Pomalo neobičan prizor na prostoru ispred krapinske Srednje škole privlačio je danas brojne znatiželjne poglede. Poljupcima i srdačnim zagrljajima pozdravljali su se bivši gimnazijalci, a njihova vedrina i polet prolaznicima nisu dali ni naslutiti da su vrata srednje škole za sobom zauvijek zatvorili prije punih 55 godina.
Na jubilarno okupljanje ovog se puta odazvalo njih devetnaestero, iako ih je u njihovoj generaciji 1963./1964., bilo mnogo više – dva gimnazijska razreda s ukupno 47 učenika.
Ponovni susret, za većinu njih nakon pet godina, kada je održano posljednje službeno druženje, značio je oživljavanje starih uspomena i prisjećanje na dobra stara vremena.
– Uvijek nam je drago kad se svi skupimo jer su neki od nas išli zajedno čak i u osnovnu školu, a kasnije smo se rastepli po svijetu. Ali, eto, svakih pet godina službeno organiziramo susret, a u međuvremenu, ovisno o tome kako stignemo i kad tko može, nađemo se u Krapini, obično u lipnju – otkrila nam je Tatjana Horvat iz Krapine, koja je nakon srednjoškolskog obrazovanja, završila kemiju na Kemijsko – tehnološkom fakultetu, a svoj radni vijek provela je u Sloveniji.
– Sada uživam u penziji i putujem po svijetu – kaže nam ova vedra umirovljenica, kojoj su gimnazijski dani ostali u najljepšem sjećanju.
– Bilo je lijepo, u malom mjestu, dosta smo se družili, a povremeno bi i zbrisali sa sata. Imali smo kamo zbrisati, na Stari grad, na jezero i slično. Išli smo na putovanja i tako – prisjeća se Tatjana.
“Vlakaši”
Pitamo ih i je li u njihovo vrijeme bilo subotnjih izlazaka.
– Osim kina, drugog nije bilo. Kino i izleti, nije bilo čak ni televizije. Eventualno kod susjeda koji je imao televizor – kaže Tatjana, a njezin kolega Darko Skupnjak, koji je nakon gimnazije završio strojarstvo, kaže kako je u njegovo vrijeme bilo čak devetero učenika iz glavne krapinske ulice, a sada ondje nema nijednog djeteta. Posebno mu je u sjećanju ostalo kako su on i njegovi kolege krali voće iz susjedova dvorišta kada bi se vraćali iz škole.
Općenito, bivši gimnazijalci smatraju kako su druženja u njihovo vrijeme bila mnogo kvalitetnija.
– Mlade danas zanimaju drugačije stvari. Mi smo pričali, družili se, slavili rođendane, sjetili bi se da idemo na Strahinjčicu, nagovorili nekog od profesora da ide s nama, a danas kad vidiš mlade, sjede jedan kraj drugoga, svatko gleda u svoj mobitel i ništa drugo – kaže Tatjana.
Osim Krapinčana, bilo je tu učenika i iz drugih mjesta, koji su uglavnom putovali vlakom, pa su dobili i poseban naziv.
– Neki od nas su putovali vlakom, primjerice, ja iz Svetog Križa Začretja, pa su nas zvali “vlakaši”. Sjećam se kako smo jurili ovom ulicom prema gimnaziji, a bilo je situacija i kad smo trčali sa sata da bismo uhvatili vlak. Bilo je naših kolega iz Stubice, Zlatara i tako – kaže Benedikt Tumpa, koji i danas živi u Svetom Križu Začretju, a radni je vijek proveo kao učitelj razredne nastave.
– Radio sam po cijelom Zagorju i u Varaždinskoj županiji, uglavnom po područnim školama, a radni vijek sam ipak završio u svojem rodnom mjestu. Volio sam svoj posao i nosim mnogo lijepih uspomena. Uz to, bavio sam se i fotografijom, a pišem i kajkavske stihove – ističe Benedikt.
Prepisivanje i latinski
Druženja se, kažu bivši gimnazijalci, uglavnom svode na oživljavanje lijepih uspomena.
– Uglavnom se prisjećamo kako je to nekad bilo, od koga smo prepisivali, koga smo od profesora prevarili. Latinski nam je uvijek bio posebna zabava, to nam nikak’ nije išlo – smije se Tatjana.
Tako se nakon okupljanja i fotografiranja ispred škole, vesela družina uputila na poslijepodnevno druženje u restoran. Promatrajući ih dok se smješkaju, šapuću, pa čak i zadirkuju jedan drugoga, gotovo je teško povjerovati da su školskim hodnicima prolazili prije više od pet desetljeća, a o starosti, tako puni života, ni ne razmišljaju – jer za to nemaju ni vremena.
– S obzirom na to da nam je bliža budućnost dva metra ispod zemlje, super nam je dok smo ovdje – rekao nam je u šali Darko Skupnjak.