– U mojim snovima budili su me krikovi majke Rusije, koja mi je dugo vikala. Gledajući kartu, tjednima sam planirao svoj sljedeći potez. Dame i gospodo, Mount Elbrus. Uspavani vulkan smješten u srcu Kavkaza, u južnoj Rusiji, blizu granice s Gruzijom, s dva vrha koji stoje kao promatračnice. To su dvije uspavane kupole koje Elbrus čine dvostrukim vulkanom. Nakon osvajanja Kilimanjara, najvišeg vrha Afrike, moj sljedeći životni izazov bio je vrh Europe – počinje svoju priču alpinist Andrija Jagečić (32) iz Oroslavja, čije pothvate redovito pratimo, a ovog je puta s nama odlučio podijeliti svoje iskustvo osvajanja Elbrusa, koji s visinom od 5642 metra zauzima peto mjesto na popisu sedam svjetskih vrhova. Većina sanja o osvajanju tog vrha, no, kaže Andrija, dostupan je samo predanim i vrhunskim penjačima s izrazito jakom voljom.
Postoje geografske rasprave oko toga je li Elbrus teritorijalno u Europi ili Aziji, pa neki smatraju da je on najviši vrh Europe, dok će drugi reći da je najviši vrh ipak Mont Blanc. No, Andrija je Mt. Blanc već osvojio u kolovozu 2017. godine, a s obzirom na to da se službeno kao najviši vrh Europe ipak uzima Elbrus, nakon prošlogodišnjeg osvajanja Kilimanjara, to je bio njegov sljedeći cilj.

Visinska bolest

– Znao sam da ću opet biti suočen s visinskom bolešću, lošim vremenom i ekstremnom hladnoćom. No, s obzirom na to da nema šanse da se pokoleba moja vjera u sebe i u svoje sposobnosti, vidio sam se i ovog puta na vrhu svog kontinenta. U glavi mi je bio samo onaj neopisivi osjećaj koji ću imati kad stanem na vrh kontinenta i činjenica da ću biti nagrađen prekrasnim pogledom od kojeg zastaje dah. Što se tiče infrastrukture, hotela, restorana, baze za penjače, ne mogu se opisati luksuznima. Međutim, ta skromnost mi je dala osjećaj da sam još bliže prirodi i zato još više cijenim planine. Kultura tih naroda je zadivljujuća, a i gostoljubivost je na visokoj razini. Kad sam odletio u Moskvu, a zatim letio 1200 kilometara južno do Mineralnih voda, ponovno sam razmišljao o tome kako nikad prije u životu nisam mislio da bih mogao učiniti nešto ovakvo – kaže Andrija.

Umoran od dugog leta, prvog je dana vrijeme proveo šetajući kroz, kako ga opisuje, tihi i simpatičan grad. Sljedećeg jutra spakirao je opremu i pozorno poslušao upute koje su im davali neki od lokalnih vodiča.
– Ubrzo, vrijeme se dramatično promijenilo, vjetar se pojačavao, a snijeg i temperatura drastično su pali. Znao sam da Elbrus nije šala i da je neophodna mentalna snaga, kao i aklimatizacija na planinu te veličine. Tako smo se, naprimjer, penjali i vraćali se odakle smo počeli. Idućeg dana smo se penjali dalje od prethodnog, pa se opet vraćali dolje. No, gurao sam se naprijed i to je bio moj taktički potez u psihološkom smislu. Posljednjih 30 minuta uspona bilo je sporo i te minute su mi se činile kao beskonačnost. Došao sam do točke gdje mišići prestanu slušati, misli usporavaju, a tijelo žudi za kisikom. Međutim, svi ti problemi su nestali kad sam shvatio da sam uspio ostvariti svoj san – da stojim na vrhu Europe. Sjetio sam se svih filmova koje sam gledao na tu temu i osjećao se nepobjedivim – opisuje ovaj neustrašivi alpinist, te nam otkriva što ga se posebno dojmilo.
– Za mene je ovo bila nevjerojatna avantura, upoznao sam inspirativne, ljubazne, pa i smiješne ljude. Došli su onamo s jednim ciljem, baš kao i ja – da stanu na vrh Europe. Rusi su veoma ponosni na svoju povijest, svoja postignuća i na pobjedu protiv nacističke Njemačke.

Često smo nailazili na spomenike u čast Crvene armije. Na svom sam putu naišao na jedan spomenik u dolini, u gradu Terskol, koji me impresionirao. Zove se “Alpinist defender”. Radi se o jednom povijesnom događaju iz 1941. godine, za vrijeme Drugog svjetskog rata. Nacisti su neumoljivo prodirali duboko u Rusiju i došli do Kavkaza, s namjerom da se domognu naftnih polja velike Rusije. Uspjeli su privremeno postaviti svoj stijeg na Elbrus, uz žestoke borbe s Rusima. Na Kavkazu je postojala posebna postrojba takozvanih ratnika alpinista, koji su branili taj dio tako da su se na kraju nacisti povukli 1943. godine. Taj izvanredni spomenik podignut je u čast njima – otkriva nam Andrija.

Oluja i grmljavina

Baš kao i svaka planina, i Kavkaz je pokazao svoju nepredvidljivu stranu.
– Dok je Elbrus bio veličanstven u sunčanom danu, tijekom male naoblake postajao je zastrašujuć. Oluja i grmljavina na toj planini zaista djeluje zastrašujuće. Sa svim tim strancima, s vremenom se javljao osjećaj kao da ih znam svog cijelog života. Na kraju krajeva, svaki od nas se borio s planinom, a istovremeno i s umom, koji nam je ponekad govorio da se to ne može i da nećemo uspjeti. Jer, moramo to priznati, nije nam bilo lako, bili smo žedni, gladni, pospani. To je ponekad bila borba protiv naših uvjerenja, kako bismo ponovno naučili cijeniti jednostavne stvari, koje većina ljudi uzima zdravo za gotov – topli tuš, topla voda, krevet, grijanje – ističe Andrija.

Nažalost, ni ovog puta nisu svi bili njegove sreće, da se živi i zdravi vrate u domovinu.
– Iz moje ekipe dvojica su odustala zbog iznemoglosti, dok je jedan ukrajinski penjač iz druge grupe pao pod naletom vjetra 300 metara u provaliju. Naime, Elbrus je jedna od najsmrtonosnijih svjetskih planina, pa je jedne godine ondje poginulo 50 penjača. No, ja sam cijelo vrijeme imao na pameti da će, ako uspijem, planina biti velikodušna i nagraditi me veličanstvenim pogledom i osjećajem koji se može osjetiti samo na vrhu. Točno tako je i bilo, baš onako kao što sam i zamišljao, ostvarivši još jedan veliki i opasan san – zaključuje Andrija.