– Ja sam presretna i prezadovoljna kad vidim svoju Vikicu, još kad mi se nasmije, kao da mi je zasjalo sunce usred oblačnog dana – riječi su Štefice Jembrih iz Zlatara, koju svi znaju kao tetu Šteficu.
Radeći godinama u dječjem vrtiću, odgajala je teta Štefica i vrijednim stvarima naučila brojne generacije. Mnogo je djece kojima je pomagala i uljepšala im djetinjstvo igrom i veseljem, no sada je ona ta kojoj je potrebna pomoć. Iako nam na pitanje koliko joj je godina, u šali odgovara da nema puno i da joj je tek 86, ipak priznaje kako je bolest učinila svoje i da joj nema MIPOS-a i njene Vikice, ne bi mogla živjeti sama.

Naime, teta Štefica jedna je od 313 korisnika projekta MI POmažemo Starijima – MIPOS, čiji je nositelj Grad Zabok, a koji za cilj ima promicanje socijalne pravednosti te osiguravanje bolje kvalitete života stanovnicima Krapinsko – zagorske županije. Svjesni smo činjenice kako je na našim bregima sve više starijih i bolesnih osoba koji žive sami i kojima je potrebna pomoć, a upravo se ovim projektom pruža pomoć i poboljšavaju uvjeti života mnogima od njih. Specifični cilj MIPOS-a je i integracija žena u nepovoljnom položaju u svijet rada, pa je tako u okviru projekta održana i edukacija gerontodomaćica/njegovateljica, program koji je završilo 55 žena koje su sada zaposlene i pružaju pomoć u kući potrebitim korisnicima.

Nositelj projekta

– Riječ je o ljudima koji žive sami i praktički mjesecima ni s kim ne razgovaraju, a sada kroz naš projekt konačno imaju nekoga, tako da su ti ljudi živnuli. Naravno, uz naše korisnike živnule su i gospođe koje su nakon edukacije zaposlene, a riječ je uglavnom o ženama od 50 i više godina, od kojih je većina mislila kako više nikada neće naći posao – rekla nam je voditeljica projekta i zamjenica gradonačelnika Zaboka Valentina Đurek, koja je zajedno s Helenom Matušom, zamjenicom ravnateljice Zagorske razvojne agencije, radila na pripremi i pisanju projekta, kojeg, kako kaže, ne bi bilo bez potpore gradonačelnika Zaboka Ivana Hanžeka, čija je podrška zapravo i bila presudna.

Uz Grad Zabok, koji je nositelj projekta, kao partneri sudjeluju i jedinice lokalne samouprave, njih 15, te udruge Gradsko društvo Crvenog križa Zlatar, GDCK Donja Stubica, GDCK Zabok, Udruga invalida Bedekovčina i Gornjostubička udruga “Lipin Cviet”, koje zapošljavaju spomenutih 55 gerontodomaćica. Jedna od njih, zaposlena u GDCK-u Zlatar, je i spomenuta Vikica Juranić iz Zlatara, za koju naša teta Štefica s početka priče ima samo riječi hvale, no moramo primijetiti kako su simpatije obostrane.

– Ne mogu riječima opisati koliko sam sretna što sam dobila posao u okviru tog programa. Jedan od razloga je svakako taj što sam mislila da nemam više nikakve šanse da se zaposlim, jer ipak imam 57 godina i teško je nešto naći. A s druge strane, presretna sam jer me taj posao stvarno ispunjava. Kad vidim s kakvim me veseljem te bakice dočekaju, srce mi je puno i ništa mi nije teško za njih učiniti – otkrila nam je Vikica, te dodala kako joj radni dan traje od 8 do 16 sati, a ima pet korisnika o kojima brine i obilazi ih.
– Kod svakog od njih odlazim dva do tri puta tjedno, naravno, ovisno o udaljenosti i potrebama koje svatko od njih ima, pa tako recimo kod tete Štefice, koja je slabo pokretna, dolazim skoro svaki dan, i ako nema nekog posla po kući, dođem čisto da je pitam ako joj treba nešto iz trgovine ili ljekarne i da malo popričamo. Znate, njima vam zapravo to najviše znači, samo da im netko dođe, pita ih kako su i uputi im par lijepih riječi – otkrila nam je Vikica, a potvrđuje to i teta Štefica, dok nam govori kako je za nju najveća sreća kada je netko dođe pogledati.
– Teško je biti star pa kad nemaš nikoga. Naravno, imam ja svojih, samo što oni ne žive u blizini, a imaju i svoje obitelji, djecu, posao i jednostavno me ne stignu često posjećivati. Tako da mi ovo jako puno znači, pa makar da mi Vikica dođe i na sat vremena dnevno, i kad ja vidim to vedro i ozareno lice, odmah se puno bolje osjećam i mislim si, pa gle kako je svijet zapravo lijep i ništa me više ne boli – govori nam teta Štefica.
Upitali smo je i kako se osjećala kada su je prvi puta posjetili iz GDCK-a Zlatar i predložili joj da postane jedna od korisnica MIPOS-a. U međuvremenu si je morala staviti slušni aparatić jer slabo čuje, uz riječi: “Sreća naša da imamo svakakvih aparata pa se možemo pokrpati”, što nas je dobro nasmijalo, a onda nam je na kraju ipak odgovorila kako je na prvu pomislila da njoj pomoć nije baš toliko potrebna i kako sigurno ima potrebitijih.

Konkretan rad

– Ali, nažalost, u kratko vrijeme su mi se zaredale svakakve bolesti i to me dosta oslabilo, tako da mi je stvarno trebala pomoć, pa sam mislila kako je to Božja volja i da mi je sam Bog poslao MIPOS–ovce s vedrim licima. Znate, oni donose sunce i trebali bi se zvati “MIPOS–ovo sunce”. Uz njihovu pomoć jednostavno morate živjeti, hoćete ili nećete. Nek’ boli, ali živjeti se mora, to vam poručuje MIPOS – zaključuje naša sugovornica.
Ravnateljica GDCK-a Zlatar Vesna Pavleković objasnila nam je kako je teta Štefica samo jedna od ukupno 49 korisnika projekta na njihovom području.
– Mi kao Crveni križ presretni smo i zahvalni na mogućnosti da sudjelujemo na ovakvom projektu jer riječ je o konkretnom radu na terenu s konkretnim rezultatima. Naše gerontodomaćice su marljive žene koje našim korisnicima odrađuju sve ono što oni sami ne mogu, od odlazaka u trgovinu ili ljekarnu, do čišćenja po kući, pa ih vode i do liječnika ili u šetnju, brinu njihove brige. Imamo korisnice koje godinama nisu jele krutu hranu jer je jednoj pukla proteza, a druga je nije ni imala, a nije ih imao ni tko odvesti zubaru i biti s njima i riješiti im izbor novog zubara, jer je njihov odavno pokojni. Također, neki godinama nisu izašli iz svojih dvorišta, a sada su ih naše žene odvele na sajam u Zlataru, u trgovinu u Zabok i slična njima bitna mjesta. Uglavnom, to je jedno toliko kompleksno područje i bilo bi nam žao da danas – sutra taj projekt ne zaživi – rekla je Pavleković.
Da je broj potrebitih korisnika puno veći te da postoje i liste čekanja, potvrdila nam je i Valentina Đurek.
– Nažalost, formirani broj od 313 korisnika je konačan, tako da se jedino može ući u program ako netko ode u dom ili, ne daj, Bože, umre. To je tako i zato što za svakog od tih korisnika mjesečno osiguravamo paket higijenskih potrepština u vrijednosti 200 kuna, za što je Grad Zabok raspisao javnu nabavu – objasnila nam je Đurek.