U Galeriji Antuna Augustinčića u Klanjcu, povodom Međunarodnog dana mira, 21. rujna je otvorena izložba “Prisutnost mirnih voda”, mlade kiparice Alane Kajfež (28). No, iako je Alana rođena u Zagrebu, gdje trenutno i živi, svoje je djetinjstvo provela u Zagorju, točnije, u Zagorskim Selima, gdje je zajedno sa svojim roditeljima i sestrom Francescom živjela u velebnom zdanju, dvorcu Miljana, koji se prostire na 2460 četvornih metara. Naime, njezin je otac pokojni Franjo Kajfež, doktor kemijskih znanosti i hrvatski političar iz redova HDZ-a, koji je 1964. godine registrirao Apaurin, lijek danas poznat u cijelom svijetu. Utemeljio je 1998. godine u Zagorskim selima i tvrtku za proizvodnju farmaceutskih pripravaka MILABO, te je bio njezin vlasnik i direktor. Aktivno je sudjelovao u stvaranju hrvatske države, bio je prvi hrvatski ministar gospodarstva 1992. i 1993. godine, kao i prvi župan Krapinsko – zagorske županije, od 1993. do 1996. godine. Umro je nakon duge i teške bolesti, sarkoma kostiju, 2004. godine, a njegova je supruga Lada Szabo Kajfež nakon njegove smrti dvorac Miljanu prodala tvrtki Kamgrad objekti d.o.o., vlasnika Dragutina Kamenskog. Alani je ovo prva izložba u Zagorju, za koje je jako vezana, a vezana je bila i uz svog oca, čija je ju je smrt toliko pogodila da je zamalo odustala od umjetnosti. U intervjuu za Zagorje International otkrila nam je kako su izgledali njezini dani u dvorcu Miljana, kada se napokon uspjela pomiriti sa smrću svog oca i namjerava li se u budućnosti vratiti u Zagorje.

Do 21. studenoga u Galeriji Antuna Augustinčića u Klanjcu može se razgledati vaša izložba “Prisutnost mirnih voda”. O čemu se radi?

Radi se o skulpturama koje su načinjene tehnikom fuzije stakla, a izrađene su povodom Svjetskog dana mira, dakle, tema je vezan uz mir. Jedanaest skulptura je posloženo u krug, s jednim slobodnim mjestom, na koje bilo koja osoba, posjetitelj izložbe stane i zatvara taj krug mira. Radi se o skulpturama ljudskih figura koje su napravljene ne modeliranjem, nego su skidani otisci s ljudskih tijela. Namjerno sam htjela da to budu stvarne osobe iz mog života. Dakle, skidani su otisci s ljudskih tijela, napravljeni su pozitivi i onda su fuzirani, uranjani u beton i postavljeni vertikalno da se mogu promatrati.

Ovo je vaša prva izložba u Zagorju.

Tako je, i velika mi je čast izlagati u Galeriji Antuna Augustinčića, jer sam kao dijete voljela dolaziti u tu Galeriju i promatrati Augustinčićeve skulpture. Sretna sam što je sada među njegovim skulpturama postavljena i ova moja izložba.

Kad smo kod Zagorja, svoje ste djetinjstvo proveli u dvorcu Miljana u Zagorskim Selima. Kakva su vaša sjećanje na te dane?

U Zagorju sam živjela od rođenja pa sve do svoje 14. godine, točnije, do očeve smrti. Još bih povremeno dolazila tamo negdje do 18. godine, no, to jednostavno više nije bilo to od kako je tata umro. No, tih prvih 14 godina mog života, to su najljepša sjećanja koja imam. I sjećanja na to mjesto, na mog oca, cijelu moju obitelj, mjesta koja sam posjećivala… S obzirom na to da sam živjela blizu slovenske granice, Slovenija mi je vrlo bliska, zatim zagorski dvorci koje sam posjećivala, samostani… Posebno bih izdvojila Desinić, kamo sam svake nedjelje išla na kavu s ocem i družila se s ljudima. Školu sam od prvog razreda osnovne škole pohađala u Zagrebu, no, svaku moguću priliku mi smo koristili da bismo došli u Zagorje. Čak ne bismo išli na more kad je nama u Zagorju bilo ljepše. Tamo mi je uvijek bilo najzabavnije.

Razmišljate li o tome da se jednog dana vratite?

Možda i bih, no, ne nužno u isti kraj. Ne znam… S vremenom ću tek vidjeti želim li ponovno doći i pobuditi neka nova sjećanja, s obzirom na to da ona stara čuvam kao zlato i ne želim ih, možda je malo grubo reći, iskvariti. Za sada samo volim doći u povremeno i uvijek me prati pomisao “Kako mi ovaj kraj fali”.

Dakle, redovito posjećujete Zagorje?

Da, ima ondje ljudi koji su nezaobilazan dio mog djetinjstva, primjerice, ljudi koji su radili kod nas u dvorcu Miljana i dok god su oni živi, u meni će živjeti želja da posjećujem taj kraj.

Sjećate li se kada se u vama probudila želja da postanete kiparica?

Od ranih dana ja sam crtala. Mislim, djeca uvijek crtaju, ali moji roditelji su vrlo brzo primijetili da ja želim krenuti u tom smjeru i sve su me više poticali. Recimo, došla bih kod tate u ured, on bi radio nešto svoje, a meni bi dao hrpu papira i olovaka, i ja bi crtala kraj njega. Kasnije su shvatili da bi ja nešto radila rukama, jer sam uvijek imala želju imati pod prstima nešto opipljivo, pa su mi počeli kupovati plastelin, a ja bih od toga načinila neki svoj mali svijet i do kraja osnovne škole, samo me zapravo umjetnost i zanimala. Mama me potaknula da upišem Školu primijenjene umjetnosti i unatoč činjenici da me slikarstvo također zanimalo, u prvom razredu srednje škole odlučila sam da ću ići na kiparski odsjek. Završila sam tri godine na kiparskom odsjeku, postala sam kiparski dizajner, i onda sam krenula na Akademiju likovnih umjetnosti i 2014. godine postala magistra kiparstva. Sada se aktivno bavim umjetnošću, ekspresiram se u raznim materijalima, obožavam klesati, volim ići na razne kiparske kolonije… No, što se tiče materijala, što god mi dođe pod ruku, ja se uvijek snađem s onime što mi je ponuđeno.

Što mi možete reći o svom diplomskom radu, koji je na neki način bio vezan uz vašeg oca?

Ne bih rekla da je vezan uz mog oca, nego više uz osjećaje koji su mene tištili i mučili kroz cijelo adolescentsko razdoblje, jer tata mi je umro kad sam imala 14 godina, što je jedan od osjetljivijih razdoblja u životu. Naravno, nikada nije lijepo izgubiti nekoga do koga ti je stalo i tko ti nešto znači u životu. Meni je tata jako puno značio i u toj 14. godini nisam bila sigurna hoće li se ikada više baviti bilo čime vezanim uz umjetnost. Jednostavno sam izgubila želju za bilo čime, jer moj tata je otišao. Kada sam rekla mami da ne želim ići na prijemni i da ne želim biti umjetnica, rekla je “Samo se sjeti što ti je tata rekao i što bi on želio za tebe”. Jer znao je koliko ja to želim i jedna od posljednjih stvari koje je rekao mami prije smrti, bila je “Usmjeri Alanu da postane ono što želi”. Sve to me mučilo do kraja fakulteta, kada je došlo vrijeme za diplomski. Svoj sam rad odlučila bazirati na jednom frojdovskom pristupu, pokušavajući analizirati samu sebe i činjenicu koliko mi nedostaje moj otac. Napravila sam dvije skulpture, jedna prikazuje mene kao dijete, dakle, autoportret mene kao djeteta, a druga je skulptura žene, odnosno, autoportret mene, ali je ona stavljena u fetusni položaj, polegnuta je u lokvu vode, na neki je način usnula i nije svjesna stanja u kojem se nalazi. Radi se o odrasloj osobi koja je poput djeteta koje je oštećeno. Zapravo ta voda predstavlja napuklu maternicu koja je okaljana, crna, jer je nešto obuzelo tu ženu i zato je ona u tom položaju. Dijete se pak nalazi na pijedestalu, s obzirom na to da je dijete uzvišeno biće, nevino, androgeno, nedefinirano, i nije svjesno samo sebe. Svaki osjećaj djeteta je najiskreniji osjećaj, tu nema pretvaranja, pa tako i ovo dijete gleda odraslu ženu i želi s njome komunicirati, baš kao što je to moje unutarnje dijete željelo komunicirati s odraslom “ja”, da me uzdigne iz tog stanja i probudi iz tog lošeg sna. Radi se o vrsti instalacije gdje te dvije skulpture “komuniciraju”. Zamrznuti moment tog djeteta i te žene. Kad sam obranila taj diplomski, mislim da sam se u tom trenutku pomirila s time da je moj otac otišao i da ja moram nastaviti dalje sa svojim životom, početi raditi radove koji će biti inspirirani na drugi način, a ne isključivo prošlošću. Naravno, prošlost je uvijek inspiracija, no vrijeme je da me inspiriju i neki sretni događaji, neke nove teme, neki novi koncepti, a ovo sam ostavila iza sebe. Zatvorila sam to poglavlje u životu.

Koliko vam činjenica da ste dijete poznatih roditelja, pomaže, odnosno, odmaže u životu, ponajviše u karijeri?

Ljudi su puni predrasuda, rijetki su oni koji vas gledaju kao osobu, a ne kao nečiju kćer koja “sigurno ništa u životu nije postigla sama”. U početku ste naivni, mislite da to nije to, da to nitko neće primijetiti, a onda vas to počne pratiti. Primjerice, kada bi ocjenjivali moje radove, gledali bi moje prezime, pa bi to sasvim sigurno izazvalo neku reakciju, nekad dobru, nekad lošu. Naravno, ja bih željela ostvariti karijeru samostalno, no, svoje prezime ne mogu izbjeći. Ja ga se ne stidim, jako sam ponosna na svoje roditelje, na svoga oca i na njegovo postignuće, i nikada neću sakrivati svoje prezime, iako sam nekad i to činila, jer bi automatski bilo “Ti si kći toga i toga”. No, to će me pratiti do kraja života i ja od toga ne mogu pobjeći, ali ću sama od sebe napraviti ono što želim i neću dopustiti da me predrasude sputavaju u životu.

Kakve su vaše želje i planovi za razvoj karijere?

Nemam očekivanja niti plan, vidjet ću što će se događati. Za sada znam da bih se željela posvetiti staklu jer mi je to jedan od dražih materijala.