POMOĆU VAŠIH LAJKOVA, ODABRALI SMO OVOGODIŠNJI ZAGORSKI NAJRAZRED MATURANATA: ZLATARSKI GIMNAZIJALCI IZ 4. G1 PRAVI SU ODLIKAŠI I VRLO SLOŽNA EKIPA

“Raska nikad nije vikala na nas. Rekla je da su sve greške naše tinejdžerske mušice i da moramo empirijski odrasti. I odrasli smo”

Objavljeno: 27.05.2018. Jelena Jazbec

I ove smo godine u tjednu oproštaja maturanata od školskih klupa proveli natječaj na našoj Facebook stranici, pod nazivom “Biramo zagorski najrazred maturanata”. Zamolili smo učenike završnih razreda da nam šalju svoje najotkačenije fotke, koje su pristizale u naš inbox tijekom cijelog tjedna. Primili smo fotografije učenika iz Srednje škole Bedekovčina, Konjščina, Pregrada, Zabok, Krapina, Škole za umjetnost, dizajn, grafiku i odjeću Zabok, te Gimnazije Antuna Gustava Matoša, stoga im svima ovim putem zahvaljujemo što su s našim čitateljima podijelili djelić svojeg veselja.
Na temelju najvećeg broja lajkova, odabrali smo zagorski najrazred maturanata 2018. godine, a ta je titula pripala piratima iz 4. G1 razreda Srednje škole Zlatar, koji su uvjerljivo pobijedili konkurenciju, osvojivši više od 450 oznaka “sviđa mi se” za svoju fotografiju.

24-ero učenika

U ovom zlatarskom razredu općeg gimnazijskog usmjerenja bilo je 24-ero učenika, a prevladavale su djevojke – njih 19, u odnosu na samo pet dečkiju. Njihova je razrednica bila Jasna Polanović, profesorica engleskog jezika, za koju nam učenica Dora Pugar, predstavnica razreda, kaže da je bila odlična.

– Imala je dobre živce i nikada nije vikala na nas, već je smatrala da su sve naše pogreške tinejdžerske mušice i da trebamo empirijski odrasti. To je urodilo plodom. Nismo stvarali puno problema – ističe Dora.
Pitali smo je i kako je došlo do odabira kostima za norijadu.
– Puno ljudi iz razreda voli “Pirate s Kariba”, pa je tako netko krajem trećeg razreda potegnuo temu norijade i predložio da budemo pirati, i postali smo pirati. Šešire smo kupili, a kostime je šivala mama jedne kolegice iz razreda – kaže.
Zanimalo nas je i kako je nastala fotografija kraj crvenog kamiona, koja je uspjela prikupiti najviše lajkova.
– Fotografirali smo se kraj kamiona koji je u vlasništvu kolege iz razreda, Dominika. Njegovi se roditelji bave prijevozom, pa smo smatrali da bi bilo fora fotkati se kraj kamiona, tim više što je boja kamiona odlično pasala uz naše kostime – rekla nam je Dora, i opisala kako je protekao zadnji dan nastave.

Nije bilo popravnih

– Kostime smo oblačili već od prošlog petka, a zadnji dan nastave, u utorak, otpjevali smo oproštajne pjesme koje smo osmišljavali proteklih par tjedana. Naravno, proslava traje cijeli tjedan. U utorak i petak smo svi zajedno išli u Zabok, a u srijedu smo bili kod kleti kolegice iz razreda – otkriva Dora.

Pripreme za državnu maturu, kaže, su u tijeku. Nadaju se da će sve dobro proći i da će svi upisati željeni fakultet. A s obzirom na to da su sve četiri godine bili pomalo štreberski razred, uopće u to ne sumnjamo.
– Dosta smo ozbiljno shvatili naše obrazovanje, tako da nije bilo popravnih kroz sve četiri godine. Možemo se i pohvaliti da je ovu zadnju godinu 21 učenik završio razred s odličnim uspjehom. No, osim što smo bili dobri učenici, bili smo i jako dobro ekipa. Kad je god trebalo, uvijek smo se složili i stajali jedni za druge. Zato mi je s jedne strane pomalo žao što završava ovo životno razdoblje, ali s druge strane jedva čekam da počne faks – zaključuje Dora, koja bi željela upisati medicinu.

Oproštajna pjesma:

Mene zove Belko Krsnik u sedam navečer:
“Bil’ ti piso esej, pošto nisi jučer?”
Ja odgađam, malo sutra, linija prekida;
nema glavi mira kad piše se lektira.

Mene zove razrednica, di si bio sedmi sat.
Nemoj, rasko, brinut, majka će to opravdat.
A u Bazi Stanić pije, svi ga redom prate,
krene na šank pet – šest puta da mu čašu vrate.

Zašto mi se prosjek ljulja gore, dolje, sim i tam?
Zašto keca z matke opet moram ja ispravljat sam?
Ja bi pozvo Belko Krsnik da nam teste ispravi,
a ona kaže: “Sorry, ljudi, nemojte se žaliti.”

Sad kod kuće majka viče: “Dokle ćeš ti tako?”
Ne pitaj me ništa, majko, nije meni lako.
Ja se ne dam, srce vuče, a što ću kod kuće?
Nema srcu mira, kad Bago proziva.

Zašto nam se Suba ljulja lijevo, desno, sim i tam?
Zašto Perki nikad neće z kabineta ziti van?
Ja bi pozvo Pavlekićku da nam kemiju pojasni,
a ona kaže: “Čekajte, sve ćemo pročitati.”

Najnovije po kategorijama

Objavljeno u isto vrijeme

Pročitajte više s našeg weba