Dubravko Horvat (62), karizmatični hrvatski biznismen koji je rođen u Zagrebu, a korijene vuče iz Međimurja, već 30. godinu živi i radi u Moskvi, gdje je ujedno i suvlasnik jednog od najpoznatijih tamošnjih restorana “Dorian Gray”. Horvat je u našoj javnosti poznat kao najpoznatiji moskovski Hrvat, bankar koji radi u kemijskoj i naftnoj industriji, a njegov restoran kao “kantina Kremlja”, kako mu tepaju njegovi stalni gosti, svjetski celebrityji i političari. Od naših, posjećivali su ga Stjepan Mesić, Oliver i Severina, jeli su tamo i Rolling Stonesi, a za vrijeme svoje karijere u ruskim klubovima, redoviti gosti bili su i Ivica Olić, Stipe Pletikosa i Slaven Bilić. Pa ipak, Horvatu restoran, nije primarni posao, a za priču o uspjehu, najbolje je krenuti – ispočetka, jer početkom sljedećeg mjeseca, točnije 9. svibnja, puni se 30 godina otkako je Horvat u Moskvi, puno toga ima se za ispričati…
Dubravko Horvat, dakle, rođen je u Zagrebu, u kvartu Trnje, otac mu je bio veterinar, a majka profesorica geografije. Otac, koji je iz Međimurja, dobio je posao u Prelogu, te su 1960. godine otišli živjeti tamo. U Prelogu je završio osnovnu školu, gimnaziju u Čakovcu, da bi se potom vratio u metropolu, studirati Vanjsku trgovinu na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, gdje je diplomirao u klasi Ljudevita Rosenberga s radom “Pravo međunarodnih plaćanja u poslovnim transakcijama”. Specijalnost mu je postala makroekonomija, budući da je i na postdiplomski studij išao kod dr. Mate Babića, jednog od vodećih naših makroekonomista.
– Susjeda mi je bila medicinska sestra u Egiptu gdje je upoznala pilota egipatske vojske, oženili su se, a on je došao raditi u Europu, s konzervama za hranu za egipatsku vojsku. Tada sam se , umjesto da ostanem na faksu kao asistent i radim dalje na akademskom napredovanju, odlučio okušati u biznisu. Došao sam naime do zaključka da mi za ono što želim postići u životu, treba novac, a u to je vrijeme Nobelova nagrada za ekonomiju bila 386.000 dolara i još su je dijelila trojica. Tada sam si ja izračunao da čak i ako dobijem Nobelovu nagradu, nije mi dosta love za ono što ja hoću – duhovito objašnjava Horvat te nastavlja:
– I tako sam se odlučio za biznis, pa da vidimo što će biti. I to je, naravno, bila katastrofa. Ništa se nije dogodilo, pa sam onda 1981. s prijateljima osnovao firmu u Njemačkoj, da bi ona godinu dana kasnije uredno bankrotirala u Offenbachu. Potom smo osnovali drugu firmu i uspjeli napraviti mega posao s kerozinskim pećima iz Japana, budući da je tada bila energetska kriza i nije bilo benzina i nafte. Zaradili smo oko dva milijuna maraka, ali sam 1984. godine odlučio krenuti u vojsku, da mi se to ne vuče – bio sam u Požegi, Karlovcu i Bihaću… A kada sam se vratio iz vojske, partneri su bankrotirali i opet sam trebao krenuti iznova, već sam treći puta kretao iz nule – prisjeća se Horvat.

Kako vas je put nanio u Moskvu?

– 1987. godine počeo raditi s jednom švicarskom firmom, a brat, koji je imao MBA s Yalea, je bio u City banku. Kako se Jugoslavija počela gasiti, njeni dugovi su bili po diskontnoj cijeni. Tako smo 1989. godine, kako se SSSR počeo raspadati, došli u Moskvu s mandatom Narodne banke Jugoslavije i City banka za pregovore oko zatvaranja duga SSSR-a prema Jugoslaviji, koja je bila u plusu oko 1,7 milijardi dolara. Pregovaralo se koliko od toga da se vrati u novcu, kako se ne bi sve moralo zatvarati u robama – prisjeća se Horvat.

Restoran koji ste otvorili s vašim poslovnim partnerom Željkom Blažinčićem jedan je od najpoznatijih u Moskvi. Zašto mislite da je to tako?

Od 1992. godine sam definitivno odlučio ostati u Moskvi, a kako u to vrijeme ovdje nije bilo baš ničega, odlučio sam napraviti restoran, kako bih mogao nastaviti ovdje živjeti i raditi, prije svega, da imam gdje jesti, a onda se to pretvorilo u odličan posao. To je tada bio tek 43. restoran u Moskvi, dok ih danas ima više od 16.000. Kako nisam imao nikog da mi to vodi, a ja o tome nisam znao baš mnogo, pozvao sam prijatelja iz Preloga Željka Blažinčića, koji je u Prelogu vodio naš kafić, koji je pristao i došao 1993. godine i ovdje je dan danas, baš je u sali s gostima, a ja sam u svom uredu.

Što nudi “Dorian Gray”? Je li skup? Po čemu je specifičan?

“Dorian Gray” je restoran s pogledom na svih pet kula Kremlja. Restoran je talijanska kuhinja, ali ima i mnogo hrvatskih stvari. Budući da stvarno nije bilo mnogo restorana, onda su mnogi dolazili tu kod nas, pa je tako 1994. godine došlo do poznanstva i prijateljstva s ruskim oskarovcem Nikitom Mikhailkovim, koji je u međuvremenu postao i direktor filmskog festivala, koji je onda dovodio poznate glumce poput Jacka Nicholsona, Lize Minelli, brojne menadžere, a člansku karticu restorana s rednim brojem 001 imaju Mick Jagger and “his band”, kada su Rolling Stonesi svirali u Moskvi.

Gosti su bili ruski predsjednik Vladimir Putin, kao i premijer Dmitrij Medvedev. A s Nikitom sam postao toliko dobar da mi je dao i epizodnu ulogu u svom filmu “Sunčani udar” (Solnechnyy udar op.a.), koji je gledalo preko 34 milijuna ljudi. Ta filmska uloga mi je nešto najdraže otkad sam u Moskvi. Nema tu neke velike moje zasluge, već se radi o onome “u pravo vrijeme na pravom mjestu”. Dakako, tome je doprinijela i odlična lokacija restorana. Sjedite u restoranu i vidite svih pet zvijezda na kulama Kremlja, jer nije preblizu, oko kilometar od Kremlja, a on je toliko ogroman da kada si mu preblizu, ne vidiš ništa.

Izuzev restoranskog posla, poslujete i u naftnom sektoru. Što biste rekli, što vam je “core business?”

– Danas bih mogao lijepo živjeti samo od restorana, da ne radim ništa drugo. Uzmite bilo koji restoran u Zagrebu koji dobro radi i to pomnožite s deset. To je vrlo jednostavna kalkulacija. Restoran je najbolje radio u 90-ima, sada više nije tako zbog sankcija i jer se vrijednost rublje prepolovila, ali i dalje radi vrlo solidno. No, glavni posao su mi petrokemija i nafta, a najviše se bavim financijama.

Kako Rusi gledaju na Hrvate? U političkom i poslovnom smislu?

Rusi na Hrvate gledaju potpuno drugačije od Svjetskog prvenstva u nogometu, oni su gotovo svi, osim kad smo igrali protiv njih, navijali za Hrvatsku. To je bilo nevjerojatno. Grdović je bio tu kod nas, tu u restoranu je bila hrvatska ludnica, pogotovo zadnja dva tjedna, kada je naša reprezentacija bila u Moskvi. A inače, oni gledaju sa simpatijama na uspjeh svih, nema tu zavisti. Zavist je karakteristika malih naroda. Nama malima je nekad lakše krenuti u rat, nego pohvaliti susjeda, to vi Zagorci dobro znate, znate ono sa susjedovom kravom. Međimurje je isto takvo, Zagreb nije ništa drugačiji, to je jednostavno tako. Rus, s druge strane, gleda kako se može i on uključiti u vaš uspjeh, a ne da vam zavidi. U političkom smislu smo mi za njih točno onakvi kakvi jesmo – nas je četiri milijuna od 7,5 milijardi ljudi koliko ih ima na svijetu. Pa samo rijeka Lena ima porječje od 2,5 milijuna kvadratnih kilometara, odnosno površine četiri Francuske, pa onda s te pozicije kad nas gledaju, mi smo im ono, jako simpatični. Kao kad čovjek u zrelim godinama gleda na simpatično malo dijete. Jednostavno, mi nismo bezobrazni i bahati i onda smo im jako simpatični. A u poslovnom smislu, često nas još uvijek smatraju kao dijelom Jugoslavije, koja je za njih nekad bila pojam. Nemaju nekakve nacionalne predrasude ili razlike. Za Ruse starije od 40 godina, za njih smo Jugoslavija, dok je za mlađe generacije čitav svijet jednak, oni su svi u Instagramu i Facebooku, nemaju nikakve nacionalne predrasude ili razlike.

Smatrate li vi kao Hrvat koji je uspio u Rusiji, da Hrvatska kvalitetno njeguje odnose s Rusijom?

Maksimalno koliko to Hrvatska može. Ipak smo dio Europe, a Europa u dobroj mjeri zavisi od Amerike, znate kako na to Rusi gledaju. A ono što Hrvatske može, naša diplomacija, pogotovo naša gospodarska komora, HGK, oni rade tri puta više nego što bi mogli očekivati. I ured HTZ-a u Moskvi radi odlično, svake godine imaju rast ruskih turista. Baš puno rade na promociji Hrvatske i s te pozicije nema nikakvih zamjerki. I još nešto – našu predsjednicu svi kritiziraju za ponašanje u Rusiji za vrijeme SP-a, a ja koji nikada nisam glasovao za nju i općenito sam apolitičan, rijetko kad sam se tako ponosno osjećao kao Hrvat nakon SP-a.

I to ne toliko radi osvojenog srebra, koliko zbog načina na koji Rusi tretiraju Kolindu Grabar Kitarović – ona je za njih neopisivo pozitivna osoba. Nije ih toliko kupila ulascima u svlačionicu nogometaša, već kad je iz Moskve išla za Nižnji Novgorod običnim avionom, komercijalnim letom. To je bilo po svim ruskim portalima, po svim novinama. Pisali su: “Pogledajte, hrvatska predsjednica putuje s narodom, a našem predsjedniku treba 150 ljudi samo u osiguranju”. Tu ih je dobila zauvijek, mislim na narod. Putin ima rejting 67 posto odobravanja, a Grabar – Kitarović 93 posto, a to samo zato što ovih sedam posto ne zna ni za nogomet, niti za nju. Tu sam 30 godina i ni jedan strani političar nije imao takav rejting među narodom kao Kolinda Grabar Kitarović. Pa u ruskom “Marie Claire” magazinu je izašla reportaža o njoj na 12 stranica, a bila je na naslovnicama svih magazina.

Kako biste ocijenili rad hrvatskog Veleposlanstva u Rusiji?

Veleposlanstvo, ljudi koji sad rade, odnosno zadnjih 5-6 godina, to je za pet plus. HTZ i HGK čak i šestica. Ti se ljudi toliko trude u gotovo nemogućim uvjetima. Naša roba koja se ovdje izvozila je najednom preko noći postala duplo skuplja. Jer euro je bio 32 do 33, a sada je 77 rublji. Recimo naš turizam – tjedan dana na našoj obali je Rusima bilo recimo 10.000 rubalja, a sada im je to isto 22.000 rubalja, a njima su plaće ostale iste. A usprkos tome imamo rast ruskih turista od nekih sedam posto. To je za svaki respekt.

Rusija ili Hrvatska?

Moj odabir je Moskva. Hrvatska je moja zemlja, u njoj sam rođen i tamo će me vratiti kad umrem, ali odabrao sam Moskvu. Pazite, ja sam 9. svibnja 1989. godine došao na poslovni put, koji je trebao trajati pet dana. I još sam ovdje.

Što radite kad ne radite? Poznati ste kao zaljubljenik u Ferrarije…

Ferrariji su mi bili dječački san, a onda, kao i svi dječački snovi, kad ih jednom ostvariš, onda se nekako privikneš na njih. Tako da sam si ostavio samo tri kultna automobila – 355 Challenge Stradale, 550 Maranello i 599 GTB Fiorano.

Davnih 90-ih sam znao voziti i utrke po Italiji, ali danas mi to više dođe kao neka vrst kolekcionarstva. Prije sam više putovao i često sam se s njima vozio gore – dolje. Sada više stoje u garaži, ali znam se još provozati po Moskvi. A hobiji su mi inače još i astrofizika, kozmologija te kvantna mehanika, tamo još od 1992. godine. Proveo sam tisuće sati razgovora o tome s učenicima dvaju ruskih Nobelovaca. Fascinira me to, kad jedno shvatiš koliko smo mali na toj zemlji, jedno zrnce u zvjezdanoj prašini. To mi navečer pomogne zaspati.

Dolazite li često u Hrvatsku?

Dolazim otprilike tri puta godišnje, na neka dva tjedna. U Zagrebu imam dvije kćeri, Klaru (30) i Nevu (26), a ovdje imam 11-godišnjeg sina Vladislava i pokćerku Dašu.

Jeste li dolazili u Zagorje, imate li ovdje prijatelja? Što zagorsko najviše volite?

Često sam prolazio iznad Krapine jer sam puno putovao, ali nisam se baš spuštao u grad. Sjećam se, kada sam puno putovao u Njemačku, još nije bilo autoceste, iz Münchena do Krapine bih došao za 4 i pol sata, a onda sam se dva sata vozio do Zagreba jer je iza Krapine počinjala magla. To me ubijalo, tih 60 kilometara. Znam svaki zavoj po toj staroj cesti, mogao bih se žmirećki otpeljati od Zagreba do Hajdine prije Ptuja. A ono kaj me veže za Zagorje, a i mog tatu je, je krapinski Festival. Sve smo to gledali na TV-u kad sam bio mlađi. To se gledalo svake godine obavezno, bio je to doživljaj, pa onda su svi naši najjači estradnjaci bili u Krapini – Vice Vukov, Krunoslav Kićo Slabinac, Zvonko Špišić, Gabi Novak, Arsen Dedić, to je bio apsolutni broj jedan. I naravno, tu je Trakošćan, tamo sam bio mnogo puta, to mi jedna od najfascinantnijih hrvatskih građevina. A Hrvatsko zagorje, to je jedan od najljepših krajeva uopće u Europi. Švicarska se može sakriti prema tim prekrasnim bregima, pogotovo kada ih obasja sunce.