“Zagorec kad h vojsku ide, svak’ to mora znat, celo selo s njime slavi, nitko nejde spat…” – odjekivalo je zagorskim radio eterom u “Željama, čestitkama i pozdravima”, 80-ih godina kada su Zagorci, naravno oni koji su za to bili sposobni, s ponosom, prijezirom ili pak strahom, kako već tko, išli u tadašnju JNA. I mene je 1985. godine, nakon što sam upisao fakultet, u Bileću ispratila “armija” prijatelja, bližih i daljnjih rođaka. Na završnoj fešti prije odlaska, kad sam ih počastio roštiljem, kotlovinom, odojcima, naravno uz prigodnu muziku, i kad smo se u završnoj fazi bavili “tekućom problematikom”, meni je nekako najviše ostalo u sjećanju ono dok smo se opraštali. Svaki me je naime počastio s nečim “nek mi se nađe”. Od tada simbolične ljubičaste novčanice s brodom u luci od 20 dinara, do respektabilne pethiljadarke s likom tadašnjeg predsjednika, mog sumještanina Jože Broza. Eto, tako se nekad išlo u vojsku.

Nakon agresije te iste JNA i Miloševićeve Srbije na Hrvatsku, svakom od nas, meni 13 i pol mjesečna, a nekim starijima i puno duža, dobro je došla ta ista obuka. Dobili smo nekakve osnove u rukovanju oružjem, ali i naučili i taktiku te način ratovanja nekad svoje, a onda najednom neprijateljske vojske. Nakon završetka Domovinskog rata, obavezni vojni rok u Hrvatskoj se skratio na šest mjeseci, mnogi su dolazili s prizivom savjesti, pa su služili civilni vojni rok, nakon čega je tadašnja Vlada, od 1. siječnja zbog toga što nam više nije prijetila nikakva ugroza, ukinula obavezni vojni rok. Zamijenjen je dobrovoljnim služenjem.
No, ovih je dana ponovo puštena u javnost informacija o skorom uvođenju “light” vojnog roka u trajanju od tri ili četiri tjedna i to usred ljeta. Godišnje bi se tako u vojarne diljem Hrvatske moralo javiti 30-ak tisuća mladića, a tu su i djevojke koje bi se javljale dobrovoljno. I javnost je podijeljena treba li nam obavezna vojska ili ne. Ako se pita mlade od 20-ak godina, one koji bi trebali u vojsku, velika većina sigurno će se tome usprotiviti, jer kao “što će im to” – bolje im je da uživaju ili rade na moru, da uče za fakultet, pa će opet proraditi kojekakve veze s liječničkim potvrdama ili prizivom savjesti. Uostalom i čelni ljudi današnje Hrvatske Andrej Plenković zbog anemije, Božo Petrov zbog kratkovidnosti, kao ni ministri Butković i Čorić nisu bili u vojsci, pa, eto, što im danas u Hrvatskoj fali. Zato, ako već želimo bar nešto naučiti mlade o rukovanju oružjem, hitnoj pomoći, kopanju rovova i zaklona, nemojmo opet sve to razvodnjavati “tek forme radi”. Mnogo učinkovitije će biti da kroz nastavu u prvom i (ili) drugom razredu srednje škole, ponovo uvedemo neki oblik nekadašnjeg predmeta “ONO i DSZ”, ma kako se on bude zvao, s jednim ili dva sata nastave tjedno, pa će svi, bez obzira na liječničke ispričnice ili priziv savjesti i to gradivo morati savladati. Za onu pak veliku manjinu koja neće poći u srednju školu, nek se, baš kao nekad, organizira sedmodnevni ili desetodnevni tečaj. Puno jeftinije, ali vjerojatno i puno svrsishodnije.