Anica Regvar jedna je od onih osoba za koje možete reći kako se u njihovom društvu jednostavno ne možete osjećati loše. Njezin zarazni osmjeh i mladenački pogled puni vas pozitivnom energijom, i dok promatrate njezinu strast za životom, jednostavno ne možete ni zamisliti da ju je život toliko puta bacio na dno.
Rođena je 25. srpnja 1964. godine u Osijeku. U prvom razredu srednje škole upoznala je svog supruga, koji je tada studirao u njenom rodnom gradu. Nakon četiri godine su se zaručili i krajem 1984. godine odlučili svoj bračni život započeti u njegovom rodnom Desiniću. Danas imaju četvero djece i dvoje unučadi.
– Te 2010. godine počeli su prvi problemi. Često bi mi bilo loše, imala sam problema s tlakom, ubrzanim kucanjem srca, bile su tu nesanice, vrtoglavice, izostanak menstruacije… Moji su me odveli na hitnu na Sveti Duh u Zagrebu, gdje su mi snizili tlak i poslali me kući, uz objašnjenje da je to ulazak u menopauzu. Nekoliko puta sam to prihvatila, a onda kada su me doveli treći ili četvrti puta, kaže meni jedna mlada liječnica: “Evo, snizili smo tlak, idete kući”, a ja kažem: “Ne idem dok god mi ne date dijagnozu. Ja imam četvero djece i želim znati što mi je”. Tada sam ostala u bolnici tri mjeseca. Sada kada vrtim film, shvaćam da sam imala sve tipične simptome tumora hipofize. U bolnici sam bila od studenoga, obavljali su mi sve pretrage, neurologinja me naposlijetku poslala na magnetsku rezonancu glave, i sredinom siječnja dođe meni vizita, tim medicinskog osoblja i kažu: “Imate adenom na hipofizi”. Liječnik je shvatio da sam zbunjena, pa je dodao: “Vidim da me blijedo gledate. Imate rak”. Eto, to je bio moj prvi dodir s rakom. Iako u većini slučajeva to nije toliko opasno, ispalo je da moj rak bio katastrofalan. Operacija je bila zakazana za 26. siječnja 2011., i kada sam se probudila, doktor Čerina, koji me operirao, sjedio je kraj mene i rekao mi: “Dobrodošli nazad”. Ispalo je da su me operirali pet do 12, jer je tumor bio u hipofizi. Zato su mi izvadili pola hipofize i ubrzo me obavijestili da ću do kraja života morati uzimati kortikosteroide – prisjeća se Anica, koja to cijelo vrijeme nije gubila svoj vedar duh.

– Na operaciju sam išla smijući se, nasmijavala sam svoju djecu, supruga, prijatelje, i čim sam mogla, fotografirala sam se i slala okolo fotografije s intenzivne. Kod profesora Vrkljana sam nakon toga imala kontrolu i sjećam se da mi je rekao da imam odlične nalaze, do te mjere da mi je odlučio i smanjiti terapiju, iako su mi rekli da ću do kraja života morati piti lijekove. Na kraju više nisam ni morala piti kortikosteroide. Počela sam se vraćati u normalu, nakon 2,5 mjeseca od operacije vratila sam se na posao, iako su svi smatrali da to nije najbolja ideja, ja sam rekla: “Ne želim krevet, ne želim biti bolesna” – kaže naša sugovornica.

36 dana nesanice

No, njezin je tumor takav da se može vratiti u bilo kojem trenutku i nebrojeno mnogo puta, na hipofizu, ili na druge dijelove tijela. Iduće je četiri i pol godine, kaže, živjela zaista punim plućima, a onda su ponovno počeli problemi s tlakom, ubrzanim kucanjem srca, čak je imala i period kada nije spavala punih 36 dana i noći. Poremetio joj se rad svih žlijezda, svih hormona, do te mjere da je na tjedan pila 450 tableta.
– Sjela bih subotom i slagala si doze, ujutro, popodne, navečer, po danima za idući tjedan. Krevet je bio pun tableta. Ali ništa, upalila sam glazbu, pjevušila i slagala tablete – kaže.
Magnetska rezonanca je naposlijetku pokazala da joj se vratio tumor na hipofizi. Slučajnost ili ne, operirana je ponovno 26. siječnja 2016. godine. Liječnik joj je tada savjetovao da iduća tri mjeseca nastoji živjeti punim plućima, što je, s obzirom na to da drugačije ni ne zna, Anica s radošću prihvatila. I zaista, kada je tri mjeseca nakon operacije došla na kontrolu, ponovno šok. Tumor se vratio.
– Vratio mi se moj podstanar. Tako sam ga ja zvala. Moj podstanar koji ne plaća stanarinu i koji je neuredan. Tko bi želio takvog podstanara? On je jednostavno morao van – kaže Anica.
Liječnici su predložili Gamma nož, jednokratno ciljano zračenje, na koje je, sjeća se, išla 30. kolovoza 2016.
– Zračenje traje dva i pol sata, ali vi ne morate to odraditi u komadu, možete napraviti pauzu, no, ja to nisam htjela. Razmišljala sam ovako: što je to biti negdje dva i pol sata da bi istjerala svog podstanara? – prepričava sa smiješkom.

Uslijedio je povratak u mirnu svakodnevicu. Tijelo se počelo oporavljati, Anica se vratila na posao,
– Ljudi bi mi se smješkali pri susretu: “Pa ti si ozdravila, odlično izgledaš”, ja naravno sva sretna. U ljeto 2017. osjećala sam se kao da je to stvarno to, da sam ozdravila – kaže.
Po povratku s ljetovanja, u sklopu poduzeća se vršio sistematski pregled na koji je otišla, kako sama kaže, više reda – radi, s obzirom na to da ima 12 dijagnoza, pa je redovito odlazila na kontrole i posjeti liječnicima bili su dio njezine svakodnevice. Ondje ju je prilikom ultrazvuka dojke liječnica pitala boli li je određeno područje.
– Ja odmah kažem, ne, a zašto me to pitate? – prepričava Anica, kojoj je odmah proletjelo kroz glavu da rak ne boli.

Najgori dan u životu

Liječnica ju je uputila na citološku punkciju, uz objašnjenje kako se radi o mjeri opreza. Bilo je to u listopadu 2017. godine, no, kako je u to vrijeme Anica bila zauzeta planiranjem rođendanske proslave povodom pedesetog rođendana jedne od svojih dviju sestara, odlučila je da će pregled obaviti kada proslava prođe.
– Okupilo se pedesetak ljudi, tamburaši, cijela moja obitelj. Bilo je predivno. Kao da je tako moralo biti. I po povratku iz Slavonije naručim se na pregled u privatnu polikliniku. Nalazi za četiri dana, no, odmah mi je bilo sumnjivo kada su mi rekli da moram osobno doći po njih. Izišla sam s posla i rekla da ću se vratiti čim pokupim nalaze. Sjedim u čekaonici, izađe doktorica i kaže: “Uđite, gospođo Regvar”. Kao u filmu. I kaže mi: “Nažalost, nemam dobre vijesti za vas. Imate karcinom dojke”. A meni se sruši cijeli svijet. Pa tek sam ozdravila. Nitko mi u obitelji nije imao karcinom dojke, nikakvih predispozicija nije bilo. Zaista sam sve do tada prolazila sa smiješkom, ali to me jednostavno dotuklo. Ne sjećam se kako sam ušla u lift, kako sam sišla, kako sam izašla… Srećom pa me ugledao obiteljski prijatelj koji me je i dovezao po nalaze. Taj sam dan isplakala dušu. Da kažem iskreno, bila sam po svim bolnicama, što zbog sebe, što zbog supruga, što zbog djece, ali Kliniku za tumore Zagreb uvijek sam zaobilazila. Imala sam fobiju od tog instituta, nikad nikome ondje ni u posjetu nisam bila. Sjećam se kada sam odmah drugog dana ušla u taj hodnik, on je bio krcat ženama. Mislila sam, Bože, pa kako ću ja to?

Ubrzo je stigla još gora vijest. Imam metastaze. To mi je bilo još gore nego kad sam čula da imam rak dojke. S metastazama se, naime, nikad nisam susrela, i kad sam dobila taj nalaz, to mi je bio najgori dan u životu. Obitelj nikada nisam opterećivala s time, čak sam i ja njih dizala, ali su cijelo vrijeme o svemu bili informirani. Tako je bilo i sada. Došla sam kući, čekala da dođe i suprug, a onda smo zajedno sjeli za stol i ja sam im rekla. Rekla sam im i da ćemo sve to prebroditi, da je mama jaka, da ne želim vidjeti suze, samo osmjeh. Tako je bilo. Prihvatili su to, jer su znali tko sam ja. Liječniku koji me operirao, doktoru Milasu, rekla sam: “Nemate što razmišljati, mičite sve i izvadite tog gada.” Dakle, pristala sam na to da mi odstrani cijelu dojku. Prilikom operacije, 19. prosinca 2017., odstranjena mi je cijela dojka i 14 limfnih čvorova, od kojih je bilo šest metastaza, a ne jedna, kako je pokazao magnet. No, istog dana kada sam bila operirana, ja sam već hodala gore – dolje po katu. U sobi nas je bilo četiri, bio je to tulum. Jer ja sam takva. Ne razmišljam previše o tome što mi je, nego samo pozitivno – prepričava Anica.

Gubitak kose

S kemoterapijama je počela 7. veljače 2018.
– Kada sam dobila prvu kemoterapiju, bilo je prestrašno. Na putu do doma je još bilo ok, tih sat vremena. Ušla sam u kuću, uspjela se presvući i tada je počelo. Muka, glavobolja toliko teška, da sam se htjela baciti kroz prozor. To je trajalo sedam dana. Sedam dana se ja iz kreveta nisam dizala. Nisam se ni tuširala. Ništa nisam mogla. Uz mene je bila cijela moja obitelj, pogotovo moje kćeri, koje su se za mene brinule kao majke za svoje dijete. Sedmog dana mi je bilo bolje, pa sam ustala, otuširala se i rekla svojima: “Idemo na izlet”. Išli smo u Trakošćan, gdje sam tog dana jahala konja. Dalje sam kemoterapije, koliko god mi je bilo teško, prihvatila kao lijek. Rekla mi je jednom prilikom onkologinja: “Nalaz vam je ne dobar, nego predobar. Ne znam što radite, ali radite to i dalje.” A ja kažem: “Doktorice, smijem se cijeli dan.” – kaže ova hrabra žena.

Četrnaesti dan nakon prve kemoterapije, počela joj je otpadati kosa. Nazvala je dvije prijateljice i rekla im: “Šišaj”, iako su je one nagovarale da se ne ošiša odmah na ćelavo. Čvrsto je odlučila, iako joj je bilo teško i nije mogla suspregnuti suze. No, kaže, ubrzo se vratio vedar duh. Kada su prijateljice otišle, Anica se našminkala, sredila, snimila selfie i stavila ga na Facebook.
Zadnju kemoterapiju, opet igrom slučaja, primila je na svoj rođendan – 25. srpnja 2018.

– Kći mi je ispekla kolače za medicinske sestre i 11 žena koje su bile sa mnom u sobi i također dobivale kemoterapije. Redovito smo se ondje susretale svih tih mjeseci. Ponijela sam plastične čaše, domaći višnjevac, sjele smo u hodnik i slavile moj rođendan. Rekli su u bolnici da takvo nešto još nikad nisu vidjeli – sa smiješkom se prisjeća Anica.

“The end”

5. rujna počela je sa zračenjem. Cijelo to vrijeme, kako kaže, nastojala je čim više uljepšati situaciju, pa bi za svaki dan birala novi, drugačiji styling, čak si je povremeno dala otisnuti i neki šaljivi natpis na majicu. Tako je bilo i tog zadnjeg dana zračenja, 26. listopada prošle godine, kada se pojavila u majici s natpisom “The end – kraj – doviđorno – lapapa!!!”.

– Ja sam završila tu priču. Do sada sam u životu imala deset operacija i mislim da je vrijeme za pravi “the end”. Svim ženama željela bih ukazati na važnost samopregleda minimalno jedanput mjesečno. Nema straha. Danas se gotovo sve može izliječiti, ali se treba doći na vrijeme. Rak nije bauk. Ja sam to prošla kao od šale, iako, naravno, ne bih željela da se ponovi. I moram reći, sve žene koje to prolaze i koje su to prošle, su kraljice. Vjerujte, nije lako, jer ne može se svaka žena nositi s time na način na koji sam se ja nosila. Kroz svoju bolest, dobila sam mnogo pozitivnih stvari. Stekla sam mnogo novih prijatelja, predivnih i iskrenih. Svakog dana mi se javljaju žene koje se nalaze u istoj situaciji u kojoj sam bila i ja, pa im nastojim pomoći svojim savjetima, iako ja njima uvijek kažem da sve one tako pomažu meni. Više ne osjećam strah od Klinike za tumore, ondje se osjećam kao doma. Jer svaki onaj osmjeh koji dobijete na tom hodniku, znate da je iskren. I na kraju svih krajeva, moram reći, volim život. Želim živjeti i živim danas. Jučer je prošlo, a sutra još nije došlo i zato sadašnji trenutak živim punim plućima – kaže turbo Anči, kako su je prozvali njezini Slavonci.

Uz supruga, djecu, dvije sestre i pokojne roditelje, za koje Anica vjeruje da su jako ponosni na nju, veliku joj snagu daje i vjera u Boga. Dva dana prije posljednje, desete operacije, putem interneta postala je i kuma petogodišnjoj djevojčici iz Tanzanije, kojoj financijski pomaže.
– To dijete ide u vrtić. Ja njoj moram osigurati osnovnu školu, srednju školu i fakultet. Znači da još moram dugo živjeti – zaključuje s osmjehom Anči – žena, majka, kraljica.