Kazališne manifestacije iz godine u godinu postaju sve popularnije u Krapinsko – zagorskoj županiji, a predstavljaju odličnu priliku da, između ostalih, pred domaćom publikom zasjaju i zagorski glumci i glumice, koji ne skrivaju kako je poseban osjećaj nastupati u rodnom kraju. Vrlo popularni na hrvatskoj kazališnoj sceni trenutno su brat i sestra Mateo Videk i Mirela Videk Hranjec, rodom iz Bedekovčine, čije izvedbe zagorska publika može pratiti na čak dvije manifestacije – “Ljeto na Bajerima” i “Ljeto u Donjoj Stubici”. Ususret bogatom kazališnom ljetu u njihovom zavičaju, odgovarali su na naša pitanja, te, između ostaloga, otkrili kako su uspjeli proći vrlo zahtjevan prijemni ispit na Akademiji dramskih umjetnosti, kako su njihovu odluku da se bace u glumačke vode prihvatili roditelji, te kako se osjećaju kada jedan drugoga promatraju na sceni.
Mirela Videk Hranjec (31), nakon završene Gimnazije Antuna Gustava Matoša u Zaboku, 2006. je godine upisala glumu na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Od 1. travnja ove godine članica je Satiričkog kazališta Kerempuh, te trenutno radi na novoj predstavi radnog naslova “Zeko zeko”, redatelja Renea Medvešeka, čija je premijera zakazana za početak listopada.
Kada se u vam rodila želja da postanete glumica?
Želja za glumom u meni se pobudila veoma rano, već sam u nižim razredima osnovne škole govorila svima da želim biti glumica. Naravno da me nitko nije shvaćao ozbiljno, ali, eto, kad si jednom nešto zacrtam, ozbiljno radim na tome da to i ostvarim. Ljubav prema glumi se razvijala kroz maštu i filmove, a najviše sam voljela gledati crno – bijele.
Jeste li se i prije upisa na Akademiju bavili glumom?
Bavila sam se glumom kroz osnovnu i srednju školu, preko dramske grupe. Naravno da je to daleko od glume, ali pomoglo mi je itekako. Kada staneš na scenu, bilo to pred deset ili sto ljudi, isto je. Taj osjećaj je isti. I svakako mi je pomoglo da shvatim da je gluma moj put.
Kako su vaš životni odabir prihvatili vaši roditelji?
Nije im bilo lako. Prvo me nisu doživljavali, onda kad su me čuli, mislili su da je to samo faza, a tek je treći stupanj bilo prihvaćanje i podrška, koju i dan danas imam. Baka ima žuti fascikl u koji stavlja sve izrezane isječke iz novina, mama mi je PR na Facebooku, i to kakav, a tata je neke moje predstave gledao i po pet-šest puta… Jako sam sretna što imam njihovu podršku.
Kako je izgledao prijemni za upis na Akademiju?
Upala sam iz prve, a pripremala me glumica Vlasta Knezović. Prijemni kao takav bio je vrlo naporan. Pripremala sam dva monologa i tri pjesme više od godinu dana, tako da možete misliti koliko mi je bilo stalo da sve dobro prođe.
Tko su vaši filmski/kazališni uzori?
Olga Pakalović i Cate Blanchett.
Kakav je život glumaca u Hrvatskoj? Planirate li se okušati i u inozemstvu?
Život glumaca u Hrvatskoj nije med i mlijeko, ali nije ni nemoguć, samo se treba naviknuti. Kod mene je želja za glumom i pozornicom oduvijek bila jača od potrebe za mjesečnom plaćom, tako da sam naučila živjeti i s malo i s puno, ovisno kako padne grah. Sve u svemu, za mene je život glumaca najljepši život. Ne ganjam nikakvu inozemnu karijeru, volim biti realna što se toga tiče, ali, Bože moj, ako se dogodi, super.
Postoji li neka vaša uloga koju biste izdvojili kao najdražu?
Svakako bih izdvojila Mirelu iz “This Castinga”, Glumicu iz “Cabareta preko veze” i Eli iz “Blue Moona”. To su uloge koje obožavam igrati, u kojima se dobro osjećam i za koje mislim da sam ih dobro napravila.
Što smatrate svojim najvećim dosadašnjim uspjehom?
Ako me pitate što smatram svojim najvećim životnim uspjehom općenito, onda je najveći uspjeh to što sam postala majka. A ako mislite najvećim dosadašnjim uspjehom u poslu, onda je to što sam zahvaljujući svome radu, trudu i žrtvovanju, dobila angažman u gradskom kazalištu bez ikakve veze. Oduvijek sam mislila da je to nemoguće, ali ja sam, eto, primjer da se rad, trud i ljubav prema poslu vrednuju i da se i takvima sreća osmjehne.
Koliko ste imali prilike nastupati pred domaćom, zagorskom publikom? Kako vam je nastupati u rodnom kraju?
Evo baš sam nedavno igrala u Stubičkim Toplicama s predstavom “Cabaret preko veze”, u sklopu Malog uličnog festivala. Igram često, mogu reći da sam sa skoro svakom svojom predstavom igrala negdje u Zagorju i mislim da je to fantastično. Oduvijek volim igrati doma, iako mi je isto tako velika trema kada igram pred domaćom publikom. Valjda im se toliko jako želim svidjeti, hahaha.
Vašim je stopama krenuo i brat Mateo. Smatrate li da ste, namjerno ili nenamjerno, utjecali na njega?
Teško mi je govoriti o utjecajima jer to možda ni on sam ne zna, a kamoli ja, ali cijeli život smo veoma bliski. Utječemo jedan na drugoga u svim segmentima, kroz glazbu, stil odijevanja, izbor filmova i predstava, tako da nije čudno što dijelimo ljubav i prema glumi. I ako sam ikako utjecala na njega, jako sam sretna što je, zahvaljujući meni, pronašao nešto u čemu je tako dobar.
Koje ste mu savjete dali?
Hjoj, iskreno, ne sjećam se, ali znam da ih je bilo puno. Volim davati savjete, hahaha.
Kako se osjećate dok ga gledate na kazališnim daskama?
Jako sam ponosna.
Hoćemo li vas uskoro imati prilike gledati u Zagorju?
Svima koji se žele malo nasmijati, preporučila bih da dođu 21. srpnja u Donju Stubicu, na “Očeš nečeš, doktor” Kerekesh Teatra. Zabava je zagarantirana.
I Mirelin brat Mateo (26) završio je zabočku Gimnaziju A. G. Matoša, a nakon toga diplomirao na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Trenutno je u ansamblu ZeKaeMa. Kako kaže, završavaju sezonu, onda ga očekuje ljeto s nekoliko međunarodnih gostovanja te konačno konkretan godišnji odmor.
Kada se u vama rodila želja da postanete glumac?
Ne znam kada se želja rodila, ali znam da sam je odlučio ostvariti u srednjoj školi. Riskirao sam, pokušao i sada se bavim onime što me ispunjava.
Jeste li se već i prije upisa na Akademiju bavili glumom?
Bavio sam se glumom kao član amaterskih kazališnih grupa u osnovnoj i srednjoj školi. Veliko hvala svim učiteljicama koje imaju ljubav prema pisanoj riječi, glumačkom izrazu i sceni.
Kako su vaš životni odabir prihvatili vaši roditelji?
Moja je sestra bila prva koja se okušala u glumi i to joj je uspjelo, a kada sam ja odlučio isto, mislim da su bili spremniji i mirniji što se tiče mog odabira.
Kako je izgledao prijemni za upis na Akademiju?
Upisao sam iz prvog pokušaja. Prijemni je bio zahtjevan, ali nekako mi je ostao u lijepom sjećanju. Pripremali su me moji kolege, Ozren Grabarić i Dijana Vidušin i smatram ih jednim od važnijih razloga mog prolaska na prijemnom.
Tko su vaši filmski/kazališni uzori?
Uzore sam prerastao, tako mi se barem čini, ali istinski se divim ljudima koji glumački posao rade jer ga vole, kriterij im je izvrsnost i tijekom svega što im život donese, uvijek ostaju ugodno društvo.
Kakav je život glumaca u Hrvatskoj? Planirate li se okušati i u inozemstvu?
Sretan sam što sam se već kao student okušao u inozemstvu, prvenstveno u Engleskoj i Italiji i veselim se budućim inozemnim projektima. Glumački posao meni je vrlo izazovan i ne prestaje me nadahnjivati, ali zahtjeva puno truda, istraživanja i snalažljivosti.
Postoji li neka vaša uloga koju biste izdvojili kao najdražu?
Izdvojio bih ulogu Ivana u predstavi “Huddersfield” Zagrebačkog kazališta mladih, jer je produkt jednog predivnog procesa s mojim dragim kolegama.
Što smatrate svojim najvećim dosadašnjim uspjehom?
Svojim najvećim uspjehom smatram to što uspijevam živjeti od posla koji volim i s kojim vjerujem da mogu mijenjati stvari. Ništa manje važno, to što sam voljen i što imam ljude koji su uvijek tu za mene.
Koliko ste imali prilike nastupati pred domaćom, zagorskom publikom? Kako vam je nastupati u rodnom kraju?
Nisam puno nastupao u Zagorju, ali sam sudjelovao na manifestaciji “Susret riječi” u Bedekovčini. Lijepo je znati da netko brine o zagorskim literarnim talentima i drago mi je što sam bio dio toga.
Krenuli ste stopama svoje starije sestre. Smatrate li da je ona, namjerno ili nenamjerno, utjecala na vas?
Naravno da je njena odluka imala učinka na moju. Teško mi je uopće zamisliti da prolazim kroz cijeli proces bez njezinih savjeta i uputa. Mislim da smo si uvijek podrška i drago mi je da gradimo svoje karijere temeljito i fokusirano.
Kako se osjećate dok je gledate na kazališnim daskama? Upućujete li joj ponekad kritiku?
Uvijek sam sretan kad je zadovoljna svojim radom. Kritika je konstruktivna, barem se trudim da je takva kad je uputim.
Hoćemo li vas uskoro imati prilike gledati u Zagorju?
U kolovozu sam u Bedekovčini, s predstavom “Grga Čvarak” Scene Gorica i očekujem puno malih i velikih ljubitelja kazališta na izvedbi.
