Veliki je dan prošlog petka bio za mladu Zabočanku Helenu Minić, koja je u Velikoj galeriji grada Zaboka održala promociju svog prvog romana “Krist dolazi po mene”, koji opisuje kao nastavak Dostojevskijevog “Zločina i kazne”. Helena je rođena 1997. godine i od rođenja boluje od cerebralne paralize, zbog čega je vezana uz invalidska kolica. Završila je Osnovnu školu Ksavera Šandora Gjalskog u Zaboku i Srednju školu Zabok, smjer komercijalist. Trenutno je na prvoj godini studija kroatistike i rusistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. S obzirom na to da na fakultetu nema asistenata, trudi se, kaže, biti samostalna koliko može. Živi u Studentskom domu “Stjepan Radić” i jedino ondje na raspolaganju ima asistente kada joj zatrebaju kroz dan. Na fakultet putuje kombi prijevozom koji joj osigurava fakultet i besplatan je. U intervjuu za Zagorje International otkrila nam je kako je izgledalo njezino djetinjstvo u okolini koja je nije prihvaćala, kada je i zašto počela pisati, tko joj je najveća životna podrška i kakvi su njezini planovi za budućnost.

Zašto baš kroatistika i rusistika?

Taj fakultet sam odabrala kako bih bila što bliže književnosti, osobito ruskoj, koju obožavam, a i jeziku, i hrvatskom i ruskom. Odabrala sam ga jer to volim i želim s godinama učiti što više o onome što me doista zanima.

Kako vam je kao djetetu bilo nositi se s bolešću i jeste li bili prihvaćeni od strane svojih vršnjaka i okoline?

Imam cerebralnu paralizu od rođenja, ali voljela bih da tema ovog intervjua bude i ostane moja knjiga i moj rad, koji bi bio isto takav da sam potpuno zdrava. Ne volim govoriti o bolesti jer osobno poznajem mnogo ljudi u kolicima koji svoju bolest, nažalost, dobro koriste i putem nje izazivaju publicitet i sažaljenje. Važno je reći da pišem ja, a ne moja kolica. Što se tiče mog djetinjstva, nisam bila prihvaćena, pogotovo u osnovnoj školi. Tek sam na fakultetu naučila što znači živjeti. Sada sam sretna. Proživljavala sam ismijavanja i maltretiranja, u školi, kao i od svog oca koji je godinama bio nasilan i s kojim, na svu sreću, više nisam u kontaktu. Nije imao problem s alkoholom. Vjerojatno se radilo o nekom psihičkom poremećaju tako da je situacija bila još gora. Teže se izvući iz toga nego problema s alkoholom. Ali danas često razmišljam o sudbini i zapravo ne osuđujem ni tu neodgojenu djecu kao ni svog oca. Da nije bilo njih, u meni se nikad ne bi prelomilo sve proživljeno i pretvorilo se u moje likove koje danas volim više od svega na ovome svijetu. Oni su oblikovani filozofski, svatko od njih ima nešto u čemu se može vidjeti da je život prema njemu bio veoma nepravedan. Zbog toga i imaju mračnu prošlost. Svatko od njih je na neki način doživio slom. Neki se mire sa sudbinom, neki se zbog toga ljute na život. Sada oni proživljavaju užas, što vjerojatno ne bi da ga najprije nisam proživjela ja, a upravo to će im, nadam se, jednog dana donijeti važnost na književnom polju.

Kada se u vama probudila ljubav prema pisanoj riječi?  

Ljubav prema pisanoj riječi kod mene se pojavila veoma rano. Već u devetoj godini. Naravno, u toj dobi se i ne može pisati kvalitetno, ali može se postepeno otkrivati ljubav prema pisanju. Najprije je to bila kratka poezija, a iz godine u godinu se ljubav selila k prozi. I danas povremeno napišem koji stih, ali veoma rijetko. Proza danas prevladava.

Imate li nekih drugih objavljenih radova?

Osim knjige “Krist dolazi po mene”, imam nekoliko kraćih proznih i nekoliko poetskih radova, kao i još jedan roman koji planiram objaviti kada budem imala financijskih mogućnosti, kojih trenutno baš i nemam. Roman je nastao gotovo odmah nakon prvog jer u to vrijeme naprosto nisam mogla prestati pisati. Riječi su se samo množile na papiru, likovi su samo nastajali. Kad sam vidjela da se prihvatio prvi roman, to mi je dalo hrabrosti da nastavim.

O čemu zapravo govori vaša knjiga i zašto baš “Zločin i kazna”?

Moja knjiga govori o životu bivšeg studenta prava Rodiona Romanoviča Raskoljnikova nakon završetka Dostojevskijeva romana. Dakle, u kaznionici u kojoj je završio zbog ubojstva lihvarice Aljone Ivanovne i njezine sestre Lizavete, i nakon izlaska na slobodu. Fjodora Mihajloviča Dostojevskog s ljubavlju proučavam od trećeg razreda srednje škole, kada sam ga upoznala pročitavši upravo “Zločin i kaznu”, a tek kasnije i druga djela. Na samom kraju pročitala sam jedan od ulomaka u kojem je stajala rečenica koju sam protumačila kao da Fjodor Mihajlovič kroz nju poziva nekoga da nastavi Raskoljnikovljevu priču. Oduvijek mi je nešto nedostajalo u svemu tome. Htjela sam samo pokušati i veoma sam sumnjala u sebe, ali sada mi je neizmjerno drago što je došlo do ovoga. Ni sama nisam očekivala da će ljudi biti ovako oduševljeni mojim djelom. Sve je to trebao biti samo pokušaj koji se jednog dana samo rasprsnuo i pretvorio u sudbinu.

Odakle takav naziv knjige?

Naziv knjige povezan je s poetikom Dostojevskog. Mnogi s njime povezuju i moja osobna uvjerenja. Ona s njime nemaju veze. Ja sam ateistkinja, ali moji likovi, kažnjenici koji žive s Raskoljnikovom u kasarni, pogotovo ocoubojica Samsonov, kao i Dostojevskijevi (Sofja Semjonovna), pronalaze snagu za život u vjeri u Krista. Krist je i ovdje, kao i u “Zločinu i kazni” jedan od veoma važnih čimbenika u odnosu između Raskoljnikovljeva zločina i one prave kazne koja nije robija, nego zapravo tek slijedi. Ostalo ostavljam čitateljima da sami otkriju.

Kako je prošla promocija i kakve su reakcije vaše okoline?

Promocija je prošla više nego odlično. Doista nisam očekivala ovako velik odaziv ljudi. Već neko vrijeme imam velikih problema sa samopouzdanjem, tako da sam do zadnjeg trenutka vjerovala da se neće popuniti ni pola galerije, ali neizmjerno mi je drago kad iznova i iznova čujem da ono što sam napisala, ono što mi je u jednom času bilo važnije i od samog života, doista vrijedi i da ljudi žele biti dio toga. Da žele upoznati moje likove i čuti njihovu priču. Dvorana je bila puna. Sve knjige su se prodale već na promociji tako da se nadam ponovnom tiskanju, kako su izdavači i obećali. Željela bih od srca zahvaliti svima koji su te večeri ušli u moj život i život mojih likova. Bilo je predivno sreću i uzbuđenje dijeliti s tako mnogo ljudi.

Kako su reagirali vaši prijatelji i obitelj kada ste im priopćili da pišete knjigu?

Kad sam im rekla da pišem knjigu, moja mama i brat bili su sretni zbog mene i vjerovali su u mene. Naravno, bilo je ljudi koji su me diskriminirali i mislili da nisam intelektualno sposobna samo zato što se nisam sposobna sama obući ili napraviti si sendvič. Stvarno je bilo ljudi koji su se podsmjehivali kad sam ja, jedna donedavna srednjoškolka, spomenula “Zločin i kaznu” i njezin nastavak. I naravno, tu sam bila i ja i moji strahovi, ali sada sam i takvima, kao i sebi, dokazala da ja to mogu.

Tko vam je bio najveća podrška?

Najveća podrška bila mi je moja mama Biserka koja je vjerovala u mene već na prvoj napisanoj stranici i moj recenzent, gospodin Sinanović, koji me hrabrio pozitivnim kritikama i kroz svoj osvrt naučio mnogočemu novom i kojemu sam neizmjerno zahvalna na tome, kao i svi moji prijatelji uz koje se nikad nisam osjećala usamljeno.

Kakav je položaj osoba s invaliditetom u Hrvatskoj?

U položaj osoba s invaliditetom ulazim samo do mjere prilagođenosti ili neprilagođenosti prostora (liftovi, rampe, prilazi za kolica…). U Hrvatskoj možda i nema dovoljno toga, ali nitko i ništa nije savršeno. A što se tiče drugih percepcija, prihvaćanja ili neprihvaćanja, to ne ovisi o bolesti, nego o umu čovjeka. Ako je nekome bolest prioritet, bit će i ljudima oko njega i izolirat će ga jer to sam stavlja na prvo mjesto. A ako se čovjek iskaže radom, upornošću, talentom ili bilo čim drugim i ako to postavi na vrh, i ljudi će dizati pogled kako bi vidjeli to, a neće ga spuštati da vide sjedi li ta osoba u kolicima ili stoji na jednoj ili na dvije noge.

Čime biste se željeli baviti u budućnosti?

U budućnosti bih se voljela baviti prevođenjem. To je posao u okviru mojih mogućnosti. Nikako ne želim cijeli život ovisiti zbog toga što nisam potpuno zdrava. To nije opravdanje. Želim dočekati dojmove vezane uz ovaj roman, želim dočekati njegov put u Rusiju, kojem se iskreno nadam, a tek onda sve ostalo. Želim završiti studij, raditi, otići u Rusiju i Njemačku, dvije zemlje koje su moje dvije ogromne ljubavi. Želim se približiti Dostojevskom i dočekati dan kad ću mu položiti ružu na grob. Samo on je moj otac po pisanju. Da nije bilo njega, literarno ne bi bilo ni mene. Još bih se uvijek tražila u poeziji načinjenoj od dva katrena i u ljubavnim romanima za razbibrigu. Ili još gore, u pričama o svojim kolicima i nogama koje me ne slušaju. Žalosno je da ima i “zdravih” ljudi koji su mi godinama govorili da neću uspjeti u pisanju sve dok “ne upotrijebim svoja kolica”.

Imate li poruku za druge mlade ljude koji možda nailaze na slične prepreke i nose se sa sličnim poteškoćama kao i vi?

Poručila bih svim ljudima, ne samo mladima, da grade svoje snove i ne odustaju od njih. kad čovjek nema snova, to je žalosnije od bilo čega drugog. Kad nema ono što su danas za mene likovi moga romana – razlog zbog kojega se budi svako jutro, onda nema ništa. Voljela bih da svi ljudi grade snove i da im oni budu važniji od bilo kakvih sila u životu, koje su tu da otežaju čovjeku. Dok je snova, čovjek živi, a kad snova nema, nestaje i čovjek. Ostaje samo olupina koja diše jer joj je tako propisano.