Razgovarali smo s Markom Vrbanecom iz Zaboka, svestranim 22-godišnjim studentom Kineziološkog fakulteta u Zagrebu, koji je prvak Hrvatske i Balkana u savate boksu, fitness trener, a zbog održavanja što bolje kondicijske forme, u posljednje se vrijeme sve više bavi i trčanjem na duge staze. Povod našeg razgovora, osim iznimnih uspjeha u boksu, bio je zasigurno i njegov nedavni pothvat. Marko je, naime, na izrazito zahtjevnoj dionici “Sto milja Istre“, kao jedan od najmlađih natjecatelja, u 24 sata pretrčao dionicu Ultra traila od 110 kilometara, prošao kroz 4394 metra visinske razlike i četiri godišnja doba, od sunčana i topla vremena do snježne mećave.

Koliko je teško trenirati boks i kako ste se odlučili baš za taj sport?

 Treniram svaki dan, boks je zaista težak sport koji iziskuje velika odricanja i napore. Sport je sam po sebi veoma dinamičan i nepredvidljiv. Budući da se radi o individualnom sportu, svaki trening traži maksimalan angažman, kako bismo čim više izbjegli štetne posljedice. Razne su predrasude da se boksom bave agresivci koji se “tuku po glavi“, ali boks je puno više od toga. Iziskuje jako dobru kondicijsku pripremljenost i visoku razinu tehničko –  taktičkih elemenata, te uz sve to, kako mi boksači volimo reći, i “jaku“ glavu. Za boks sam se odlučio jer sam tražio individualni sport u kojem sam prepušten sam sebi. Ne volim ovisiti o ekipi, a za svaki poraz, kao i za pobjedu, želim sam snositi odgovornost, a tada mogu i biti sto posto siguran da sam dao sve od sebe. Trenutno se pripremam za Prvenstvo Hrvatske, koje će se održati 5. svibnja. Treniram u Savate klubu Đidara u Zaboku te sam dugogodišnji hrvatski reprezentativac. Boksom se aktivno bavim već šest godina. Prijašnjih godina borio sam se u kategoriji do 80 kilograma, a sada nastupam u kategoriji do 85 kilograma. Dugogodišnji sam reprezentativac  Hrvatske, dvostruki prvak Hrvatske, prvak Balkana, osvajač Svjetskog kupa, osvajač šestog mjesta  na Svjetskom prvenstvu, koje je održano u  Varaždinu te sam aktualni brončani s Europskog prvenstva koje se održalo u Belgiji, u disciplini assault. Viceprvak sam Hrvatske u full kontaktu. Također, osvajač sam mnogih otvorenih kupova, a iza sebe imam i jedan profi meč, u kojem sam pobijedio srpskog predstavnika u K-1 disciplini.

 Kako ste od boksa došli do trčanja na duge staze? 

Slobodno vrijeme volim provoditi u prirodi i tako se zapravo rodila moja želja za borbom s kilometrima i trčanjem na duge pruge. U trčanju sam zapravo cijeli život, jer smatram da bez trčanja nema ni dobre kondicijske forme za bilo koji sport, pa isto tako i za boks. Ozbiljnije sam počeo trčati prije četiri godine, kad sam istrčao svoju prvu Ultru na prestižnoj trci “100 milja Istre“ i tada sam trčao dionicu dugu 65 kilometara. Od tada zapravo počinje moja borba s kilometrima i želja za pomicanjem vlastitih granica. Trčim zbog gušta i zabave, ali često mi se neplanirano dogodi i da se popnem na pobjedničko postolje. U trekkingu se natječem već  šest godina i trčim za Zagorje adventure team. Prošle godine osvojio sam drugo mjesto u Treking ligi, kategorija Active – 15 km, koja se sastojala od 13 utrka diljem Hrvatske, ali i Slovenije, na kojoj je nastupalo čak 1300 trkača.

Na “Sto milja Istre”, u 24 sata istrčali ste 110 kilometara. Kako ste se odlučili za takav pothvat? Je li bilo teško i naporno?

Ove godine nastupio sam na dionici dugoj čak 110 kilometara, za koju mi je trebalo 24 sata i 25 minuta. Start trke bio je u Lovranu u 22 sata, iz kojeg smo krenuli na Učku, gdje nas je dočekala snježna mećava i -5 stupnjeva. Nastavili smo do Brgudca, Ćićarije, Trstenika, Buzeta, Oprtlja, Grožnjana i Buja, a cilj nam je bio u Umagu. Tako da smo prošli ukupno 4394 metara visinske razlike. Na 50. kilometru ozlijedio sam zglob te dugo vodio bitku odustati ili nastaviti. Iako su bolovi bili sve jači, odustajanje mi nije uopće palo na pamet, jer mi nikad nije bila opcija, pa tako ni tada. Vjerojatno se iz tog razloga moja trka odužila za 3-4 sata, ali bez obzira na to, izuzetno sam zadovoljan. Također, veseli me činjenica da sam jedan od najmlađih natjecatelja koji su se okušali u ovoj avanturi na 110 kilometara kroz četiri godišnja doba. Naravno da je bilo teško i naporno, ali prekrasan krajolik Istre, u kojem smo trčeći dočekali svitanje, zaista briše svaku negativnu misao koja mi je sinula tijekom trke. Isto tako, imao sam veliku podršku obitelji i prijatelja, koji su me neumorno pratili i bodrili preko SMS poruka. Želio bih napomenuti i odlične rezultate klupskih kolega iz Atletskog kluba Zabok – Matije Grabrovečkog i Damira Habijana, te prijatelja Branka Barlovića. Budući da se sam događaj “100 milja Istre“ sastoji od četiri dionice, 42, 65, 110 i 168 kilometara, možda se već sljedeće godine odlučim na osvajanje još jedine preostale dionice od 168 kilometara. Tko zna, život je ispred mene…

Uspijevate li uskladiti treninge s obavezama na fakultetu?

Uz svakodnevne treninge i fakultetske obaveze, radim i kao fitness trener. Ima dana kada je teško i kada ne znam čega bih se prije primio, ali smatram da je sve stvar prioriteta. Uvijek se nađe vremena za stvari koje volimo i koje su nam zaista važne.