– Ja sam tako sitna i mala, malo veće makovo zrnce – započela je priču o sebi pjesnikinja i slikarica, Krapinčanka Đurđa pl. Toldy Barilar, koja je u prosincu prošle godine proslavila svoj 90. rođendan.

Svoje vješto pero još nije pospremila. Naime, unatoč tome što slabije vidi i čuje, pjesme piše i dalje, a na svoj devedeseti rođendan izdala je svoju već 13. i 14. zbirku pjesama. Svojim pjesmama postala je legenda ne samo Krapine, nego i šire, a kako samo kaže, iako je tijekom dugog životnog vijeka proživjela puno tragičnih trenutaka, nada, vjera i ljubav nikad je ne napuštaju.

Đurđa pl. Toldy Barilar rođena je 2. prosinca 1928. godine u Krapini. Djetinjstvo je provela u Bedekovčini, s roditeljima i petero braće. Kako nam je otkrila, njezina titula “plemenita” potječe još iz 1637. godine, a dobio ju je njezin predak za hrabrost u ratu, od kralja Ferdinanda. Na zidu sobe pjesnikinja ima izloženo i obiteljsko stablo, grb jednog slavnog pretka i njegov lik koji nosi baklju.

Trideset godina radila je kao službenica u Zavodu za socijalno osiguranje, a prije toga u jednom poduzeću. Pjesme je počela pisati jako rano, kad je, kako kaže, počelo razdoblje zaljubljivanja.

– Bilo je to 1945. godine, kad sam imala 17 godina, a dvije godine ranije sam upoznala jednog dečka koji se zvao Božidar, koji je dolazio u Bedekovčinu, gdje sam tada bila. On je bio student medicine, lijepi blondinac s plavim očima i to mi je bila prva ljubav. No, on je 1945. godine, za vrijeme Drugog svjetskog rata, umro u logoru u Sunji. Bio je to logor za Nijemce. Njih su kao studente “pometali” po ambulantama u te logore i tamo se zarazio i umro od tifusa. Bila sam jako tužna i nesretna i polako sam počela pisati pjesmice koje su bile ljubavnog karaktera, ali koje sam poslije s vremenom zapustila. Kasnije sam počela pisati više pobožne pjesme, za časopis “Betaniju”, koji je izlazio za bolesnike, mislim i da imam zadnji broj iz 1970. godine. Potpisivala sam se kao Marija Terezija Riger, kao i moja prabaka, dok nisam ulovila nekakav “kuraž” i počela se potpisivati ovako, svojim imenom i prezimenom. Učlanila sam se u Društvo književnika u Klanjcu i tako pišem 45 godina. Nešto izdam, a nešto ne – otkriva nam Đurđa pl. Toldy.

Bolest očiju

Prvu zbirku pjesama objavila je tek 1998. godine, a ideja je nastala nakon njezine pete izložbe slika, na kojoj su se čitale i njene pjesme.

– Pučko otvoreno učilište u Krapini mi je omogućilo da izdam svoju prvu zbirku “Moje rože” na kajkavskom jeziku. I sad imam dosta stvari koje bih trebala izdati. Probala sam pisati i haiku, ali to je sve stalo, jer sam prije pet ili šest godina zbog glaukoma počela naglo slijepiti. Čekala sam dvije godine za prvu operaciju, jer nisam vidjela čovjeka ni na metar udaljenosti. Godinu dana iza prve operacije, operirala sam i drugo oko i od tada je prošlo skoro pet godina da nisam ništa pisala. Nešto sam imala napisano i kako su mi se oči malo oporavile, čekala sam da to objavim, no onda mi je brat obolio, bilo mu je oduzeto pola tijela. Živio je isto u Krapini, tako reći do mene, i to me jako pogodilo, sve sam zapustila i nisam imala volje ni za pisanje ni bilo što drugo. Kasnije sam sve opet izvadila iz ormara i ponovo počela pisati, no u listopadu prošle godine brat je umro i opet sam od svega odustala. Onda je do mene došla gospođa Nada Petek iz Udruge Hrvatska žena Krapina, a ja sam joj rekla da odustajem i da neću ništa izdati. Došao je i Drago Kozina, rekao mi neka ne odustanem i da objavim te dvije zbirke, ali meni je u srcu bilo jako teško. Nagovorili su me i pristala sam, ali da vam kažem po istini, bez veselja. Bilo mi je teško ići među ljude jer sam se povukla u sebi, prije radi sljepoće koja me mučila, a onda radi smrti brata – govori ova senzibilna pjesnička duša.

Oduševljena prirodom i čovjekom

– Morate biti raspoloženi i mora vam lijepa misao doći u glavu, a meni lijepe misli ne dolaze. Slučajno mi se dogodi, onda moram imati olovku i odmah si zapisati što mi je došlo, jer imam 90 godina i već u glavi imam rupe. To je istina, ja prije to nisam vjerovala starijim ljudima da zaborave, a sad krenem prema ormaru, dođem i ne znam po što sam došla. Sad sam počela po malo pisati, ali kažem, moram pokraj sebe imati olovku i papir i kako mi misao doleti, to si zapišem. Ne mogu nešto izmišljati, mora mi doći iz duše, ako nije iz duše onda je ona prazna i to uopće nije pjesma, pjesma vas mora dirnuti. Ne mogu baš reći da svaka moja pjesma nekoga dirne u srce, ali mora imati nekakav smisao. Ja rimu izbjegavam, imam puno raznih knjiga naših pjesnika koji samo opisuju neku stvar i tako traže motive. Meni mora doći iz srca i duše da bi pjesma bila dobra. Sad dosta pišem o nekakvim uspomenama, oduševljava me priroda, čovjek i dijete, jer ima prekrasnih ljudi o kojima se mogu napisati lijepe riječi. Da idem negdje u prirodu, na primjer, u šumu, mislim da bi pjesme išle same od sebe. Kad dođem u svoj voćnjak u proljeće, oduševi me sve kaj vidim. Mogla bih napisati bezbroj pjesama, za svaki grmić cvijeća, jer je svaki lijep za sebe. Ako ide unuk sa mnom, onda mi on nešto predloži i tako… Priroda me jednostavno privlači i oduševljava – ističe Đurđa pl. Toldy.

Iza nje je zaista mnogo pjesama, a nas je zanimalo bi li mogla izdvojiti najdražu.

– Da vam iskreno kažem, ne znam za koju bih vam rekla da mi je najdraža. Svakako mi je jedna od najdražih ona o pokojnom sinu, koji je umro jako mlad, s 18 godina, njemu sam ne znam sad točno u kojem izdanju knjige posvetila nekoliko pjesama – ističe.

Zakoračila je ova književnica i u svijet proze.

– Još uvijek malo pišem, zadnje sam izdala 13. i 14. zbirku pjesama pod nazivom “Rijeka dalje teče” i “Lepe je življenje”. Pisala sam i prozu, ali se u njoj nisam našla i još uvijek čuvam ta nedovršena djela. Da sam nastavila pisati prozna djela, ne bi nikako bila slična pjesmama, jer bi pisala o tragičnim stvarima iz svog života.

Križni put

Drugo, ali ne i manje važno, je slikarstvo. Đurđa pl. Toldy je vrsna slikarica, pa zidove njene kuće krasi mnoštvo prekrasnih slika koje je sama naslikala.

– Imam pripremljena platna, htjela bih slikati jer nisam godinama, zbog problema s očima nisam ni razlikovala boje. Povukla sam se od svega toga, jako žalim što mi je tih šest godina otišlo u nepovrat. Jedino sam malo šetala po dvorištu. Ta platna čekaju već godinu dana, moram početi slikati, jer mi vrijeme kad ništa ne radim, prolazi u ludo. Inače, slikanjem sam se počela baviti 80-ih godina, dakle, prije više od 30 godina, a kad sam otišla u mirovinu, onda sam stvarno puno slikala. Najprije sam sa pirografom palila na drvu, onda mi je to počelo jako štetiti za pluća, pa su mi rekli da imam smisla za slikarstvo, neka počnem s bojama i tako sam počela. Učlanila sam se u Likovno društvo “Ernest Tomašević” i do sada sam imala pet ili šest samostalnih izložbi, a s društvom sam imala preko 30 izložbi. Izlagali smo u Sloveniji, a imala sam i promociju knjige i izložbu slika u Mađarskoj. Ta zbirka je bila prevedena na mađarski i posvetila sam je svojim precima, jer me privlače moji korijeni i čuvam slike svih svojih predaka. Za Vukovar sam 1998. godine naslikala kompletni križni put, to je bilo puno posla, pa sam slikala šest mjeseci. 14 slika, sin mi je napravio impregnaciju i napeo platno tako da sam imala sve pripremljeno za slikanje. Bio je to zajednički rad, jer bez njega ne bih mogla to napraviti. Samostalne izložbe sam uglavnom imala u Krapini i nešto u Svetom Križu Začretju. U Galeriji Mimara je jednom bila prodajna izložba, na kojoj su bile i moje slike i tamo je mog svetog Franju kupio jedan fratar, mislim da iz Mostara. Najdraže su mi izložbe bile ovdje u Krapini. Uvijek je bilo puno ljudi – ističe ova slikarica i pjesnikinja.

Za kraj nam otkriva kako je poklonila puno slika i knjiga, gdje bi putovala kao članica Društva, poklanjala bi svoje uratke, pa je tako biskupu Komarici poklonila sliku Isusa. Iako je zakoračila u deseto desetljeće i dalje osjeća i želi pisati, te budućim naraštajima ostaviti još pokoju zbirku pjesama, onako, kako sama kaže, iz srca i duše.

FOTO: Ivan Hlebec

FOTO: Ivan Hlebec