prima oko četiri tisuće kuna mirovine, a da je danas život u Hrvatskoj bolji nego što bi čovjek mogao očekivati.
– U Englesku sam se prvi puta vratio nakon godinu dana jer sam trebao obnoviti putovnicu, a nakon toga nisam se vraćao 11 i pol godina. Već je tada moja obitelj mislila da sam poginuo, jer nisu imali nikakve informacije gdje sam – objašnjava Balchin te nas ispravlja govoreći kako o ostanku u Hrvatskoj nije odlučivao, nego je jednostavno shvatio da tako mora biti.
– U rujnu 1992. godine kada sam ranjen ležao u bolnici i kada sam jedva preživio do mene je došao novinar iz Škotske i pitao me kada se namjeravam vratiti u Englesku i tada sam shvatio da to neće biti nikada. Kada sam izgovorio taj “nikad“ shvatio sam da nemam želju vratiti se, jer kada za neku zemlju ostaviš svoju krv onda si doživotno povezan s tom zemljom – zaključuje Balchin.