KOLUMNA

Zar zaista postoje Hrvati koji niječu hrvatski jezik?

Objavljeno: 04.04.2017. Jelena Jazbec

– U “regiji” se govori jednim policentričnim jezikom, a uporaba četiriju naziva – hrvatski, srpski, bošnjački i crnogorski – ne znači da se radi o četirima različitim jezicima – tvrdi Deklaracija o zajedničkom jeziku, koju je u do sada potpisalo više od 200 lingvista, književnika, znanstvenika, aktivista i drugih osoba iz javnog i kulturnog života Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine te Crne Gore.
Ona je odmah uzburkala duhove na prostoru bivše Jugoslavije, s obzirom na to da je, htjeli mi to ili ne, naše misli usmjerila na ne tako davnu prošlost, više od 45 godina dugu tiraniju nad hrvatskim narodom, koja je uključivala gušenje svega što je hrvatsko.
Svi se dobro sjećamo i krvave borbe koja se početkom 90-ih vodila na prostoru Lijepe Naše, i još u zraku osjećamo patnju, bol, suze i žrtvu podnesenu za to da bismo danas kao slobodni ljudi mogli ponosni isticati svoju zastavu, pjevati svoju himnu i govoriti vlastitim jezikom.
Tim jezikom, koji je danas, između ostaloga, i službeni jezik Europske unije.
Vrlo je opasno što u Hrvatskoj danas postoji skupina ljudi iz onog kruga koji će se u medijima nazivati intelektualnim, a koji smatraju da je naš hrvatski standardni jezik sasvim jednak srpskom, bošnjačkom i crnogorskom, štoviše, da se radi o jednom policentričnom jeziku, samo zato što se međusobno razumijemo s našim susjedima. Argument za potpisivanje takve Deklaracije je da “inzistiranje na razlici i razdvajanju jezika dovodi do niza negativnih društvenih, kulturnih i političkih pojava, poput česte segregacije djece u višenacionalnim sredinama, apsurdnih praksi ‘prevođenja’, izmišljanja razlika tamo gdje one ne postoje, birokratskih prisila, kao i praksi cenzure (i nužno autocenzure), u kojima jezično izražavanje postaje kriterij etno – nacionalne pripadnosti, kao i sredstvo dokazivanja političke lojalnosti.”
Naravno da će se svaka takva inicijativa provoditi pod krinkom plemenitog cilja, no pitam se jesu li potpisnici u obzir uzeli da negiranjem postojanja hrvatskog jezika, djelomično negiraju i postojanje naše nacije, s obzirom na to da je upravo jezik jedan od ključnih elemenata identiteta nacije? I ako zaista ni Hrvati, ni Srbi, ni Bošnjaci, ni Crnogorci nemaju svoj jezik, što je tada s njihovom nacionalnom posebnošću?
Nadalje, ne stoji niti argument da su prethodno spomenuta četiri jezika toliko slična da je nemoguće promatrati ih svakoga zasebno, s obzirom na to da vrlo dobro znamo da jezik nije samo lingvistička, već sociolingvistička tvorevina i da svaki narod ima pravo odrediti kako će nazivati jezik kojega koristi, na kojem piše i razmišlja.
To najbolje znamo mi, koji smo u pisanju pronašli svoj kruh; to zna svaki zaljubljenik u književnost, koji prepoznaje bogatstvo i raznolikost hrvatskog jezika u remek djelima hrvatske književnosti, i nikada mu ne bi palo na pamet nazivati je nekim drugim imenom; to zna i svaki ponosni kajkavac, čakavac i štokavac, svjestan činjenice da je upravo hrvatski jezik ono što nas neraskidivo spaja.
Opasno je što se rađaju ovakve inicijative, koje zasigurno, koliko god se navodnih plemenitih motiva nastojalo utkati u njih, izazivaju negativne konotacije i neće doprinijeti ukidanju segregacije i nacionalnih podjela. Hrvatski se narod predugo borio da bi bio svoj na svome, i zasigurno nije zaboravio riječi velikog Petra Preradovića: Ljub’ si, rode, jezik iznad svega,/ U njem živi, umiri za njega!/ Po njemu si sve čto jesi:/ Svoje tielo, udo svieta,/ Bus posebnog svoga cvieta/ U naroda silnoj smjesi./ Bez njega si bez imena,/ Bez djedova, bez vnuka./ U prošasti sjena puka,/ Ubuduće niti sjena!

Najnovije po kategorijama

Objavljeno u isto vrijeme

Pročitajte više s našeg weba