OVO JE NJEGOVA PRIČA: Kristijan Krog (31), Krapinčan s irskom adresom, biciklom je odvozio 1124 kilometara dugačak put, kako bi stigao na otvorenje Tjedna kajkavske kulture u svom rodnom gradu

KIŠA, ZNOJ, SUZE I ČELIČNA VOLJA: “Vizija mene kako dolazim do Ljudevita Gaja i podižem svoj bicikl u zrak, izvukla me svaki puta kada mi je bilo teško”

Objavljeno: 04.09.2019. Jelena Jazbec

– Ne znam kolko bude mi dana ovo trajalo, al’ znam da bude čudesno, bolno, otkrivajuće i zastrašujuće. Ljudi me pitaju jesam li spreman. Može li uopće netko biti spreman? No, jedno je sigurno – uspio, ne uspio, ovo je samo početak i vjerojatno najsigurnija stvar od svih koje slijede – zapisao je 31-godišnji Kristijan Krog večer prije nego što je krenuo u svoju 1124 kilometara dugu avanturu. Cilj je bio jedan – iz švicarske Ženeve doći biciklom do rodne Krapine, gdje se ove nedjelje otvara 54. Tjedan kajkavske kulture.
Kristijan već nekoliko godina živi u Naasu, irskom gradu veličine Osijeka, koji se nalazi 40-ak kilometara od Dublina. U intervjuu koji smo s njime radili prošle godine, otkrio nam je kako razlog njegova odlaska na Zeleni otok nije bio financijske prirode, već jednostavno želja da se izloži nečem drugačijem te da se stavi u poziciju da se mora sam snaći i početi novi život. One koji ga poznaju, to zasigurno nije iznenadilo, jer u razgovoru s njime, jednostavno ne možete ne primijetiti njegov avanturistički duh, koji ga je, na kraju krajeva, i potaknuo na pothvat života. Inače, u Irskoj trenutno radi za jedno Intelovo kooperantsko poduzeće, a privodi kraju i fakultet. U potpunosti se, kaže, integrirao u društvo i sretan je životom na Zelenom otoku, koji upotpunjava planinarenjem i bicikliranjem, a ideja da se biciklom doveze na Tjedan kajkavske kulture, kaže, javila se prije godinu dana.

– Sjećam se kao klinac, kad sam pohađao Osnovnu školu “Ljudevit Gaj”, u Krapinu je dotrčao čovjek iz neke daleke zemlje, ne sjećam se odakle niti kako se taj čovjek zvao, a s obzirom na to da sam ja trčao cross za školu, učitelj je angažirao nas nekolicinu da zadnjih pet kilometara trčimo s njime. Meni je to bilo tako fascinantno i to je bio jedan kotačić koji me ponukao da učinim nešto ovakvo. Druga stvar je bila ta da sam želio napraviti nešto što ja mislim da je nemoguće, da bih sam sebi dokazao da to što ja mislim da je nemoguće, ne znači da je nemoguće. Želio sam izgraditi veće samopouzdanje, da si dokažem da kada zapnem, mogu sve. Također, jedna od najvećih inspiracija bio je film koji sam pogledao kad sam imao 17 godina, “Into the Wild”, snimljen prema istinitom događaju, o jednom dečku koji se zove Christopher McCandless i koji se maknuo iz civilizacije i otišao živjeti na Aljasku. Nažalost, umro je zbog neke bezvezne pogreške, ali je ostavio ogroman trag u srcima ljudi koje je susreo tijekom tog svog pothvata. Osim filma, o njemu postoje sada već i dvije knjige, koje sam progutao, a film pogledao valjda milijun puta. Zapravo je sve to bazirano na teoriji Henryja Davida Thoreaua, jednog starog filozofa koji je isto otišao živjeti u šumu da bi istraživao esenciju života. On je zaključio da čovjek jednom u životu mora ogoliti svoj život da bi kasnije mogao napredovati. Vođen svime time, odlučio sam, idem napraviti nešto tako ludo, idem vidjeti ima li u tome istine i kako ću ja reagirati na sve to. Naravno, jako mi je drago da sam to sve uspio spojiti s Krapinom i Tjednom kajkavske kulture – počinje Kristijan svoju priču.

Godinu dana

Svoje nadređene, ali i kolege na poslu, toliko je zaintrigirao svojom idejom, da su odmah pristali ići mu na ruku i odobriti mu slobodne dane. Za pothvat se intenzivno pripremao proteklih godinu dana.
– Što se tiče priprema, pitao me jedan prijatelja kako treniram. Sjećam se da sam mu rekao: “Pa najviše treniram srce.” Nisam imao neki specifičan trening, da bih svakog dana vozio toliko i toliko kilometara. Moja najdulja etapa prije toga bila je 160 kilometara, nakon čega sam trebao dan godišnjeg odmora, nisam mogao raditi, ali sam isto tako znao da najveći izazov na putu do Krapine neće biti fizičke, već psihičke naravi. Zato sam se pripremao planinareći, išao sam na neke utrke, jer jedino se tamo prisiliš da prijeđeš granicu. Želio sam osjetiti kako je to kada moraš pomaknuti granicu. Također sam se nastojao što više izlagati vanjskim uvjetima, pa bih tako kad bi vani bilo najgore vrijeme, rekao: “‘Ajmo planinariti”, čisto da se naviknem na razne vremenske neprilike, kišu, hladnoću – otkriva naš sugovornik.
Odredio je svoju rutu, znao točno kroz koje gradove želi proći, ali je ipak dosta toga odradio spontano.
– Nisam znao gdje ću spavati niti koliko ću dnevno voziti jer sam to isplanirao okvirno, koliko sam procijenio da ja prema svojim fizičkim mogućnostima mogu izdržati. To su bile duljine od 70 do 100 kilometara na dan jer sam mislio da ima puno penjanja, ali sam isto tako, poznavajući sebe, znao da ja to neću poštivati, da ću raditi više, da ću se gurati, što je i poanta. Zato nisam htio unaprijed rezervirati prenoćišta, već sam to prepustio svojoj snalažljivosti – ističe ovaj biciklist.
Krenuo je zrakoplovom iz Dublina, 25. kolovoza u 9 ujutro. Na aerodromu je u kutiji predao svoj bicikl i oko podneva stigao u Ženevu. Prvu pedalu na biciklu okrenuo je oko 14 sati, uputivši se prema Alpama. Iako je plan bio tek idućeg dana doći u podnožje Alpa, već je prvog dana uspio napraviti stotinu kilometara, te je kako kaže, pod navalom adrenalina i zahvaljujući dobrim vremenskim prilikama, uspio doći do kampa u St. Moritzu, gdje je i prespavao prvu noć. U šest ujutro krenuo je uspon na Alpe.

– Tu nisam znao ništa, osim da želim doći do Burg St. Pierrea. Alpe sam namjerno ostavio nepoznate. Znao sam da idem tamo, znao sam iz kojeg grada idem i na kraju sam završio na St. Bernard Passu, gdje su živjeli fratri i još uvijek postoji njihov samostan na vrhu, usred ničega. I dan danas se ondje može prespavati, što je jako skupo, ali mislim da je jedinstven doživljaj. Kad sam se popeo, odmorio sam, uživao u pogledu, a onda sam se spustio i odjednom sam bio u Italiji. Tako sam zapravo već drugi dan bio stotinjak kilometara dalje od onog što sam planirao. Uslijedila je ravna Italija, koja neodoljivo podsjeća na Slavoniju. Prošao sam kroz Milan, Veronu, Veneciju i onda brodom do Pule, što je isto na neki način bilo ostvarenje želje. Nikad nisam putovao brodom. Odmorio sam se na brodu i ostao u Puli do podneva, nakon čega sam otišao do Rijeke, i zadnji dan Rijeka – Krapina, ono što se u biciklističkom svijetu zove “century ride”, kad uspješno privedeš kraju takav životni pothvat. Zapravo je čitava ova avantura za mene bila “century ride”, ali taj je zadnji dan bio toliko magičan jer sam odvozio tih 220 kilometara, što je uključivalo i uspone po Gorskom kotaru – prisjeća se Kristijan.

Emocionalni slom

No, unatoč tome što se priča tako jednostavno ispričana, čini idiličnom, nije sve teklo tako glatko. Proživio je ovaj avanturist dosta teških situacija, a u jednom je trenutku čak i poželio odustati i vratiti se kući.
– Emocionalni slom doživio sam u Italiji, kad je počela kiša. Ondje kiša nije padala dva mjeseca i dan nakon što sam ja došao, nebo se razlilo na mene i to me je pokosilo. Bicikl mi je sa suhom opremom imao 27,5 kilograma, a vjerojatno kad se sve namočilo, to je bilo i 33-34 kilograma. Vozio sam po nekoj brzoj cesti, zapljusnula bi me voda svaki puta kada bi prošao automobil, i osjećao sam se skroz jadno. Na kraju sam sjeo na benzinsku, mokar do kože i emocionalno sam se raspao. Počeo sam plakati i tijelo mi se počelo tresti od iznemoglosti. Guglao sam gdje je prvi aerodrom, na koji vlak da sjednem da dođem do aerodroma, jer ne mogu više. I tada me nazvala Ema, moja sestra, koja je, neovisno o tome kolika je teška životna situacija u kojoj se nalazi, uvijek vedra. Jedan običan razgovor s njom, neke dobre vijesti od doma, njezine riječi: “Jedva čekamo da dođeš”, i u cijelom tom emocionalnom šoku, ja sam osjećao kako ne mogu napraviti ništa drugo, nego se dići i voziti do sljedećeg gradića. Zapravo, to i je prava pouka. Kad ne znaš odakle krenuti, kreni od bilo kuda, pa makar to značilo samo dići se od stola. Rekao sam joj kasnije da me spasila i ona mi je priznala da je skužila da nisam dobro, i hvala joj na tome. Da me nije nazvala u tom trenutku, vjerojatno danas ne bismo vodili ovaj razgovor. Nastavio sam vožnju, još sam neko vrijeme vozio po kiši, a onda je u jednom trenutku ona stala i pojavilo se sunce. Stao sam kraj ceste i jednostavno se prepustio emocijama. Počeo sam plesati, slaviti i zapjevao sam “Elvis je Zagorec bil”. Ljudi su me čudno gledali, ali mene jednostavno nije bilo briga. Tako nešto nitko od nas ne bi napravio kod kuće, u normalnim uvjetima, ali tamo sam se jednostavno prepustio – prisjeća se Kristijan.
Jednom prilikom je, kaže, slučajno došao na autocestu, što je zabranjeno i može biti vrlo opasno, a prisjeća se i kako je u Italiji skoro dehidrirao. Naime, navigacija je pokazivala još 17 kilometara do prve trgovine, što je za ovog biciklista u normalnim uvjetima prava sitnica, no, ispalo je da se radi o velikom usponu koji ga je toliko umorio da je jedva preživio, čak je u jednom trenutku stao kraj ceste i pokazivao vozačima praznu bocu vode, međutim, to nije upalilo. Naposlijetku je nekako uspio doći do trgovine i litru vode popio “na eks”. No, ni to nije bilo sve.

Bol i umor

– Nakon dva dana užasno me počela boljeti stražnjica, ali bi uspijevao ući u zonu, baš kao i kad trčiš, da počneš blokirati bol. Uspijevao sam je blokirati sve do Krapine. To više nisu bili ni žuljevi, to su postale rane koje bih svaku večer, kad bih došao na mjesto gdje sam trebao prenoćiti, mazao nekakvim uljima, samo da ujutro mogu sjesti. Tih prvih pola sata na biciklu ujutro uvijek je bilo toliko bolno da ne znaš bi li sjedio ili se dignuo. Znao sam da kad prođe tih prvih pola sata ujutro, sve će biti dobro. Bila je tu i čudna bol u koljenima. Cijelo tijelo bi mi nakon napornog dana bilo normalne temperature, ali sam osjećao užasnu vrućinu u koljenima. No, čim sam bio bliže doma, sve sam više mogao ignorirati bol i činjenicu da nemam energije. Bilo je smiješno… U Jastrebarskom me dočekala sestra da joj ostavim torbe i barem si malo olakšam put do Krapine. Sjeo sam na kavu i već prije nego što je do mene došla konobarica, ja sam spavao. Probudila me, naručio sam espresso, i nakon što je otišla, ja sam opet zaspao. Znači, kad bih stao, tijelo mi se ugasilo, ali ta vizija mene kako dolazim do Ljudevita Gaja i podižem svoj bicikl u zrak, izvukla me svaki puta kada bi mi bilo teško – opisuje Kristijan, koji je svoje dogodovštine redovito objavljivao na Facebooku, ali je za neke skrivene unutarnje misli sa sobom ponio i dnevnik, gdje je s posebnom pažnjom upisivao i nazive gradića i mjesta u koja bi se jednog dana želio vratiti. Znao je, kaže, da će biti toliko emocija i doživljaja da će vjerojatno nešto zaboraviti.
“Krenuo sam danas u 6.20 ujutro. Trenutno sam u Jastrebarskom. Kad stanem, spavam. Još uvijek sam u “full focus modeu”, ali osjećam ogromnu emociju, čim zamislim Krapinu, ljude, obitelj, mamu. Još uvijek mi se ovo čini nevjerojatno. Čim stanem, poželim svakome ispričati kakav je put iza mene. Kao neka potvrda koja bi zasjenila nevjericu”, posljednje su riječi koje je zapisao prije povratka. U Zaboku su ga dočekali otac, druga sestra i nekolicina prijatelja, koji su s njime odvozili posljednjih 18 kilometara do Krapine.
– Bilo je to nikad lakših zadnjih 18 kilometara. Od svih prijeđenih kilometara na putu, tih posljednjih 18 nisam osjetio niti malo – prisjeća se Kristijan, koji je u Krapinu stigao u nedjelju, 1. rujna, oko 18 sati.

Nove avanture

– Mama i sestra su kraj naše zgrade postavile traku, koja je označavala dolazak na cilj. Prvo sam zagrlio i poljubio mamu, a mama je poljubila bicikl. Otišli smo do kafića, gdje su me čekali prijatelji. Bio sam umoran pa nisam mogao ostati predugo, ali bilo je kratko i slatko – kaže.

U osam dana prošao je tako 1124 kilometara, u prosjeku od 140 do 160 kilometara dnevno, vozeći 10 – 11 sati dnevno, te je u svoj rodni grad na kraju stigao tri dana ranije od planiranog. Najbolji prijatelj, kaže, bio mu je Google Maps, koristio je međugradske ceste, što mu je bilo super jer je uvijek prolazio kroz gradska središta, iako se pritom morao nositi s netrpeljivošću vozača prema biciklistima, posebno u Hrvatskoj i Italiji. Noćenja bi plaćao između 20 i 50 eura, dok na hranu nije puno trošio. Preživljavao je, kaže, na orašastim plodovima. Najveći trošak bila je oprema, pa je tako morao kupiti i novi bicikl jer onaj prijašnji nije bio adekvatan za takvo putovanje. Sa sobom je, između ostaloga, nosio šator, vreću, madrac na napuhavanje, kuhalo, jaknu, dvije zračnice, rezervnu gumu i alat. Iako je dobio više godišnjeg od onog što je planirao, odlučio je da će u Krapini biti na otvorenju Tjedna kajkavske kulture i dan nakon, a onda putuje natrag u Irsku jer već počinju pripreme za nove avanture.
– Moram se početi pripremati za El Camino, Put sv. Jakova, koji namjeravam proći pješice oko Uskrsa, što će mi biti dobro priprema za srpanj, kada ću se šest dana penjati na 3200 metara na Pirinejima. Ako se vratimo na ono što sam zapisao večer prije nego što sam krenuo, vidjet ćete da sam već tada znao, poznavajući sebe, da ako zaista dođem biciklom do Krapine, to će samo upaliti vatru da idem još dalje – zaključuje Kristijan.

Najnovije po kategorijama

Objavljeno u isto vrijeme

Pročitajte više s našeg weba