Koliko god se opirali, svaka je nova godina svojevrsni novi početak i vrijeme kada, htjeli ili ne htjeli, gledamo unazad i rezimiramo. 365 dana proleti u trenu, a ipak može promijeniti toliko toga.
Evo, primjerice, u protekloj smo godini promijenili dvije Vlade, izlazili smo na ulice da bismo se borili za obrazovanje i budućnost naše djece, moram li uopće spominjati da smo se ponovno svađali tko je ustaša, a tko partizan… Izgubili smo mnoge mlade koji su se, u potrazi za boljim životom, otisnuli u svijet i napustili rodnu grudu, kritizirali smo političare i žalili se na preniske plaće. Trenutke bijega od surove svakodnevice pružili su nam naši sportaši, koji su i u 2016. učinili da ponovno zakuca ponosno hrvatsko srce.
Slušali smo potresne vijesti o terorističkim napadima u europskim metropolama, koji utjeruju strah u kosti, i gledali izmučena lica ljudi koji napuštaju svoja ognjišta i kreću u borbu za preživljavanje na nekom drugom mjestu, u nekoj drugoj, za njih obećanoj zemlji. Mnogi su od njih, nažalost, pokleknuli na tom putu, a u nama se ponovno rodilo ono vječito pitanje: “Kada je čovjek čovjeku postao vuk?“
I sami smo prošli ratne strahote, stoga bismo možda trebali podrobnije razmisliti o vrijednosti onoga što imamo danas – mir. Jednostavna riječ od samo tri slova, označava nešto što smo stekli i krvlju, i znojem, i s mnogo, mnogo prolivenih suza. I sada kada imamo mir, i imamo slobodu, što nam više treba da bismo ostvarili ono čemu svi težimo – sreću?
Rekla bih da nam treba zajedništvo i poštenje, zalaganje, trud i rad. I zato bismo možda, prilikom donošenja novogodišnjih odluka, trebali ostaviti sa strane nakupljene kilograme i teretane, te sve one druge sitnice koje nam svakodnevno idu na živce, pogledati u svoju unutrašnjost i razmisliti kako postati bolja osoba.
Možda sam naivna, ili premlada, ili oboje, ali moji osvrti na godine iza nas uvijek su isti – učim na vlastitim greškama, ono loše zaboravljam, a dobro nosim sa sobom. I čvrsto sam uvjerena da slika Hrvatske nije tako crna kao što se čini, ali i da imamo mnogo potencijala učiniti je još boljom.
Stoga ću posuditi riječi naše predsjednice – Vjerujem u te, zemljo moja Hrvatska!
Ja zaista vjerujem, jer poznajem ljude koji u tišini i pošteno krvavo rade da bi nekome drugome osigurali bolju budućnost.
Vjerujem, jer znam da ima onih koji se bez riječi trenutno bore za vlastiti život, ali i onih koji su sve svoje želje i potrebe zatomili da bi se brinuli za one koji to ne mogu.
Vjerujem, jer gledam hrabre ljude koji se odlučuju na stvaranje novog života kada ih sa svih strana upozoravaju da to nije najpametnija odluka.
Vjerujem, jer vidim ljubav, vjernost i odanost na skrivenim mjestima, u onoj svakodnevici koja nikad ne dopire u medije, jer nije dovoljna blistava i primamljiva.
Vi, mali ljudi, vi ste prava slika Hrvatske. Nek’ vam je svima sretnija, zdravija i uspješnija nova 2017. godina.