Točno u pet sati 4. kolovoza, prije 24 godine, zvuk tenkova prekinuo je jutarnju tišinu. Počela je Oluja, bitka svih bitaka. U toj završnoj oslobodilačkoj vojno – redarstvenoj operaciji Domovinskog rata, iz 30 pravaca na bojišnici dugoj 630 kilometara, hrvatski vojnici krenuli su u napad. U samo 85 sati, oslobođeno je 10.400 četvornih metara hrvatskog teritorija, a najteže borbe vodile su se u Petrinji.
– Mi smo bili spremni, čekala se samo zapovijed da se krene. Nisam ni razmišljao o tome što nas čeka, samo sam znao kako mi je najveća želja ući u Petrinju i osloboditi vojarnu – prisjeća se Ivan Svečnjak (60) iz Preseke Petrovske, vozač tenka i pripadnik druge gardijske brigade “Gromovi”, koji je tog jutra jedva čekao da upali svoj tenk i krene u jednu od najtežih borbi.

Bolja budućnost

Želja mu se ostvarila. S hrvatskim vojnicima ušao je u Petrinju, gdje su oslobodili vojarnu, pa iako to pamti kao najdraži trenutak svog sudjelovanja u Oluji, govori nam i kako je bilo jako teško te se prisjeća trenutka kada mu je tijekom akcije otkazala jedna komanda na tenku pri spuštanju niz brdo, a na tenku je imao još osmero ljudi, no, kako kaže, srećom sve je dobro završilo.
Ovaj danas umirovljeni branitelj na ratištu je tijekom Domovinskog rata proveo točno 1831 dan, a obrani Hrvatske dragovoljno se priključio još 1991. godine.
– Prijavio sam se najviše zbog brata, koji je bio mobiliziran prije mene i, naravno, mojih nećakinja, koje najviše volim, kako bi one imale sigurniju i bolju budućnost u slobodnoj Hrvatskoj. Straha nisam imao nikakvog, bili smo mladi i puni snage, a kad sam slušao i gledao što sve rade našim ljudima, nisam mogao ne otići. Prošao sam mnoga ratišta, od Nuštra do Maslenice, Dubrovnika, Bosne te sudjelovao u Bljesku i Oluji. Kaj da vam velim, tamo gdje sam prošao, trava više nije rasla – ponosno se prisjeća Svečnjak tih ratnih dana, te dodaje kako mu je ipak najteže bilo u Nuštru, poslije pada Vukovara.
– Sjećam se da smo bili sakriveni u podrumu neke kuće, no i temelji su se drmali od tog silnog granatiranja. A kad je Vukovar pao, plakao sam k’o malo dijete, jer koliko su oni tukli po nama, nemoguće je riječima opisati, granate se nisu mogle prebrojati – otkriva naš sugovornik.
Bio je to i period kada se tri i pol mjeseca nije mogao javiti nikome od svojih, tako da zapravo nisu znali je li živ ili mrtav.
– Majka mi se raspitivala na policiji, ne bi li dobila kakvu informaciju gdje sam i jesam li još živ, no vraćali bi je doma govoreći da ne znaju ništa. A kad sam došao doma onako prljav, jer uvjeti su bili blago rečeno užasni, zaudarajući na barut, rekla mi je da smrdim kao da sam radio u tvornici karabita –  prisjeća se Svečnjak.

Tenk T-55

– Nagledao sam se strahota, krvi i ubijanja, a sam dragi Bog me čuvao, pa sam još danas tu gdje jesam. Naravno, bilo je ozljeda, pa sam tako imao slomljena četiri rebra i ruku, puklo mi je koljeno prilikom skoka s tenka, a za dlaku sam izbjegao smrt kada mi je geler proletio tik pored glave – govori nam te dodaje kako ništa od toga nije bio dovoljan razlog da napusti ratište i svoje dečke, što mu stoji i u zapisniku.
Glavninu posla tijekom sudjelovanja u Domovinskom ratu naš je zagorski heroj odradio upravljajući tenkom T–55, koji je u njegovim rukama izazivao strah i trepet kod protivnika.
– Davali su sto tisuća tadašnjih maraka za moju glavu, kasnije su, kako sam čuo, povećali iznos na 300 tisuća maraka, jer sam im bio trn u oku i zadavao im probleme. Bojali su se tenkova, no nisu znali da smo zbog manjka oružja često bili prazni, pa je tako bio slučaj da sam držao položaj tjedan dana sa samo šest granata. Ali morali smo se snalaziti, dok su oni imali sve živo naoružanje, mi smo naspram njih bili čista nula, samo su nam govorili kako je oružje krenulo i da će stići, no nikada nije stiglo. Iako, tu je prevladala volja i taktika koju smo mi imali, tako da po meni, najvažniji je bio ljudski faktor, odnosno mi, hrvatski vojnici, u najvećoj mjeri vođeni ljubavlju prema svojoj domovini. Koristili smo svoju lukavost i davali sve od sebe, pa smo tako, primjerice, jedne noći dok su protivnici odmarali, u pola jedan u noći premještali položaj tenka prema njima, lagano u ler gasu da ih ne probudimo, a da ih ujutro iznenadimo. Uglavnom, snalazili smo se na sve moguće načine – govori nam ovaj branitelj.
Najdraža uspomena iz Oluje mu je minijaturni tenk kojeg je, kako kaže, žicom vezao na blatobran svog tenka, pa su kolege znali reći: “Ide Ivek s dva tenka.“ Čuva ga još i danas i ne bi ga dao ni za kakav novac, dok kao najljepši trenutak izdvaja onaj kada je čuo riječi predsjednika Franje Tuđmana: “Rat je gotov“.

Sram i razočaranje

– Znate, lijepo je bilo vidjeti sve te političare i generale na tvrđavi u Kninu, iako sam ja sve to s kolegama suborcima promatrao od dolje, umoran i prljav. Oni su se došli “šminkati“ za naše muke. U sve dane koje sam proveo na ratištu, najveći čin koji sam vidio bio je pukovnik, izuzev jednog susreta s generalom Jankom Bobetkom, s kojim sam se pozdravio u četiri oka i koji mi je tada poručio: “Samo hrabro momče“ – otkrio nam je Svečnjak.
Upitali smo ga i kako sada, nakon 24 godine, gleda na sve to, te kako je zadovoljan sadašnjim stanjem u državi za koju se borio i njenim odnosom prema braniteljima, na što nam je odgovorio kako je jako razočaran sadašnjom situacijom i vladajućima, a o odnosu prema braniteljima, kaže da je bolje da i ne govori.
– Sram me je, rade budalu od mene, kao i od većine branitelja. Nismo mi malo propatili za ovu državu, a sad nas ne cijene. Još samo malo fali da ne krenu pljuvati po nama i koliko pratim politiku, čini mi se da političari više vole bivšu Jugoslaviju i partizane, nego nas branitelje. Ali ipak moram priznati da mi nije žao ni jednog dana provedenog na ratištu i da treba, opet bih sjeo u tenk, samo što bih danas sjeo na mjesto “nišanđije“ i to uz granicu, tako da ni jedan milijunaš ne uspije pobjeći iz Hrvatske – zaključuje ovaj hrabri branitelj.