Zlatko Deveničar rođen je 1959. godine, a kao dijete od tek nekoliko mjeseci jako je obolio. Imao je upalu srednjeg uha popraćenu visokom temperaturom, i pretpostavlja se da je upravo tada zadobio teško oštećenje očnog živca i oslijepio.
– U obitelji to nije nasljedno, oči su mi zdrave, no očni živac nije. Kaže doktor: “Zlatko, to ti je tako, kao kad u žarulju ne dolazi struja” – kaže ovaj vedri, optimistični i uvijek nasmijani 58-godišnjak, te započinje svoju životnu priču, koju bismo najbolje mogli opisati kao mješavinu suza i pjesme.
– Već s pet godina otišao sam od kuće, u Zagreb. Zaslužna je udruga slijepih Krapina, jer je ondašnji tajnik preporučio da idem u školu. Naime, tada slijepe osobe još nisu bile integrirane kao danas, da idu i u redovne škole, nego je to bila specijalna škola “Vinko Bek”. Najprije sam bio u predškolskom odjeljenju, a onda sam krenuo u osnovnu školu, i kasnije u Birotehničku školu “Vinko Bek”. Tamo sam učio Brailleovo pismo. Bilo je teško, rijetko sam dolazio kući, svega dva puta godišnje, jer smo bili siromašni. Sretan sam što sam završio tu školu, ali nerado se toga sjećam. Nije nas nitko tukao u toj školi, ali trebalo je biti više reda, tako da imam dosta loših uspomena – govori.
Savez slijepih, ističe, bio je tada bolje organiziran nego sada, pa su imali referenta za zapošljavanje koji je već na kraju osmog razreda s njime obavio razgovor. Prolazio je s vrlo dobrim, mogao je ići u Beograd u školu za fizioterapeuta, no on je odabrao Birotehničku školu za telefonista i daktilografa, koju je završio nakon tri godine.
S obzirom na to da je bedekovčanska tvornica “Zagorka”, odakle je Deveničar rodom, imala telefonsku centralu, a na takvim su radnim mjestima slijepe osobe imale prednost, ondje se i zaposlio.

Teško do mirovine

Tamo je ukupno radio 20 godina, s beneficiranim radnim stažom, a onda se poduzeće podijelilo u tri djela i više ga nisu trebali.
– Tadašnji direktor mi je rekao: “Ti samo idi kući, dobit ćeš ono svoje”. Naime, pretpostavljalo se da ću lako ići u mirovinu, iako je ispalo da na kraju nije bilo lako, bio sam četiri puta na komisiji jer nisam imao novih bolesti, samo svoju sljepoću, koja se tretira kao stanje, a ne bolest, tako da sam se jedva provukao. U mirovinu sam otišao 1998. godine. Bio sam jako tužan, u poduzeću su se sa mnom opraštali kao da sam umro, ja nisam mogao ni govoriti, skoro sam se rasplakao. Naime, moj je radni vijek lijepa uspomena, dobro su se odnosili prema meni, iako sam tužan jer onda nisam imao mobitel, a ni kod kuće nisam imao telefon, pa nisam mogao održavati kontakte izvan poduzeća – ističe Deveničar, te dodaje kako je Zagorje, nažalost, još uvijek sredina koja nema razvijen senzibilitet prema osoba s invaliditetom.
– Takvim osobama se teško prilazi, imam osjećaj da moram biti “zlatni Zlatko” da bih stekao prijateljstvo. I kad si sve ispunio, trebaš imati ono nešto, što ni osoba koja traži, ne zna što je to – kaže.
No, ipak, njegov život nije obilježila samo tuga, a za to je najzaslužnija – glazba. Svoju je glazbenu priču započeo u drugom razreda osnovne škole, kada je počeo svirati klavir, no, to mu nije baš išlo jer njegova učiteljica nije shvatila da mu treba pokazati note na Brailleovom pismu.
– Učiteljica je rekla da ja neću vježbati, a to nije bila istina. Uspio sam naučiti dva – tri takta, a dalje mi ni ona nije znala pokazati. Zato su od toga odustali, rekli su da sam zaigran i lijen. No, unatoč tim ne baš lijepim uspomenama, u šestom razredu počeo sam učiti harmoniku i tu sam se preporodio – kaže ovaj glazbenik, koji je svojevremeno imao klapu, bio je član KUD-a Bedekovčina, i to mu je donijelo veliku sreću, jer je do tada, kaže, osjećao da je diskriminiran i da se nitko ne želi družiti s njime. Danas pjeva u Muškom pjevačkom zboru, točnije Udruzi “Magdalenić” i u zboru KUEU “Kaj” Zlatar Bistrica.
Važan trenutak u njegovoj karijeri bio je kada je 2012. godine nastupio u Fio showu, gdje je upoznao pjevačicu Mili Korpar, koja mu je napisala pjesmu “Dravski most”, za koju je kasnije snimio i spot. Video spot za pjesmu “Vilo zagorska” je pak snimio prošle godine.

– Ove godine nastupio sam na Krijesnici s pjesmom “Dok ne dojde stota”. Tekst za tu pjesmu napisao je Mladen Hitrec. Za nju sam dobio na festivalu u Adamovcu i nagradu za glazbu, koju sam sam napisao – ističe.
Glazba mu, kaže, znači sve na svijetu i da je nema, ne zna što bi radio. Pa ipak, povremeno se u njemu javi osjećaj kako je mogao postići puno više, da živi u nekoj drugoj sredini.
– Ne patim za slavom, znam da neću nikad dostići Ivu Robića ili Krunoslavu Kiću Slabinca, ali mislim da spadam u tu jednu skupinu zagorskih glazbenika. No, gotovo sam siguran da me izbjegavaju pozivati na neke nastupe jer ne vidim. Žao mi je što u zajednici u kojoj živim imam vrlo malu podršku. Imam osjećaj da čim odem negdje dalje, nastupim negdje drugdje, ljudi me više prihvaćaju. Ponekad se čak osjećam kao da nisam dio te zajednice u kojoj živim. Zagorec sam i u Zagorju je lijepo, ali u posljednje vrijeme često osjećam tugu jer znam da bih mogao korak više, ali sam premalo zastupljen – govori sa sjetom.

Predsjednik udruge

Svakodnevno se nosi s izazovima jer ne može, primjerice, samostalno prošetati ulicom, pozdraviti ljude, sklopiti nova prijateljstva. Sretan je što u Udruzi slijepih Krapinsko – zagorske županije, na čijem je čelu već 15-ak godina, sada imaju pratitelja koji njega i ostale članove udruge može odvesti kamo treba. Sretan je i, ističe, što ima svoju udrugu, gdje se redovito susreće s ljudima koji se nose sa sličnim problemima i prave jedno drugome društvo. Volio bi da se u udrugu uključi više podupirućih članova i volontera, od kojih ne očekuje ništa drugo, nego da se druže s članovima, prate ih na njihovim povremenim izletima ili im pak pomognu oko najjednostavnijih stvari, poput rukovanja pametnim telefonima ili korištenja društvenih mreža, na kojima je Deveničar prisutan zahvaljujući svojem tabletu prilagođenom slijepim i slabovidnim osobama.
Smatra kako je važno neprestano raditi na integraciji slijepih osoba, a pogotovo se zalaže za to da takva djeca idu u redovne škole i da nastoje živjeti poput ostalih vršnjaka.
– Ja nisam imao tu mogućnost, i iako sam zahvalan što sam barem bio u prilici završiti specijalnu školu, bilo bi lakše da sam išao u redovnu i stekao prijatelje, vjerujem, za cijeli život – kaže Deveničar, te dodaje kako mu jako teško pada i to što ponekad osjeća kako nema podršku ni od svoje najuže obitelji.
– Oni ne razumiju ono čime se bavim, kao da je glazba gubljenje vremena. A ne shvaćaju da ja ne mogu ići na njivu, ne mogu piliti drva, ne mogu obavljati većinu stvari poput ostalih ljudi. Možda bi voljeli da sam se zatvorio u kuću, da ne raspolažem svojim novcem, ali ja nisam takav. Zahvaljujući glazbi, negdje idem, to je mogućnost da se provedem, da nekoga upoznam, a glazba je i lijek za moju dušu, posebno kad sam tužan. Da nisam uzeo život u svoje ruke, ne znam o čemu bismo mi sada pričali. Vjerujem da sam koristan svojoj zajednici, brinem se sam za sebe, i trudim se da nikome nisam na teret – zaključuje 58-godišnji glazbenik, koji nam je na kraju našeg razgovora i zasvirao na svojoj harmonici.