Hlupići iz Žolekovog Brega, koji se nalazi na samoj granici grada Pregrade i općine Hum na Sutli, prava su glazbena obitelj – tata Ivica poznati je muzikaš koji se sviranjem i pjevanjem bavi od svoje 18. godine, mama Anita članica je Pjevačkog zbora “Đuro Prejac“ iz Desinića, starija kći Lana (12) ove je godine završila osnovnu glazbenu školu, a s mlađom sestrom Lorenom (10) redovito pjeva na raznim župnim i školskim događajima. Ove su godine Lana i Lorena prvi puta nastupile na festivalu “Igrajte nam, muzikaši“, koji je u svojem 51. izdanju, tradicionalno održan na Bedekovčanskim jezerima, a svojim su nastupom toliko oduševile prisutne, da su osvojile nagradu publike za izvedbu pjesme “Zagorke“, za koju je tekst i glazbu napisao njihov otac Ivica.

Bez treme

Lana i Lorena otkrile su nam kako im je tata svoju novu pjesmu predstavio u svibnju. Već istog poslijepodneva one su upamtile tekst i počele s pripremama za nastup na festivalu. Iako im je to bio prvi takav veliki nastup, tremu, kažu, nisu imale.
– Inače redovito s mamom i tatom svake godine posjećujemo ovaj festival, s obzirom na to da tata piše pjesme i za neke druge izvođače. Primjerice, ove je godine napisao pjesmu i za Kraljeve Zagorja, pa smo i njih bodrili – otkriva nam Lana, a Lorena dodaje kako će uvijek pamtiti što joj je prije izlaska na pozornicu rekao Darko Halužan iz F-banda, čiji su im članovi bili glazbena pratnja.
– Rekao je: “U publici mogu biti svi, ali na pozornici samo posebni.“ To nam je pomoglo da se opustimo i uživamo u nastupu – ističe Lorena.
Ipak, nagradu publike, kažu, nisu očekivale.
– Otpjevale smo, dobile veliki pljesak i onda dalje nisam stvarno više ništa očekivala, s obzirom na to da smo bile najmlađe sudionice festivala – kaže Lana.
Otkrivaju nam i kako najviše vole slušati stranu glazbu, no, tata je u njih ipak utkao i neizmjernu ljubav prema domaćoj popevki. Zato su na svim obiteljskim okupljanjima one gotovo uvijek glavne zvijezde, a vole nastupati i na župnim događanjima. Lana je i članica župnog zbora Vinagora te školskog zbora, završila je osnovnu glazbenu školu, pleše u Desinićkim mažoretkinjama, a uz to je i odlična učenica. Zanimalo nas je uspije li uskladiti sve obaveze.
– Sve se stigne. Kad dođem iz škole, najedem se i napravim domaću zadaću, a onda idem dalje, kamo već trebam prema rasporedu. Što se tiče učenja, pokušavam što više zapamtiti na satu i pročitati svaku lekciju čim dođem kući – kaže nam ova 12-godišnjakinja.
Pjevanjem će se, kažu sestre Hlupić, nastaviti baviti i u budućnosti. Inače, Lorena bi željela postati veterinarka, a Lana još ne zna, za sada joj je želja upisati gimnaziju.

Samouki glazbenik

Roditelji su, dakako, ponosni na svoje djevojčice, posebno tata Ivica, koji nam otkriva kako se glazbom, za razliku od svojih kćeri, počeo baviti relativno kasno, s 18 godina.
– Oduvijek sam imao volju, ali nas je bilo puno braće i jednostavno nije bilo financijskih mogućnosti. Prije nego što sam počeo raditi, tata mi je kupio manje klavijature, ja sam si nabavio harmoniku i bio sam primoran to sam vježbati kod kuće. Nije bilo mogućnosti da se glazbeno obrazujem, ali smo zato supruga i ja odlučili to omogućiti našoj djeci – kaže nam ovaj samouki glazbenik, koji trenutno nastupa samostalno, pod imenom Zagorski Fakin. Gaža, kaže, uvijek ima dosta, a voli se okušati i u pisanju pjesama. Do sada ih je napisao sedamnaest, a prva, “Zagorska mati”, nastala je 2000. godine.  Otpjevao ju je i odsvirao bend čiji je član tada bio – Optimisti iz Desinića.
– S njima sam svirao deset godina i redovito za njih pisao pjesme za festivale. Mogu reći da smo uvijek osvojili nekakvu nagradu. Sve su to zagorske popevke, ali njihova tematika nije vezana uz klet i vino, što je inače uobičajeno za ovo podneblje. Što se tiče skladbe “Zagorke“, prve pjesme koju sam napisao baš za svoje kćeri, moram reći da je bilo teško pronaći tematiku koja bi bila primjerena za djevojčice, s obzirom na to da one ne mogu pjevati neke ozbiljne ljubavne pjesme, a ne bi bilo lijepo ni da pjevaju o vinu. Stoga je odabir pao na to da pjevaju o ljubavi prema Zagorju – otkriva nam tata Ivica, te dodaje kako također nije očekivao pobjedu.

Božji dar

– Nisam se nadao takvom uspjehu, no, meni je ipak najveća nagrada to što znam da će moje kćeri kada budu odrasle, svaki puta kada čuju ovu pjesmu, sjetiti se kako su to pjevale dok su bile djeca i da im je to napisao njihov otac – ističe.
Svoje će kćeri, dodaje, i dalje poticati da se bave glazbom, a posebno mu je drago što i one gaje ljubav prema zagorskoj popevki. Priznaje i kako ni on sam više ne može zamisliti život bez glazbe.
– S obzirom na to da nisam pohađao glazbenu školu, sve te nagrade koje sam osvojio, smatram velikim Božjim darom, koji ja pokušavam iskoristiti najbolje što mogu. Zahvalan sam što se bez glazbene naobrazbe mogu baviti nečim takvim – kaže.
Njega i suprugu Anitu pitali smo i kako odgajaju svoje kćeri te koje su najvažnije vrijednosti koje im nastoje prenijeti.
– Želimo ih naučiti da poštuju sve ono što smo stekli mi, ali i sve ono što će danas – sutra steći one. Nastojimo komunicirati s njima, uključivati ih u razgovore o raznim temama, da one shvate kako se trebaju ponašati i da ne čine neke greške samo zato što im netko to nije objasnio – zaključuju ponosni roditelji Hlupić.